RDW 14. X. PREGLED TISKA

NJEMAČKI RADIO - RDW 14. X. 1998. Pregled tiska Kad diplomacija ne uspije - o moralnosti vojnog pritiska u međunarodnim odnosima. Nakon postignutog dogovora o Kosovu, svijet bi mogao odahnuti, iako bi morao spoznati da je klasična civilizirana diplomacija još jednom zakazala u pravom poimanju interesnog izjednačavanja nacija. Međunarodna je zajednica mjesecima od Slobodana Miloševića tražila poštovanje ljudskih prava, a se on ogluši, prijetila mu je posljedicama. Tko prijeti velikim zračnim napadima na vojne ciljeve, kao u ovome slučaju, mora djelovati ako uspjeh izostane. A NATO pritisak, do sada, održava. I samo tako, a ne isključivo uobičajenom diplomacijom, konačno je postignut uspjeh. Komentar Klausa-Jürgena Hallera. "Hoće li, kao što se mnogi boje, sila oružja postati salonska? Je li to možda ipak militarizacija vanjske politike? Ili se svijet samo mora oprostiti od romantike nenasilja u međunarodnim odnosima? Kad je Ronald Reagan, nakon bombaških napada u Europi, dao bombardirati vladine zgrade u Libiji, to su u objavljenim mišljenjima tada bila "čudna ponašanja kauboja brzog na otponcu". Kad je predsjednik Clinton, nakon napada na veleposlanstva u Keniji i Ugandi, dao uništiti ciljeve u Sudanu i Afganistanu, reakcija je bila neusporedivo suzdržanija. Kad je George Bush za oslobađanje Kuvajta u Zaljev premjestio 500 tisuća vojnika, na kratko je bilo tako glasnih prosvjeda da se moglo pretpostaviti da je Bush agresor, a ne Sadam Husein. Nema vojnog rješenja, govorili su nekada protivnici takve intervencije u Bosni. A bez vojne akcije NATO-a, zacijelo bi bilo vojnog rješenja, i to onoga Radovana Karadžića, kojega smatraju ratnim zločincem. Krvoproliće u Srebrenici bilo je prekretnica, kad je i sama čvrsta jezgra mirovnoga pokreta morala postati nesigurnom. Bilo je, i još ih ima, diktatora i despota koji uistinu razumiju samo jezik sile. I od njih diplomacija nužno doživljava poraz. I gospodarske su sankcije samo pozivanje odgovornih na razum. Kod Sadama Huseina one ne djeluju ni sedam godina nakon potpunoga vojnog poraza. Valja zaključiti: kriza na Kosovu, kako god se završila, nameće uznemirujuće pitanje. Naime, bi li doista moglo biti neljudski i nemoralno, u slučaju potrebe, kad su sva druga sredstva iscrpljena, biti spreman na posezanje za oružanom intervencijom. Ne lakoumno, ne obijesno, nego bez iluzija. Ne da bi se osvojilo ili zastrašilo, nego zato da se, u savezu s drugima, nametne da se u drugim državama poštuju ljudska prava. (RDW) 150103 MET oct 98