delo-sezona obećanja-30. X.

SLOVENIJA DELO 30. X. 1998. Sezona obećanja "Krajnje suzdržane izjave slovenskih i hrvatskih predstavnika posljednjih tjedana dopuštaju malo dvojbe da su velika očekivanja koja su pratila kolovoški sastanak ministara vanjskih poslova i gospodarstava, nakon što su susjedski odnosi sredinom ljeta dosegli vjerojatno najnižu točku u minulih sedam godina, opet prazna. Obećanje o dogovoru glede teškoća u međususjedskim pitanjima - rješenje duga zagrebačke podružnice Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, konačan prijedlog imovinsko-pravnog sporazuma i međudržavni sporazum o nuklearnoj elektrani Krško - u tromjesečnom se roku još od početka činilo malo realnim. Usput, a i što bi trebao biti onaj novi moment koji bi najedanput omogućio dogovor o onom o čemu se države niz godina nisu mogle sporazumjeti? A čini se da su se susjedi još više zaletjeli s najavom da će prijeporna pitanja ako o njima sporazum ne bude moguć, prepustiti međunarodnim stručnjacima (slučaj Ljubljanske banke) i arbitraži (nuklearna elektrana). S istjecanjem najavljenoga roka komentari su postajali sve oprezniji i usmjereni na smanjivanje očekivanja. Slovenski ministar vanjskih poslova Boris Frlec za neugodna pitanja najčešće ima izgovor da je unaprijed teško govoriti o rezultatima, a da bi dojam bio bolji, poziva se na profesionalni optimizam kojega se kao diplomat nikada ne može odreći. Kad mu ponestane uobičajenih diplomatskih objašnjenja, utekne se izjavama, primjerice da će države srediti odnose do one mjere do koje se mogu srediti. Budući da već zna da su se službena Ljubljana i Zagreb izrečenim rokom same uhvatile u zamku, a i da sada dogovaranje protječe manje glatko nego što se očekivalo, tu i tamo samo naznači o čemu se radi. Kad je vođa diplomacije pa isteku jedne godine na ministarskom položaju slušao novinarske prigovore da je Slovenija relativno uspješna na multilateralnom području, a bitno manje u bilateralnim stvarima (a ovo zadnje je posebno aktualno za odnose s Hrvatskom), Frlec je izjavio da vanjska politika ne može biti nadomjestak za političku volju. Budući da potonje kronično nedostaje na obje strane granice i budući da su idealni trenutak za sređenje odnosa propustile i Slovenija i Hrvatska - zacijelo je najprimjerniji trenutak za to bio 1992. godine, tj. u doba pobjedničke euforije, a jedna od zadnjih propuštenih prilika 1995. kad je ponuđen takozvani mariborski prijedlog o granici u Piranskom zaljevu - nema razloga za rješavanje paketa zamršenih političkih, finacijskih, imovinskih i graničnih pitanja u grču. Ipak je poznato da je politika u međuvremenu postala krajnje nervoznom - premijer tobože u svezi s Hrvatskom poglavito nije zadovoljan radom ministra vanjskih poslova - te da pritišće, ma kakav bio rezultat. No instant rješenja u diplomaciji nema, a žurba tu nije najprikladniji suputnik. Dojam je doduše da i međunarodni okoliš pritom sve manje prigovara, ako uopće. Europska unija, recimo, koja se čini sve udaljenijim ciljem. Diplomatsko bavljenje ministarstva vanjskih poslova zamršenim slovensko-hrvatskim dossierom možda je doista ispod optimalnog, no sadašnje stanje nije samo stvar sposobnosti Gregorčičeve 25. U svakom slučaju uvelike nadilazi domet njezina aparata i ima posla i s neodluč(e)nom politikom kao i s ultimativnim mandatom kojeg je pregovaračima odredio parlament. Bez obzira na to što veći dio razloga za mrtvu utrku u odnosima izvire s druge strane granice, ponešto ima veze i sa slabostima s ove strane. Budući da su odnosi naslijeđeni i da niz godina nije bilo napravljeno gotovo