es9.XI El Pais Birnbaum o prošlosti SAD

ŠPANJOLSKA EL PAIS 9. XI. 1998. Povijest koje se ne prisjećamo: SAD i njegova prošlost "Kad je, prije pedeset godina, Charlieu Chaplinu zabranjen ulazak u SAD, državu u kojoj je živio i radio cijeloga svojega života, holywoodski je producent Sam Goldwyn ostao zaprepašten. Chaplin je imao mnoge prijatelje, ali nijedan od njih nije podigao glas kako bi ga zaštitio. 'Sve što čujem jest zaglušujuća tišina'. General Pinochet sada se sigurno jednako osjeća. Za vrijeme državnog udara koji je izveo 1973. godine, bio je vjerni sluga SAD-a, čiji su mu novac i vojna sredstva bili prijeko potrebni kako bi mogao izdati vlastitu državu. Tadašnji američki predsjednik Richard Nixon više nije među nama. No, tadašnji zapovjednik Vrhovnog stožera Alexander Haig, Nixonov državni tajnik Henry Kissinger i direktor CIA-e Richard Helms i dalje su aktivni. Unatoč tome, nitko od njih nije rekao ni riječi o Pinochetu. Vjerojatno su zauzeti davanjem uputa svojim turističkim agencijama kako bi organizirali njihova putovanja tako da ostanu izvan domašaja suca Garzona. Tišina onih koji su sudjelovali u Pinochetovoj konspiraciji duboko je povezana s mirnom savjesti svjetske sile. Istina je da je 36 (od 435) članova američkoga Kongresa zatražilo da se objave izvješća američkih tajnih službi o Pinochetovim zločinima. Među njima je i ubojstvo bivšeg čileanskog ministra obrane Orlanda Leteliera i jedne američke državljanke u Washingtonu, 1976. godine. Američka javnost uglavnom je na slučaj Pinochet reagirala jednakom hladnoćom kojom je dočekala i najnovije slike galaksija s kraja svemira koje su snimljene svemirskim teleskopom. Jako zanimljivo, ali udaljeno mnogo svjetlosnih godina. Istina je da su režiseri, povjesničari, politički filozofi, teolozi, književnici te, tu i tamo, poneki savjesni političar, kritizirali nepostojanje ćudoređa u našem dominiranju svijetom. Unatoč tome, velika rasprava o vijetnamskom ratu usredotočila se uglavnom na to je li on bio koristan, a ne je li bio etički ispravan. Moralna rasprava manje se bavila našom nazočnošću u Vijetnamu nego veličinom nesloge koja je nastala u našoj državi zbog toga rata. Te su rasprave i dalje vrlo ograničene među našom obrazovanom elitom. A prethodni slučajevi daju nam mnogo povoda za ispitivanje nacionalne savjesti. U Africi je SAD organizirao svrgavanje Lumumbe. U Latinskoj Americi se američko interveniranje ne ograničava samo na opsesivno djelovanje protiv Kube. Vojni udar koji je 1964. izveden u Brazilu, kraljevanje određenog broja krvničkih vlada u Srednjoj Americi i kontraška pobuna u Nikaragvi plodovi su djelovanja američkih vlada. U Aziji smo upravljali vojnim jačanjem Indonezije, a žrtve su se brojile u stotinama tisuća. Mossadeghovo je svrgavanje s vlasti bio događaj koji se pamti u Teheranu, iako je u Washingtonu posve zaboravljen. Kurde je vanjskopolitički aparat SAD-a iskorištavao u više prigoda, i uvijek bi ih na kraju ostavio na cjedilu. A sada naši glasnogovornici ustraju na križarskom pohodu protiv 'fundamentalističkih terorista' (misli se na one islamske, ne na one koji djeluju u SAD-u). Ali se nikada ne govori o tome da je upravo naša država podigla na noge afganistanske talibane. Ni Europa nije bila pošteđena. Aktivno smo podupirali Franca (čak smo ga i spasili 1953. godine), portugalske fašiste i turske generale. I režim grčkih pukovnika imao je kuma u SAD-u. Poslije portugalske revolucije, 1974. godine, SAD je zaprijetio vojnom intervencijom. U veljači 1981. godine, državni tajnik Haig izjavio je da je napad na demokraciju koji je u Španjolskoj izvela desnica bio 'španjolski unutarnji problem'. A i dalje čekamo da nam objasne zašto je u američkim vojnim bazama izdana zapovijed o podizanju bojne spremosti prije zauzimanja zastupničkog doma. U Italiji su američke tajne službe sa svojim talijanskim kolegama organizirale cijeli niz napada na javni poredak. U Njemačkoj je Wily Brandt morao progovoriti u parlamentu kako bi upozorio SAD da prestane s pokušajima uništavanja socijaldemokrata. I na kraju, iako je daleko od Europe, prema Australiji se postupalo kao da je riječ o državi Trećeg svijeta. Neustavnu smjenu vlade 1975. godine organizirala je CIA. Mesijanska koncepcija u kojoj je američki narod najveće utjelovljenje ćudoređaa razlog je za nastanak ideje da je svijet pun neprijatelja. I zato je potrebna stalna budnost i nesmiljena agresivnost, a uobičajeno poimanje ćudoređa i opreza ne samo da su irelevantni nego su i štetni. Vjerojatno se vjeruje da su oni koji u SAD-u misle drugačije žrtve iskušenja, ako ih već ne smatraju pravim izdajnicima. Paranoje iz prvih godina hladnoga rata već su nestale, ali ima mnogo onih koji kažu da se deformira naš javni život. Afera Watergate bila je inačica hladnoratovske strategije za unutarnju uporabu. Voditelj uljeza u Bijelu kuću, u aferi Watergate, bio je Howard Hunt, a on je, kao dužnosnik CIA-e, vodio i proganjanje Arbenza iz Guatemale. Uloga koju je CIA odigrala pri ubojstvima Kennedyjevih i dalje je nerazjašnjena. Suočena s tom nejasnom prošlošću, javnost je gotovo posve ravnodušna. Upravo smo bili svjedoci nevjerojatne političke koincidencije. CIA se našla na udaru kritika zato što nije predvidjela indijske nuklearne pokuse i zato što je dala pogrešne podatke o proizvodnji kemijskog oružja tvornice u Khartumu. A Kongres je istodobno prihvatio njezin zahtjev za dodatnim milijardama dolara kako bi zaposlila tisuće novih špijuna, kao da smo u situaciji kad jedino CIA može spriječiti državnu katastrofu. A prava katastrofa dogodila se u mentalitetu koji pokreće CIA-u i njezine gazde. Prema demokratskim vijednostima odnose se prezirno, a pozivaju se na navodne imperative iz razdoblja hladnoga rata. Hladni rat je završio, ali taj mentalitet i dalje prevladava. I ništa se nije promijenilo na bolje time što CIA potajno financira kulturu (zaista sustavno podmićuje intelektualce) kako bi oni promicali liberalne ideje koje američka vanjska politika svakoga dana krši u praksi. U ovim trenucima, u knjižnici američkoga Kongresa, postavljena je izložba posvećena Sigmundu Freudu. Ali ne postoji nikakva terapija koja bi nam vratila sjećanje na prošlost koje je za vrijeme hladnoga rata u SAD-u potiskivano", piše Norman Birnbaum, profesor prava sa sveučilišta Georgetown iz Washingtona.