US WASH. POST 22. X. HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 22. X. 1998. Glasno hvastanje prijetnjom i namjerno zatvaranje očiju "Predsjednik Clinton i njegov vanjskopolitički tim razvili su osebujan stil diplomacije: oni bruse bombastičnost, poduprtu prijetnjom kaosa, kako bi stvorili oružje koje šteti američkoj vjerodostojnosti i upravljanju savezom u inozemstvu", piše Jim Hoagland. "Njihovo uzastopno odustajanje od mahanja sabljom u Iraku i na Kosovu postavljaju glasno hvastanje prijetnjom i namjerno zatvaranje očiju kao odlučujuću operativnu metodu Clintonovih pristaša. U obje krize, vlada je radije pozdravila pogrešan diplomatski dogovor, nego da nastavi provoditi politički nedovršeni vojni pohod kojim je glasno prijetila pred mrskim diktatorima. Kratkoročno, Clinton nije bio u krivu što je obustavio vojne napade u Iraku i na Kosovu. Ti bi napadi djelovali protiv političkih ciljeva koje je bio spreman prihvatiti. On i njegovi voditelji državne sigurnosne politike pogriješili su što su dopustili da, po drugi put u godinu dana, te zlosretne odluke budu jedini raspoloživi izbor. Neposredne su posljedice jasne. Diktatori ostaju na starom mjestu, da bi iznova i iznova kršili svoju riječ. No, postoje i šire posljedice. Čini se da Predsjednik potcjenjuje dugoročne troškove koje Sjedinjenim Državama i međunarodnim ustanovama nameće njegova nesposobnost da razvije održivu političku opciju koja se nalazi na sredini između retorike i povlačenja. Od UN-a do Pentagona i europskih ministarstava, dužnosnici odgovorni za opstanak ustanova koje će trajati mnogo nakon što Clinton i ministrica Albright napuste položaje, otvoreno stavljaju interese ustanova na prvo mjesto. Oni sada žele ograničiti opasnosti koje za njih predstavljaju Clintonove stalne improvizacije i mijenjanje ciljeva pod pritiskom. UN-ov glavni tajnik Kofi Annan nije bio tako otvoren u razgovoru s 'The Washington Postom' prije nekoliko dana. No, kad sam uporno zahtijevao da se očituje o otvorenom iračkom prkošenju rezolucijama Vijeća sigurnosti i neuspjehu Annanovog dogovora sa Sadamom Huseinom od veljače, glavni se tajnik vidljivo rasrdio: 'Nema volje' među članicama Vijeća sigurnosti, uključujući i Sjedinjene Države, da se Irak korištenjem sile prisili na ispunjavanje svojih obveza. 'Javne potpore nestaje', nastavio je Annan, dobar čovjek na teškom poslu, i u loše vrijeme. 'Imam obvezu osigurati da organizacija ne bude oštećena', izjavio je on za UN. Naglasio je svoju odlučnost da izbjegne uvlačenje u novi sukob oko pregledavanja oružja, koji bi završio s 'UN-om u neredu... kao što je bio slučaj u Somaliji'. Annan nije opširno pričao o slučaju Somalije, gdje je Clinton nepravedno okrivio UN za američke gubitke. Taj manevar sada opet progoni Predsjednika, kao i drugi slučajevi kad su Clinton i pomoćnici stavili svoj politički probitak daleko ispred svojih međunarodnih dužnosti. Teškoće koje on ima u pridobijanju Vijeća sigurnosti, arapskih država i europske saveznice da stanu iza Amerike u Iraku, imaju korijene u njegovoj vlastitoj podvojenosti i okolišanjima iz prošlosti, kao i u neospornom neredu u stvaranju globalne politike poslije hladnog rata. Clinton dosljedno traži način da smanji američke obveze u Iraku, jer nije spreman uporabiti silu, da suoči Sadama s izborom između izvršenja obećanja ili uništenja. Konačni je rezultat prešutni dogovor između vlade i Sadama: nemojte nam otvoreno prkositi i nećemo vas goniti. Kosovo je posve drugačiji problem. Dogovor između Miloševića i Holbrookea, postignut prošloga tjedna, pod prijetnjom savezničkog bombardiranja, internacionalizira taj sukob. Dogovor će zapravo povećati zapadne obveze na Balkanu, ako se provede. Odredbe tog dogovora, kako god bile nedovoljne, mogle bi kupiti vrijeme koje se može iskoristiti za spašavanje života na Kosovu. Holbrooke je, u načelu, uvjerio Miloševića da zaustavi svoju krvavu represiju, ako gerilci OVK-a zaustave svoju krvavu pobunu. Usprkos svim razlikama, Kosovo i Irak povezani su sviješću Sadama i Miloševića da Clinton nije u stanju razviti političku strategiju uporabe sile protiv njih, takvu strategiju koja bi osvojila povjerenje Kongresa, javnosti, njegove vlade, Vijeća sigurnosti pa čak, čini se, i njega samoga. Diktatori tu činjenicu iskorištavaju u vlastite svrhe. To se neće promijeniti sve dok Clinton ne prestane mijenjati ciljeve i objavljivati uspjeh čak i kad njegova politika propadne, kao što se dogodilo u Iraku, a opet bi se moglo dogoditi na Kosovu. Diplomacija poduprta uporabom sile uvijek će se prometnuti u glasno hvastanje prijetnjom poduprto namjernim zatvaranjem očiju. Osim ako je ne predvode osviještene, poštene, čvrste vrijednosti vodstva." 230146 MET oct 98