ŠVICARSKA 22. X. NZZ: ETIČKA VANJSKA POLITIKA PODRAZUMIJEVA DOSLJEDNOST

ŠVICARSKA NEUE ZÜRCHER ZEITUNG 22. X. 1998. Pinochet i etična vanjska politika "Ostarjeli bivši diktator Pinochet uistinu ne zaslužuje posebnu sućut zato što je, zbog iznenadnog uhićenja, probdio nekoliko noći u otmjenoj londonskoj klinici. Pinochet je nakon vodeće uloge u vojnom udaru protiv legalno izabranog predsjednika Allendea 1973. g. bezobzirno oštro vladao Čileom 17 godina. Iako to opovrgava, nedvojbeno snosi središnju odgovornost za oko tri tisuće mrtvih i 'nestalih', koji su u prvim godinama njegove vladavine pali kao žrtve vojne represije. (U tom kontekstu ne treba zaboraviti ni da su i ilegalni protivnici Pinochetova režima ubijali nevine ljude). Formalno gledano, Pinochetovo uhićenje u Londonu za sada je isključivo pravno pitanje. No, gotovo nitko ne sumnja da je Blairova vlada zelenim svjetlom za tu akciju željela pružiti primjer za proglašenu 'etičku dimenziju' svoje vanjske politike. Takvi su signali uistinu uvjerljivi samo ako su bar donekle dosljedno odaslani. A u tom se pogledu javljaju grube suprotnosti. Početkom ovog mjeseca premijer Blair posjetio je Kinu, upozorivši svoje domaćine - kao što se već pristoji - na nedostatke politike prema ljudskim pravima. No, krajnje je malo vjerojatno da bi Blair izvan okvira opisanog verbalnog angažmana mogao zapovijediti uhićenje istaknutog kineskog predstavnika u Londonu zbog sudogovornosti za pokolj na Tienanmenu. A kako stvari stoje s britanskim angažmanom za uhićenje srpskih separatističkih vođa Karadžića i Mladića, protiv kojih je haaški sud za ratne zločince izdao službenu zapovijed o uhićenju? Čileanska je strana nakon Pinochetova uhićenja opravdano na temelju zahtjeva španjolskog suca za pravnom pomoći postavila pitanje zašto španjolsko pravosuđe nikada nije poduzelo pravne korake protiv kršenja ljudskih prava za vrijeme gotovo četrdesetgodišnje Francove diktature. Nisu zabilježeni ni pokušaji uhićenja kubanskog diktatora Fidela Castra tijekom jednog od njegovih posjeta inozemstvu, usmjerenih na stjecanje publiciteta. Svi ti primjeri zasigurno ne mogu bez daljnjeg biti svedeni na isti zajednički nazivnik. U slučaju Pinochetova uhićenja, moguće je ustvrditi da je španjolski zahtjev za pružanjem pravne pomoći vezan za nekoliko desetaka španjolskih građana, čija je smrt ili 'nestanak' vrlo konkretno pripisan čileanskom vojnom režimu. Pinochet zacijelo nije svijetla povijesna ličnost kakvim ga još uvijek smatra i štuje dio čileanskog stanovništva. Argument protiv takvog uzdizanja jest već njegova patetična samohvala i strogo opiranje preuzimanju odgovornosti za krvave izgrede, koje su počinili njegovi krvnici. No, tko danas ostarjelog generala uzdigne u status utjelovljenja političkog negativca, revno previđa činjenicu da je Pinochet - za razliku od ostalih diktatora - u svojoj zemlji dopustio povratak na demokraciju. Čileanski prosperitetni gospodarski razvoj zauzima čelno mjesto u latinskoameričkim okvirima, a njegova povijest seže dalje od predaje predsjedničke dužnosti izabranim političarima, prije devet godina. Takvi uspjesi ne poništavaju teške povrede ljudskih prava, počinjene za vrijeme Pinochetove vladavine, ali pridonose objašnjenju zašto je nakon kaosa Allendeova pokusa sa socijalizmom i 17-godišnje vojne diktature, većina Čileanaca, radi unutrašnjeg mira, bila do sada spremna privremeno prihvatiti imunitet i povlastice bivšeg vlastodršca. Ako je cilj Pinochetova uhićenja u inozemstvu zastrašivanje ostalih diktatora i kršitelja ljudskih prava, tada praksa 'etične vanjske politike' ne smije stati na tom pojedinačnom slučaju. U protivnom će akcija Pinochetova uhićenja uskoro biti uvrštena u rubriku 'etičkog oportunizma'", zaključuje komentator. 230143 MET oct 98