21. XI. - ES - EL PAIS - JEAN PAUL FITOUSSI

ŠPANJOLSKA EL PAIS 21. XI. 1998. Može li se i dalje biti Keynesov pristaša? "Već dulje vrijeme keynesijanizam ne uživa veliki ugled u Europi. To je prilično zastarjela koncepcija onih koji se, odbacujući suvremeno, i dalje zalažu za fikciju države koja sve dovodi u red. 'Eppur si muove!' Unatoč tome, velika većina ekonomista u cijelome svijetu i dalje vjeruje u djelotvornost ekonomske politike reguliranja potražnje, bez obzira na to radi li se o monetarnim ili proračunskim načinima. Na pitanje 'Može li se danas i dalje biti keynesijanac?' mogli bi se vjerojatno dati i učeniji odgovori, zamršeniji, ako se uzme u obzir napredak ekonomske teorije u posljednja dva desetljeća. Ali ja se ne bih upuštao u to. Naprotiv, želio bih odgovoriti posve izravno, uzimajući u obzir napredak koji je ostvaren u Europi i u SAD-u u posljednja dva desetljeća. Zato bi se iz toga mogao izvući zaključak o tome u kojoj je mjeri taj napredak bio posljedica politke reguliranja potražnje u SAD-u i u Europi. To će nam omogućiti, ponajprije, odgovor na pitanje koje je sada jako aktualno: 'Treba li Europa strahovati za svoj gospodarski rast zbog najavljenog usporavanja rasta američkog gospodarstva?'. Mi možemo jedino reći da početkom osamdesetih godina razdoblja konjunkture u SAD-u i u Europi nisu nastupala istodobno. Gospodarski rast na jednoj obali nije utjecao na stanje na drugoj obali Atlantika. Tako je obnova gospodarskog rasta početkom osamdesetih godina u Europi nastupila u isto vrijeme kad je u Americi započelo usporavanje gospodarskoga rasta, dok je toliko hvaljena dinamika SAD-a u devedesetim godinama bila praćena najduljim razdobljem lošeg gospodarstva koje je Europa pretrpjela od Drugoga svjetskog rata. Ipak, svi, ili gotovo svi, i dalje razmišljaju kao da su razdoblja konjunkture na jednoj i drugoj obali Atlantika sinkronizirana i da se u Europi moramo bojati budućeg usporavanja gospodarskog rasta u SAD-u. Da rezimiramo, i dalje se vjeruje da se gospodarski rast događa na globalnoj razini, ili ga nema, a to je u savršenoj proturječnosti s realnim razvojem situacije. Mnogo je razloga za to da konjunktura ne nastupa istodobno u svim dijelovima. A neki od tih razloga mogu se razumjeti samo ako se iznova postave teorije o međunarodnim razmjenama. Kao što sam, zajedno s E.S. Phelpsom već dokazao, u određenim okolnostima povoljni utjecaji gospodarskog rasta na neku svjetsku regiju (ako poveća uvoz proizvoda iz ostalih regija) mogu biti praćeni nepovoljnim utjecajima zbog porasta kamatnih stopa i nestabilnih tečajeva. Ali ima i drugih uzroka, koje je lakše prepoznati. Može se uočiti da gospodarski rast, i u Europi i u SAD-u, slijedi usmjerenost gospodarske politike. Obje epizode gospodarske obamrlosti u Europi i brzog gospodarskog rasta u SAD-u (prva polovina osamdesetih i razdoblje od 1991. do 1996., nastupile su u vrijeme uvođenja restriktivne politike u Europi i ekspanzionističke politike u SAD- u). U oba razdoblja gospodarski rast je, umjesto da se ravna u skladu s konkurentnošću, slijedio unutarnju potražnju. Tako je u prvoj polovici osamdesetih američko poboljšanje pratilo i jačanje dolara bez presedana. A slabljenje europskih valuta bez presedana nije spriječilo slabljenje europskog gospodarstva. Neusklađenost nastupanja razdoblja konjunkture u osamdesetim godinama lako se može objasniti. Europska recesija bila je posljedica američke ekspanzionističke politike. Jačanje dolara, osobito poslije predzadnje naftne krize, pojačalo je inflacijske pritiske u Europi u trenutku kad je inflacija već bila visoka. Jedini izlaz koji je vladama preostao bio je pojačavanje snage valute kako bi se izbjeglo skakanje cijena. Neusklađeno nastupanje recesije u devedesetim godinama posve je drugačije zbog činjenice da tada na europsku politiku nije utjecala američka. Reaktiviranje SAD-a, budući da im je omiljeni način da se to postigne bila ekspanzionistička monetarna politika (veliko smanjivanje realnih kratkoročnih kamata), pridonijelo je slabljenju inflacijskih napetosti u Europi. Ali ovoga puta Europa se