DIE WELT-NJEMAČKI INTERESI-24. XI.

NJEMAČKA DIE WELT 24. XI. 1998. O njemačkim interesima "Vječno će biti prijeporno što su interesi Nijemaca. Najjednostavniji odgovor još uvijek glasi: dobro jesti, mirno spavati i ne biti sam. Ali za to treba više od nade u svijet prema njemačkim željama, koji je bio jeftin u izbornoj borbi, a danas djelomice obilježava polja rada na kojima se miješaju unutarnja i vanjska politika, kao u socijalnoj i monetarnoj politici. Vanjsku politiku više određuju povijest i zemljopis nego stranačka zasjedanja. Ona je za državnika nešto naporno, proturječno, nerazrješivo, a time i tragično. Od 1990. puno se naučilo - i to da postoji gore od gubitka nevinosti. U kući obješenog ne govori se o užetu, a u podijeljenoj Njemačkoj nije se govorilo o interesima, moći i drugim neugodnostima. Onaj tko nije htio vjerovati u 'primat unutarnje politike', poglavito od 1968., mogao je to požaliti u položaju privatnog docenta. Za zemlju čija je strateška sigurnost omogućena američkim nuklearnim zastrašivanjem i čiji je prosperitet došao iz svjetske trgovine, bio je to znatan doprinos potiskivanju. Takve su promjene, dakako, bitno povezane s demokracijom. Alexis de Tocqueville utvrdio je da se demokratske države ne zanimaju za vanjski svijet, jer prisile vanjske politike nisu milostive prema načelu volje i većine demokracije. Kissinger se na to neumorno žali na 500 stranica svojeg djela 'Diplomacy'. Njemački problem nikada nije riješen, ono je europsko bitno pitanje, a još uvijek glasi u svojem najjednostavnijem obliku: komu pripada Njemačka i kamo pripadaju Nijemci? Za razliku od SAD-a ili, u manjoj mjeri, Velike Britanije, Njemačka nije sretna u geostrateškom položaju koji postavlja čvrste koordinate za određivanje interesa. U conditio Germaniae oduvijek je spadao kontinentalni središnji položaj sa svim njegovim iskušenjima i prokletstvima. Razdoblje od 1871. do 1945., uza sve lomove, ipak ima potresne posljedice kojih nitko nije bio više svjestan od Helmuta Kohla 1990. Njemačka je sile ili okupljala protiv sebe, kao u razdoblju od 1941. do 1945., ili ih je razdvajala. Njemačka kao političko, gospodarsko i moralno središte Europe, plod je mašte i nije bila stvarnost čak ni kada je Kristofor Kolumbo još bio nepoznati kapetan. U doba diobe, 'Fulda gapa' i Berlinskoga zida, zabranjivale su se špekulacije o Njemačkoj 'između Istoka i Zapada'. Od 1990. se opet prejako razvijala. Na to se samo može upozoriti. Adenauer je znao da cijela lijepa Europa nije ništa drugo do mali azijski poluotok. Tako njemačke interese nije određivao iz središta kontinenta, nego iz središta Atlantika, u sigurnosnom savezu sa Sjevernom Amerikom i u europskom integracijskom savezu. Ništa od toga danas nije upotrebljivo. Njemačka strateški leži na rubu Atlantika. Sve ostalo je politička romantika ili pogrešna pouka iz povijesti. Kad je Njemačka doista strateški bila u središtu, vremena nisu bila najsretnija: veliki rat 1914., weimarska politika ravnoteže, Hitlerove ratne varke, potsdamska konferencija. Oni koji danas u učionicama i na akademijama pričaju o 'Njemačkoj u središtu', povezuju svu protukapitalističku čežnju s novom obranom američke hegemonije. Snaga Njemačke je u umreživanju, u integracijskim i pravnim prostorima u kojima zemlja sudjeluje i pridonosi: Europska unija i Sjevernoatlantski savez. Bez povezivanja Njemačke u svjetsku trgovinu, nema gospodarskog prosperiteta ni političke stabilnosti. Bez vodstva Amerike, ma kako to katkad Europljanima bilo teško, nema europske ravnoteže, što je ipak glavni njemački interes, a nema ni europske integracije. Već da bi nastala, Europska unija trebala je zaštitu SAD-a, sve do danas. EU ima malo ustava i državnosti. Vodstvo podnosi skoro tako loše kao i njegov očiti nedostatak. Od željene zajedničke vanjske i sigurnosne politike još je jako daleko. Najvažniji njemački interes jest i ostaje da bude europska i atlantska. Na istoku, osobito u Rusiji - koji bi trebali biti interesi, osim onih da budemo pošteđeni kaosa sovjetskog naslijeđa? Samostalne akcije, tako nas uči povijest, loše završavaju. Svaka država ima interese. Nije pogrešno to reći. No, Njemačka je sposobna djelovati samo tako dugo dok je sposobna za saveze. Što je Kohl 1982. rekao u vladinoj izjavi, vrijedi i dalje: u sposobnosti za stvaranje saveza leži državni interes SR Njemačke. Protagonisti današnje vlade bili su tada na drugoj strani. Tu će istinu morati prihvatiti ili će početi nesigurna vremena. U vanjskoj se politici pogreške ne opraštaju. Kako je rekao Bismarck: 'Povijest je u svojim revizijama još točnija od pruske vrhovne državne financijske i gospodarske kontrole'" - piše Michael Stuermer.