RDW-ODNOSI SAD-NJEMAČKA-LENZ-10-10

NJEMAČKI RADIO - RDW 10. X. 1998. Clintonova se vlada - oprezno - pouzdaje u Njemačku, piše Joachim Lenz. "Postupno se jedan s drugim upoznaju. Washingtonski sastanak budućega njemačkog kancelara Gerharda Schrödera s američkim predsjednikom Billom Clintonom bio je već treći susret te dvojice političara tijekom svega nekoliko mjeseci. Dobra kemija što ju je Helmut Kohl njegovao s američkim predsjednicima za vrijeme svoga dugoga kancelarskog mandata - Ronaldom Reaganom, Georgeom Bushom i osobito, s Billom Clintonom - očito se spontano uspostavlja i između Schrödera i Clintona. To je ono drugarstvo koje je državnicima često nerazmjerno važnije nego ideološko istomišljenje. Washington buduću njemačku vladu prima s velikom otvorenošću,ali i s golemim očekivanjima. To ima više razloga. Jedan je što su nade Washingtona u Bonn kao jakoga i aktivnog partnera nakon njemačkog ujedinjenja većim dijelom ostale neispunjene - iz pravih i objašnjivih razloga. Prazne blagajne i teret povijesti ograničavali su okvire djelovanja njemačke politike. Uz to, tu je i vlada koja je ostala bez kreativnosti, koja se sve više iscrpljivala u upravljanju. Bonn je tako postao, na neki način doduše ipak pouzdan partner, ali istodobno dosadan, bezidejan i - za američka shvaćanja - plašljiv zbog ekonomskih i političkih rizika. Što Washington ususret sadašnjem novom početku Bonna ide gotovo bezrezervno, pa i radosno, malo ima veze s pohvalama unaprijed crveno-zelenoj vladi, nego više s time da Amerikanci - uza svu ljubav prema pouzdanosti - imaju užas od zastoja, za kakav je na kraju Kohlova vlada bila simbolom. Nije unutarnje proturječje kada Washington istodobno goji velika očekivanja od buduće savezne vlade, budući da osim toga tandem Schröder/Fischer jamči kontinuitet njemačke vanjske politike. Jer politički kontinuitet živi od stalnog unošenja nove energije, novih ideja - i, ako mora biti: plodne svađe u odnosima. Čisto vladanje nije dovoljno. Što će Joschka Fischer postati ministrom vanjskih poslova 'Berlinske Republike', Washington ne zastrašuje, jer on obećaje novi polet. U Fischeru se - kako je to formulirao Schröder, prepoznaje čovjek, koji je dobio respekt, u koga se može imati povjerenje. Sve to dakako zvuči racionalnije i razboritije nego što Washington ovih dana i mjeseci u stvarnosti jest. Zapravo, Washington i americka politika su u bijednom stanju. Kongres u kojem prevladavaju politički patuljci i farizeji isuviše lako zaboravlja svijet. To ne može dugo biti dobro. Svijetu je potrebna puna pozornost 'neizbježne nacije' - kako je Clinton označio svoju zemlju. A Europa mora svjetskoj sili pomoći da otkloni globalne krize koje prijete, u vlastitu interesu, i zato što je globalni svijet postao tako malen i međuovisan da više ne dopušta izoliranu idilu. Washingtonu su potrebni jaki prijatelji, koji su u sadašnjim okolnostima prvo rijetki, i drugo najprije ih se još može naći u Europi. To u Londonu, Parizu i uskoro Berlinu uvjetuje djelotvorne vlade. Clintonova vlada - oprezno se - ponovno pouzdaje u Njemačku". (RDW) 120254 MET oct 98