US IHT 10. XI. KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10. XI. 1998. Nakon rata, kako održati mir i obnoviti društvo? "Kosovo ima sve izglede da postane sljedeća točka na popisu zemalja razorenih ratom koje vape za obnovom. S uništenih 400 sela, tisuće ubijenih ljudi i stotinama tisuća izbjeglica, zadaća ponovnog uspostavljanja nekog normalnog stanja svakim danom postaje sve teža", piše Curt Gasteyger, profesor na ženevskom Institutu za međunarodne studije. "Pa ipak, jednom kad oružja utihnu, međunarodna će se zajednica suočiti s ista tri pitanja koja prije prečesto nije uspijevala riješiti: kako zaliječiti rane sukoba; kako održati mir; kako obnoviti društvo koje može opstati? Prethodna iskustva u rješavanju te tri temeljne zadaće teško da ohrabruju. Prečesto je bilo previše pomagača i savjetnika; premalo njihove međusobne koordinacije i nedovoljno iskustva u postavljanju prema naizgled nezahvalnim primateljima pomoći, nesposobnom mjesnom činovništvu i srditim političarima. Te tri skupine su pak uvidjele da nisu u stanju izići na kraj s beskrajnim rijekama posjetitelja koje žele sastanak barem s jednim pripadnikom vlasti; oni su bili obasuti gomilom organizacija s često protivnim misijama i ljuti na bezbrojne 'stručnjake' koji nisu shvaćali potrebe i frustracije duboko rascijepljenih zajednica. Nijedna strana u tim grozničavim prvim danima mirotvorstva nije bila ni spremna ni dovoljno strpljiva da prizna kako taj težak proces može uspjeti samo ako bude shvaćen kao zajednički pothvat svih strana. Sam proces sastoji se od tri međusobno povezane faze: prva, uspostavljanje mira, zatim obnova i na posljetku, pomirba. One čine cjelinu. Nijedna sama neće biti dovoljna. Koliko god taj triptih teoretski izgledao logičan, u praksi nije tako. Eksperimentalni međunarodni projekt koji proučava četiri ratom razorena društva - Eritreju, Mozambik, Gvatemalu i Somaliju - poziva na temeljne reforme u načinu pružanja međunarodne pomoći i organizaciji suradnje s domaćim stanovništvom. Začet pod inicijativom UN-ova ženevskog Instituta za društvena istraživanja, Projekt ratom razorenih zajednica smatra metode koje su dosad primjenjivane neprikladnim. Suočena s ratom razorenim društvima, međunarodna se zajednica pokazala, prema riječima vođa Projekta, 'slabo pripremljenom, loše opremljenom, neprilagodljivom. Njezini su ciljevi često bili protuslovni.' To je zaista oštar sud. On je na žalost proizašao iz mnogih pogoršanja, ako već ne potpunih neuspjeha prilikom procesa uspostavljanja mira i obnove u državama pogođenim građanskim ratom. Kambodža, Angola i afričko područje Velikih jezera tomu svjedoče. Stoga Projekt poziva na dvostruku strategiju: Prvo, veću političku predanost i spremnost na preuzimanje većih rizika te prisniju suradnju između UN-ovih agencija i nevladinih udruga; kao drugo, i važnije, sustavnije ohrabrivanje mještana da sami preuzmu veće obveze. Budući da su proživjeli strahotu rata i sukoba, sami su mještani najbolje upoznati s prioritetima, potrebom uključenja svih strana u zajednički pokušaj obnove i promidžbu osjećaja zajedničke odgovornosti za ono što će biti njihova zajednička budućnost. Sve to zvuči logično i očigledno. Iskustvo, međutim, priča drukčiju priču. Nakon nekoliko milijardi dolara i tisuće međunarodnih pomagača, ne možemo biti sigurni jesu li mnoge takve države, uključujući možda i Bosnu, trajno pacificirane a njihove sukobljene strane pomirene. U četiri proučavane zemlje, Projekt ratom razorenih društva barem je pokazao da postoje bolji i jeftiniji načini da se oboje postigne: Eritreja, Mozambik i Gvatemala prošli su dugačak i ohrabrujući put do normalnog stanja; u Somaliji na sjeveroistoku imamo napredak, no na jugu treba još mnogo toga učiniti. Iako je vanjska pomoć bila nužna u svim slučajevima, prvi je poticaj stigao, i još uvijek dolazi, iz samih tih zemalja. U isto vrijeme, njihovo je iskustvo navelo Projekt da objavi popis zadaća koje bi razorene zemlje, kao i međunarodna zajednica, trebale provesti jednom kad se sukobi dovrše. Te se zadaće mogu sažeti u pet načela: duboko razumijevanje mjesne situacije i kvalificirano osoblje; fleksibilnost i prilagodljivost vanjske pomoći; novi kriteriji mjerenja uspjeha; djelotvornost vanjske pomoći; te, ponajviše, sudjelovanje mjesnog stanovništva. Kosovo bi moglo biti test jesmo li u stanju učiti iz iskustva. U svjetlu onog što nam Projekt razorenih zemalja govori, bit će malo izlika za ponovni neuspjeh."