borila da izdrži svoje vlastite, unutarnje napetosti koje su izazvali njemačko ujedinjavanje i veliki normativni zahtjevi sporazuma iz Maastrichta. U SAD-u su unutarnja potrošačka potražnja i ulaganje, potaknuti jeftinim kreditima, donijeli gospodarski rast. U Europi je zavladala gospodarska obamrlost, zbog pretjerano visokih kamata pri davanju kredita i velikih zahtjeva koji su se postavljali pred proračune pojedinih država. Te dvije epizode s neusklađenim nastupanjem recesije zapravo su važne pouke za budućnost. Usporavanje američkoga gospodarskog rasta, koje stalno najavljuju, a ono nikako da dođe, u Europi ne treba pobuđivati pretjerano veliku zabrinutost. U posljednja dva desetljeća svjedoci smo sustavnog razdvajanja ciklusa gospodarskog rasta između Europe i SAD-a. Svaka od te dvije svjetske regije može ostvarivati gospodarski rast neovisno o zbivanjima u onoj drugoj. SAD već dugo nije lokomotiva za pokretanje europskoga gospodarskog rasta, a ni njegova kočnica. To ne znači da ne postoji nikakvo prenošenje recesije s jednog kontinenta na drugi, nego da se, s jedne strane, ta prenošenja mogu pomutiti promjenama financijskih varijabla, a s druge strane, da 'regionalne' politike i potražnja mogu poduprijeti gospodarski rast. A druga pouka glasila bi da gospodarski rast u nekoj velikoj regiji ovisi jedino o dinamici razvoja njezine unutarnje potražnje i da gospodarska politika ima velik učinak na tu dinamiku. Rabeći tu politiku isključivo kao sredstvo za restrikcije, u Europi smo zaboravili da bi nam ona mogla poslužiti i kao sredstvo za ekspanziju. Pa je površno izvučen zaključak da se promjenom gospodarske politike ne može uspješno voditi borba protiv nezaposlenosti. Jedini dokaz koji se navodi jest da restriktivna monetarna i proračunska politika nije mogla stvoriti gospodarski rast i nova radna mjesta, a to je zapravo već odavno poznato. Iz svega toga moglo bi se zaključiti da je stvarni razvoj situacije u posljednja dva desetljeća dodatak koji se dobro uklapa Keynesovim teorijama. Naravno, moglo se shvatiti i da veći strukturalni problemi, kao što je premala rentabilnost u tvrtkama, uvelike smanjuju djelotvornost politike nadzora potražnje. Ali najvažnije je da je pouka i dalje jasna, osobito sada, kad je rentabilnost već dugo stabilna. Te dvije epizode s neusklađenim nastupanjem recesije dokazuju i da obnova gospodarstva, teško izvediva u jednoj izoliranoj državi, nije problematična u samo jednoj "regiji". A mogućnost da Europa ostvari 'autonomni' gospodarski rast nije samo nagađanje. On ovisi o ekspanzionističkim politikama europskih vlada, ali i o ozbiljnosti krize koja pogađa financijska tržišta. A prizemljivanje američkog gospodarstva moglo bi biti vrlo neugodno. U sadašnjim okolnostima, sa svjetskim financijskim turbulencijama, usporavanje gospodarskog rasta u SAD-u može biti i uzrok i posljedica sistemičnih efekata. Financijske krize vode svoj odvojeni život, neovisno o razvoju cjelokupne situacije, ali, na žalost, na njih utječu. Zato postoji mogućnost da zaraza izazove valove velikog ograničavanja izdavanja kredita, a to bi upropastilo ulaganja. Rečeno drugim riječima, može se dogoditi da financijske ustanove, osobito banke, ne prežive sve te turbulencije bez šteta. A krediti će u tome slučaju biti pogođeniji ako u SAD-u bude jaka recesija. Nakon što smo se toliko divili 'novom američkom gospodarstvu', danas svi govore o njegovim slabostima i o tome da može biti izvor finanicijskih potresa koji će pogoditi cijeli svijet. A lako je povjerovati u ono u što čovjek želi povjerovati. Ali, ako se to i dogodi, i ako zbog financijske krize europski rast ne odoli utjecaju američke recesije, prvi put u dvadeset godina, konjunkture će opet biti usklađene. I što tada treba učiniti? Dovoljno je sjetiti se da je Keynes svoju teoriju temeljio upravo na odgovoru u sličnim situacijama. Pa naravno, treba uvesti nadzor nad potražnjom! I da zaključimo, kako da danas čovjek ne bude Keynesov pristaša?", pita Jean-Paul Fitoussi, ekonomist i predsjednik istraživačkog centra na Francuskom opservatoriju za gospodarsku konjunkturu.