nj 3. XI. SZ: am. mač

NJEMAČKA S?DDEUTSCHE ZEITUNG 3. XI. 1998. Beograd, Bagdad i sankcije "Američki ministar obrane William Cohen često se služi perfektom i konjunktivom kako bi zastrašio Sadama: američka - dakle, jednostrana - upotreba sile 'uvijek je bila mogućnost koju bismo mogli iskoristiti'. Perfekt upućuje na prošlost a konjunktiv na neodređeno područje mogućeg. Može li takav nastup ostaviti dojam na diktatora? To se pitanje još jače postavlja kada razmotrimo drugu izjavu umnog ministra obrane, koji daleko rađe citira poetične tekstove no što razmišlja o vojnim stvarima: "Svima je dosta napora koji proizlaze iz suočavanja sa Sadamom'. 'Dosta' je izdajnički pojam jer navješćuje da u realnoj politici ipak u određenom trenutku prevlada normativna snaga zemljopisa. 'Car je daleko', glasi jedna omiljena ruska uzrečica. 'Ja, Sadam, blizu sam, a vi - Amerikanci, UN - morate prevaliti 10 tisuća kilometara i neprekidno trošiti goleme snage pri povratku'. U tom kontekstu uistinu ne iznenađuje činjenica da se Saddam igra vatrom u sve kraćim vremenskim razmacima. No, zaprepašćuje dugotrajnost nadzornog režima koji ipak broji već sedam godina. A zašto? Zato što je Amerika, jedina preostala sila koja može strateški djelovati širom svijeta, ipak u kritičnim trenucima izgradila uvjerljivu vojnu opciju. Tako je bilo u Iraku, u Bosni i na Kosovu. Posrijedi je najstarija priča na svijetu: tko se suprotstavi snagama spremnim na upotrebu sile, mora i sam biti spreman posegnuti za 'ultima ratiom' - 'posljednjim sredstvom'. Tek kada je 'posljednja preostala supersila' mobilizirala Richarda Holbrookea i teledirigirane projektile, daytonska diplomacija za Balkan dobila je priliku za uspjeh. Tek kada je Washington u najnovijem primjeru okupio NATO protiv Miloševića, ovaj je uzmaknuo na Kosovu. To se odnosi i na Saddama proteklih godina - posljednji put početkom 1998. g., kada je u posljednjem trenutku obećao da više neće ometati rad inspektora UN. No, u kolovozu, u sljedećoj krizi, jezik Washingtona počeo se mijenjati. Više se gotovo i nije govorilo o sili i iznenada je istaknuto da bi '(glavni tajnik UN) Annan i Vijeće sigurnosti trebali natjerati Sadama da ponovno surađuje s UNSCOM-om'. 'Opsežne sankcije' ostat će na snazi sve dok se Sadam ne pokori. Tako je govorila Madeleine Albright. Čitajte između redaka: Amerika se neće ponovno (kao u siječnju ove godine) gnjaviti s okupljanjem nove međunarodne oružane sile već će ukidanje sankcija sprječavati samo svojim vetom u Vijeću sigurnosti. Sadam bi bio amater kada ne bi ispravno protumačio taj signal - i još k tome odbacio priliku koju mu nudi neprekidna kriza, vezana uz Billa Clintona. Tako je njegova pseudo-skupština jučer jednoglasno odlučila 'obustaviti svaki oblik suradnje s UNSCOM-om'. A ostatak svijeta? Amerika će zveckati oružjem, Nijemci će prizivati kontinuitet, Rusija i Francuska blokirat će Clintona u danom trenutku. A Sadam? On drži Vijeće sigurnosti na gumenoj vrpci. Može je zatezati i labaviti po volji, ali neće prekoračiti točku pucanja koja bi označila neizbježan anglo-američki napad. Netko će pooštrenom pozornošću pratiti tu igru - riječ je o Slobodanu Miloševiću. I on je majstor za baratanje gumenom vrpcom i vješto je labavi na Kosovu točno na rubu prezategnutosti. I on zna da mu stvarna opasnost prijeti samo od Amerike, ali daleko teže manevrima neutralizira šefove krstarećih projektila u NATO-u nego Sadam u Vijeću sigurnosti UN. No, i Milošević poznaje prednosti 'blizine' i početnu slabost koalicije, koja se svaki put mora iznova graditi. Sadam će u međuvremenu nastaviti svoju okrutno- ciničnu igru. Neće do kraja iscrpiti sporazum s UN, utemeljen na formuli 'nafta za hranu' i pokazivat će svijetu svoj gladni narod, kojem bi po UN mogao dati isti broj kalorija, potreban običnom čovjeku na Zapadu. Zašto onda jednostavno ne pustimo Sadama na miru? Zašto ne pustimo na miru i Miloševića - posebno ako se prisjetimo da bi samo veliki rat mogao dokrajčiti karijere dvojice spomenutih despota. Odgovor ne može odbaciti ni najmiroljubiviji čovjek na svijetu: zato što bi Milošević u tom slučaju nesmetano gradio svoju strahovladu na Kosovu; zato što bi Sadam u tom slučaju nesmetano nastavio graditi svoje strašno oružje. NATO-ov mač mora i dalje visiti nad Miloševićevom glavom. Zadržana mora biti i minimalna mjera zabrane izvoza nafte kako bi Sadamu bilo uskraćeno bogatstvo, pomoću kojeg može kod i te kako voljnih profitera širom svijeta nabaviti raketnu, atomsku i tehniku proizvodnje otrovnog plina. Ostane li na snazi i nepredvidiva prijetnja nasilja u regiji, Sadam će biti u još gorem položaju. Zašto je potreban tako velik angažman prema tako osrednjim lupežima? Zato što jedan izdaje zapovijedi o progonima i ubijanju; zato što drugi odlaže buktinju iz ruke tek kada osjeti bič. Aktivno poboljšanje velika je prilika koju su njih dvojica tako tvrdoglavo prezirala", zaključuje Josef Joffe.