FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

12. XI. L'Ev Je - franc-srp veze

FR-LOBIRANJE-SAVEZNIŠTVA +12. XI. L'Ev Je - franc-srp veze ++FRANCUSKA+L'EVENEMENT DU JEUDI+12. XI. 1998.+Popustljivost Quai d'Orsaya+"Upravo se navršava 150. obljetnica neovisnosti Srbije, a potpora +toj državi jedna je od nedodirljivih dogmi francuskoga +ministarstva obrane. Turska je g. 1848. Aleksandra Karađorđevića +priznala kao vladajućeg kneza, a taj je događaj pozdravila mlada +francuska Republika čiji je ministar vanjskih poslova Alphonse de +Lamartine napisao 'Povijest Otomanskog Carstva', gdje spominje i +buđenje 'kršćanskih naroda'. I nije to bila nikakva slučajnost da +je upravo na pariškom kongresu, 1856. godine, Srbiji na +međunarodnoj razini zajamčena neovisnost. Od tada, između Pariza i +Beograda vlada medeni mjesec, s ponekim rijetkim i kratkotrajnim +trenutcima svađe. Previše se opraštalo Srbima, a tu treba spomenuti +i način na koji su krvavo razrješavali svoje svađe između +dinastija. Kad su Karađorđevićevi pristaše ubili Aleksandra I. +Obrenovića i kraljicu Dragu, događaj se našao na naslovnoj stranici +listova 'Illustration' i 'Petit Journal', dok su galantne +pustolovine crnogorskog kralja Nikole njemu donosile ugled među +kurtizanama i kroničarima. Ta je srbofilija vrhunac doživjela
FRANCUSKA L'EVENEMENT DU JEUDI 12. XI. 1998. Popustljivost Quai d'Orsaya "Upravo se navršava 150. obljetnica neovisnosti Srbije, a potpora toj državi jedna je od nedodirljivih dogmi francuskoga ministarstva obrane. Turska je g. 1848. Aleksandra Karađorđevića priznala kao vladajućeg kneza, a taj je događaj pozdravila mlada francuska Republika čiji je ministar vanjskih poslova Alphonse de Lamartine napisao 'Povijest Otomanskog Carstva', gdje spominje i buđenje 'kršćanskih naroda'. I nije to bila nikakva slučajnost da je upravo na pariškom kongresu, 1856. godine, Srbiji na međunarodnoj razini zajamčena neovisnost. Od tada, između Pariza i Beograda vlada medeni mjesec, s ponekim rijetkim i kratkotrajnim trenutcima svađe. Previše se opraštalo Srbima, a tu treba spomenuti i način na koji su krvavo razrješavali svoje svađe između dinastija. Kad su Karađorđevićevi pristaše ubili Aleksandra I. Obrenovića i kraljicu Dragu, događaj se našao na naslovnoj stranici listova 'Illustration' i 'Petit Journal', dok su galantne pustolovine crnogorskog kralja Nikole njemu donosile ugled među kurtizanama i kroničarima. Ta je srbofilija vrhunac doživjela 1914. kad je Pariz nagovorio Beograd da ne popusti pred austrougarskim zahtjevom, poslije ubojstva Franje Ferdinanda u Sarajevu. A pošto je postala naša saveznica, poslije povlačenja Petra I. Karađorđevića, Srbija je uzdignuta na rang države mučenice koju će osvetiti galski pijetao. Ah, ti muškarčine iz Istočne armije (Armee d'Orient - francuske snage na solunskoj fronti, op. prev.), s uglednim zapovjednicima poput generala Sarralla i maršala Franchet d'Espereya! U razdoblju između dva rata Quai d'Orsay je računao na to da će stvoriti frankofilnu 'malu Antantu', nudeći Češku Republiku balkanskim kraljevstvima. A kako bi se to pretvorilo u stvarnost, upriličen je posjet kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Ali prigodom njegova posjeta Marseilleu, 9. listopada 1934., jugoslavenskog je vladara zajedno s našim ministrom vanjskih poslova Louisom Barthouom, ubio hrvatski terorist. Uspostavljanje komunističkog režima poslije Drugoga svjetskog rata pridonijelo je jačanju vladajuće srbofilije. Tada je nastao mit o Jugoslaviji i o junačkom otporu njemačkom osvajaču, a još je i pojačavan, budući da su se mudro posvađali s Moskvom. Pa je desnica bila jako zadovoljna. Kad je riječ o nekomunističkoj ljevici, ona se pozivala na jugoslavenski samoupravni socijalizam pred kojim je dobar dio socijalističkih vođa, od Michela Rocarda do Jean-Pierrea Chevenementa, padao u nesvijest od divljenja. Ta povijest objašnjava činjenicu da je u vrijeme raspada Jugoslavije Pariz bio skloniji beogradskim vlastima, za koje su a priori smatrali da imaju legitimitet kojega nikako ne mogu imati njihovi hrvatski, slovenski i bosanski kolege. U vrijeme najžešćih sukoba u Bosni, Francois Mitterrand je stalno ponavljao: 'Dok sam ja živ, Francuska neće ratovati protiv Srbije'. I prezirno se odnosio prema svim intelektualcima koji su se zalagali za Bošnjake. Neki se još sjećaju bijesa koji ga je obuzeo kad se Michel Rocard, nositelj socijalističke liste na izborima europske ustanove, 1994. godine, usudio sudjelovati na skupu koji je organizirala udruga 'Lista za Sarajevo'. 'On je bedast, tragično bedast', komentirao je Mitterrand, a propast socijalističke liste nije ga bacio u očaj. Protiv Scud-a Rocarda, srpski je Patriot bio vrlo koristan... Jedva da je davana potpora, i to nevoljko, humanitarnim operacijama, tom smokvinom listu realpolitike. Na terenu su francuski vojnici, osobito oni najviši časnici, otvoreno pokazivali naklonost prema Srbima, izbočenoj utvrdi Zapada pred naletom muslimanskog ekstremizma. A diskretna je suradnja bila mnogo djelotvornija od lijepih Chiracovih ili Jospinovih izjava u Parizu, budući da oni nisu bili toliko pogođeni galopirajućom srbofilijom. Gledana iz toga kuta, afera s Bunelom zapravo i ne iznenađuje. Neki su izgredi simptomi, a možda su i simboli..." piše novinar lista Andre Paryczer.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