YU-IQ-US-IRAK-SAD-KRIZA-Diplomacija-Obrana-Organizacije/savezi-Ratovi +nj 3. XI. SZ: am. mač ++NJEMAČKA+S?DDEUTSCHE ZEITUNG+3. XI. 1998.+Beograd, Bagdad i sankcije+"Američki ministar obrane William Cohen često se služi perfektom i
+konjunktivom kako bi zastrašio Sadama: američka - dakle, +jednostrana - upotreba sile 'uvijek je bila mogućnost koju bismo +mogli iskoristiti'. Perfekt upućuje na prošlost a konjunktiv na +neodređeno područje mogućeg. Može li takav nastup ostaviti dojam na +diktatora? To se pitanje još jače postavlja kada razmotrimo drugu +izjavu umnog ministra obrane, koji daleko rađe citira poetične +tekstove no što razmišlja o vojnim stvarima: "Svima je dosta napora +koji proizlaze iz suočavanja sa Sadamom'.+'Dosta' je izdajnički pojam jer navješćuje da u realnoj politici +ipak u određenom trenutku prevlada normativna snaga zemljopisa. +'Car je daleko', glasi jedna omiljena ruska uzrečica. 'Ja, Sadam, +blizu sam, a vi - Amerikanci, UN - morate prevaliti 10 tisuća +kilometara i neprekidno trošiti goleme snage pri povratku'.+U tom kontekstu uistinu ne iznenađuje činjenica da se Saddam igra +vatrom u sve kraćim vremenskim razmacima. No, zaprepašćuje +dugotrajnost nadzornog režima koji ipak broji već sedam godina. A
NJEMAČKA
S?DDEUTSCHE ZEITUNG
3. XI. 1998.
Beograd, Bagdad i sankcije
"Američki ministar obrane William Cohen često se služi perfektom i
konjunktivom kako bi zastrašio Sadama: američka - dakle,
jednostrana - upotreba sile 'uvijek je bila mogućnost koju bismo
mogli iskoristiti'. Perfekt upućuje na prošlost a konjunktiv na
neodređeno područje mogućeg. Može li takav nastup ostaviti dojam na
diktatora? To se pitanje još jače postavlja kada razmotrimo drugu
izjavu umnog ministra obrane, koji daleko rađe citira poetične
tekstove no što razmišlja o vojnim stvarima: "Svima je dosta napora
koji proizlaze iz suočavanja sa Sadamom'.
'Dosta' je izdajnički pojam jer navješćuje da u realnoj politici
ipak u određenom trenutku prevlada normativna snaga zemljopisa.
'Car je daleko', glasi jedna omiljena ruska uzrečica. 'Ja, Sadam,
blizu sam, a vi - Amerikanci, UN - morate prevaliti 10 tisuća
kilometara i neprekidno trošiti goleme snage pri povratku'.
U tom kontekstu uistinu ne iznenađuje činjenica da se Saddam igra
vatrom u sve kraćim vremenskim razmacima. No, zaprepašćuje
dugotrajnost nadzornog režima koji ipak broji već sedam godina. A
zašto? Zato što je Amerika, jedina preostala sila koja može
strateški djelovati širom svijeta, ipak u kritičnim trenucima
izgradila uvjerljivu vojnu opciju. Tako je bilo u Iraku, u Bosni i
na Kosovu.
Posrijedi je najstarija priča na svijetu: tko se suprotstavi
snagama spremnim na upotrebu sile, mora i sam biti spreman
posegnuti za 'ultima ratiom' - 'posljednjim sredstvom'. Tek kada je
'posljednja preostala supersila' mobilizirala Richarda
Holbrookea i teledirigirane projektile, daytonska diplomacija za
Balkan dobila je priliku za uspjeh. Tek kada je Washington u
najnovijem primjeru okupio NATO protiv Miloševića, ovaj je
uzmaknuo na Kosovu. To se odnosi i na Saddama proteklih godina -
posljednji put početkom 1998. g., kada je u posljednjem trenutku
obećao da više neće ometati rad inspektora UN.