ništa, ne bi bilo pošteno za stanje stvari okrivljavati postojeću koaliciju. Unatoč svemu, aktualni je 'narodni' doprinos uređenju slovensko-hrvatskih odnosa neusporediv s prijašnjima, iako se povremeno činilo da je premijerov pristup bio razumljiv samo njemu. Izjave u stilu da Slovenska narodna stranka ima nedvojbena stajališta i argumente za očuvanje cjelovitosti Piranskoga zaljeva, naznačuje da ih struka, diplomacija i svi ostali ne shvaćaju. Tvrdi način govora još nadopunjuje baš takvo ponašanje. Primjerice, u ljetnoj odluci o iskapčanju elektrike koja najvjerojatnije nije daleko od gledišta potpredsjednika vlade kako od sada uređivati međudržavne odnose. Čini se da toplo-hladni tuš, mješavina liberalno-narodnog pristupa neće najbolje ispasti, iako je najteže ograničenje nezanimanje sugovornika. Ljubljana se već nekoliko puta prevarila kad je računala na naznake druge strane da je na posljetku došlo vrijeme za rješavanje neriješenih poglavlja. Jedanput je previše očekivala da će unovčiti proeuropske ambicije Hrvatske (ponajprije njezinih strategijskih ciljeva poput uključenja u CEFTA-u i Partnerstvo za mir, zatim željeno članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji), drugi put je vjerovala spretno serviranim zagrebačkim najavama, recimo u vezi s dugo najavljivanim dolaskom hrvatskog državnog poglavara Tuđmana u Sloveniju. Opća slovenska ocjena da bi se moglo i zbog svestrane potpore južnoj susjedi u međunarodnoj zajednici poboljšati pregovarački položaj, za sada nije potvrđena. Kao podsmijeh tomu mogli bismo shvatiti čak i činjenicu da je Slovenija kao članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda poduprla hrvatski prijedlog za rješenje problematike Prevlake (stajalište da se radi o sigurnosnom, a ne teritorijalnom pitanju), na čemu je druga strana samo uljudno zahvalila. Općenito se pokazalo da su takvi aduti, jer hrvatski put na Zapad zemljopisno a i politički vodi preko Ljubljane, bili precijenjeni te da logika čekanja i poboljšavanja pregovaračkih pozicija za slovensku stranu nije uspjela. Hrvatska se u tim manevrima svakako pokazala spretnijom partnericom, iako najčešće ponašanjem koje joj ne može služiti na čast. Minulih godina bilo je obilje primjera jednostranih mjera, od imovinsko-pravnih (neplaćanje obveza za isporučenu elektriku iz NEK, useljavanje izbjeglica u ispražnjena slovenska odmarališta) preko graničnih (posezi u cjelovitost Piranskog akvatorija, utvrđivanje hrvatske jurisdikcije na prijepornom području) do ustavnopravnih (promjena statusa slovenske manjine u Hrvatskoj). Takve je poteze druga strana više puta unosila u proces pregovora kao 'adute'. Bila je i vještija pri lansiranju određenih naznaka, namijenjenih samo povećanju očekivanja protivne strane. I ne na kraju, treba primijetiti spretnost i pri medijskom trženju slovensko-hrvatskih odnosa. Nedavni sastanak u Mokricama prvi put je za javnost bolje unovčila slovenska strana. Manje galantnosti, iako katkad samo naizgled, nego na multilateralnom području, može se primijetiti u neposrednom kontaktu. Prava neljubaznost još prevladava u međudržavnoj igri u kojoj se jedna strana stalno žali da na drugoj nema spremnosti za poštivanje njezina vitalnog interesa glede izlaza na otvoreno more, a ponekad bježi od odgovornosti u bankarskim pitanjima. Međutim druga strana drži stegnutu zemljopisno prikraćenu državu i glede morske granice neprestano prijeti arbitražom te se u međuvremenu ubrzano priprema za alternativne izvore elektrike, jer bi s vremenom zatvaranje nuklearne elektrane moglo ostati na slovenskim leđima" - piše Saša Vidmajer.