No, u kolovozu, u sljedećoj krizi, jezik Washingtona počeo se
mijenjati. Više se gotovo i nije govorilo o sili i iznenada je
istaknuto da bi '(glavni tajnik UN) Annan i Vijeće sigurnosti
trebali natjerati Sadama da ponovno surađuje s UNSCOM-om'.
'Opsežne sankcije' ostat će na snazi sve dok se Sadam ne pokori.
Tako je govorila Madeleine Albright. Čitajte između redaka:
Amerika se neće ponovno (kao u siječnju ove godine) gnjaviti s
okupljanjem nove međunarodne oružane sile već će ukidanje sankcija
sprječavati samo svojim vetom u Vijeću sigurnosti.
Sadam bi bio amater kada ne bi ispravno protumačio taj signal - i još
k tome odbacio priliku koju mu nudi neprekidna kriza, vezana uz
Billa Clintona. Tako je njegova pseudo-skupština jučer jednoglasno
odlučila 'obustaviti svaki oblik suradnje s UNSCOM-om'. A ostatak
svijeta? Amerika će zveckati oružjem, Nijemci će prizivati
kontinuitet, Rusija i Francuska blokirat će Clintona u danom
trenutku. A Sadam? On drži Vijeće sigurnosti na gumenoj vrpci. Može
je zatezati i labaviti po volji, ali neće prekoračiti točku pucanja
koja bi označila neizbježan anglo-američki napad.
Netko će pooštrenom pozornošću pratiti tu igru - riječ je o
Slobodanu Miloševiću. I on je majstor za baratanje gumenom vrpcom i
vješto je labavi na Kosovu točno na rubu prezategnutosti. I on zna
da mu stvarna opasnost prijeti samo od Amerike, ali daleko teže
manevrima neutralizira šefove krstarećih projektila u NATO-u nego
Sadam u Vijeću sigurnosti UN. No, i Milošević poznaje prednosti
'blizine' i početnu slabost koalicije, koja se svaki put mora
iznova graditi. Sadam će u međuvremenu nastaviti svoju okrutno-
ciničnu igru. Neće do kraja iscrpiti sporazum s UN, utemeljen na
formuli 'nafta za hranu' i pokazivat će svijetu svoj gladni narod,
kojem bi po UN mogao dati isti broj kalorija, potreban običnom
čovjeku na Zapadu.
Zašto onda jednostavno ne pustimo Sadama na miru? Zašto ne pustimo
na miru i Miloševića - posebno ako se prisjetimo da bi samo veliki
rat mogao dokrajčiti karijere dvojice spomenutih despota. Odgovor
ne može odbaciti ni najmiroljubiviji čovjek na svijetu: zato što bi
Milošević u tom slučaju nesmetano gradio svoju strahovladu na
Kosovu; zato što bi Sadam u tom slučaju nesmetano nastavio graditi
svoje strašno oružje. NATO-ov mač mora i dalje visiti nad
Miloševićevom glavom. Zadržana mora biti i minimalna mjera zabrane
izvoza nafte kako bi Sadamu bilo uskraćeno bogatstvo, pomoću kojeg
može kod i te kako voljnih profitera širom svijeta nabaviti
raketnu, atomsku i tehniku proizvodnje otrovnog plina. Ostane li na
snazi i nepredvidiva prijetnja nasilja u regiji, Sadam će biti u još
gorem položaju.
Zašto je potreban tako velik angažman prema tako osrednjim
lupežima? Zato što jedan izdaje zapovijedi o progonima i ubijanju;
zato što drugi odlaže buktinju iz ruke tek kada osjeti bič. Aktivno
poboljšanje velika je prilika koju su njih dvojica tako tvrdoglavo
prezirala", zaključuje Josef Joffe.