SAD 4. X. NYT: MIR NA BALKANU UVJETOVAN JE MILOŠEVIĆEVIM PORAZOM

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 4. X. 1998. Da, Balkan je umrljan krvlju. Ne, nije u pitanju samo sudbina "Je li moguće da najnovije slike poklanih pripadnika albanske manjine na Kosovu - rasporenih utroba, razbijenih lubanja, prerezanih grla, odsječenih udova - zapravo tješe Zapad koji duboko vjeruje da je nasilje na Balkanu nepopravljivo, iako upravo ubrzava nove razgovore o NATO-ovim udarima na Srbe? To je pitanje uistinu strašno, ali čini se da jednostavno mora biti postavljeno nakon desetljeća ubijanja, koje je započelo usponom na vlast srpskog vođe Slobodana Miloševića 1987. Krug krvoprolića, verbalnog zgražanja Zapada, prijetnja, potonje smetenosti i katastrofe previše se često ponavljao da bismo ga mogli ignorirati. Zapad je često pronalazio opravdanje za svoj stav u ispremiješanim slikama otomanskih kolaca s nataknutim glavama kršćana; krvnika koji su u doba fašizma u Hrvatskoj vitlali sjekirama; bradatih, nacerenih četnika-ubojica i u ostalim sablasnim slikama 'prastarih balkanskih plemenskih neprijateljstava'. Samo budala može pokušati opovrgnuti tvrdnju da je ovo stoljeće na Balkanu bilo krvavo. Od 1912. do danas vođeno je pet ratova - smatramo li aktualne ratove u kontekstu raspada Jugoslavije jedinstvenim sukobom (u protivnom se broj ratova penje na osam). Ubijeno je više od dva milijuna ljudi. No, možda su dokono razmišljanja o Miloševićevoj postojano destruktivnoj politici, izobličena sjećanja, iskrivljena povijest i cinizam Zapada odlučnije pridonijeli krvoproliću od bilo kakve mitske predispozicije Balkana za ubijanje i sakaćenje. Jedna od nezaboravnijih gesta nedavnih balkanskih sukoba bilo je nonšalantno odmahivanje rukom generala sir Michaela Rosea, zapovjednika snaga UN u Bosni 1994., koje je uvijek bilo popraćeno njegovom omalovažavajućom mantrom 'Znate - ovo je Balkan'. Ta fraza, nova verzija Bismarckove lakonske rečenice 'Balkan nije vrijedan zdravih kostiju pomeranskog grenadira', prerasla je u neku vrstu nepriznavanja činjenica. Bila je očitovana u vrlo raširenom, često podsvjesnom stajalištu da se ne može puno učiniti ako su ljudi na Balkanu uistinu čvrsto odlučili ubijati jedni druge. Usvajajući taj izbrušeni žanr, prošlog je tjedna Michael McCurry, glasnogovornik Bijele kuće, reagirao na pokolj na Kosovu izjavom 'Te su grozote sastavni dio užasa koji se na Balkanu događa već godinama'. Nije pokušao navesti točan broj tih godina. No, učinio je to Bill Clinton u lipnju 1995. u svom osvrtu na rat u Bosni. 'Njihova neprijateljstva stara su 500 - neki će reći i gotovo 1000 godina', kazao je Clinton. Brza je računica urodila zaprepašćujućim otkrićem da po američkom Predsjedniku krvoproliće na Balkanu traje bez prestanka od godine 995. To, naravno, nije točno. No, tako tvrdokorno nasilje predstavljalo bi tako ukorijenjenu činjenicu da ga nitko razuman ne bi pokušao prekinuti. Upravo je to bit Predsjednikove poruke. Još su jednu poruku uočili ljudi u Sarajevu. Zaodjenuta u ruho povijesti, pretpostavka takvih komentara bila je neizbježno 'balkansko divljaštvo'. Kao što svi mi znamo, divljaštvo je djelo divljaka. Pritom valja napomenuti da potpuno predvidivi tijek sukoba na Balkanu - od Kosova u drugoj polovini 1980-ih godina, gdje je Milošević gurnuo Srbe u delirij nacionalističkog bijesa, do najnovijih smrtonosnih grčeva tog delirija na Kosovu - nameće izuzetno važno pitanje. Nisu li mnogi ljudski životi mogli biti spašeni da je zapadna politika bila utemeljena na hladnoj analizi umjesto na nečem što je često nalikovalo na prešutnu predrasudu? Naime, Kosovo (...) je uvijek bilo ključ desetljeća nasilja koje je na Balkanu upravo iscrtalo puni krug, ali i ključ Miloševićeve destruktivne psihe. Početak nasilnog raspada Jugoslavije nije u sebi sadržavao ništa prastaro. G. 1986. srpski Memorandum, nacionalistički prosvjed i osnova Miloševićeva uspona na vlast, govorio je o 'neofašističkoj agresiji' kosovskih Albanaca, o njihovoj 'strahovladi', njihovu napadu na 'kolijevku srpske povijesne egzistencije' i o njihovu 'fizičkom, političkom, zakonskom i kulturnom genocidu srpskog stanovništva na Kosovu'. Pritom valja napomenuti da je osamdesetih godina u nasilnim izgredima na Kosovu stradalo tek desetak Srba. Ništa nije moglo opravdati huškački jezik Memoranduma. No, njegov je zamah poslužio Miloševićevu cilju zaodijevanja agresivnog srpskog projekta u obrambene pojmove. Naime, možda će fiktivni rat, fiktivni genocid u koji povjeruje većina nacije, postati s vremenom stvaran. Tako je i bilo u Bosni, za vrijeme srpskog divljanja 1992., a tako je čini se i danas u razorenim kosovskim selima poput Donjeg Obrinja. Tijekom ratova, vezanih uz razaranje Jugoslavije, 'genocid' je bila najpretjeranije rabljena riječ u srpskom vokabularu - zeleno svjetlo koje je vječnoj srpskoj žrtvi dopuštalo tvrdoglavo zaslijepljeno ubijanje. Reagirajući 1993. na međunarodne trgovinske sankcije protiv Srbije, Milošević je upitao s kakvim su pravom zapadne zemlje 'pretvorile 12 milijuna Europljana u ispitni poligon za ono što je - nadam se - posljednji genocid u ovom stoljeću'. Iste je godine Biljana Plavšić, zamjenica vođe bosanskih Srba a kasnije i vrlo nevjerodostojan oslonac Daytonskog mirovnog sporazuma, optužila bosanske Muslimane za 'spolni teror' nad Srbima, koji je 'po svojoj prirodi genocidan'. Ta je fraza (gospođa Plavšić opravdala ju je pozivanjem na islamsko prakticiranje poligamije i na 'pravo prve noći' koje su po njezinim riječima muslimanski uglednici iskorištavali prema kršćankama za vladavine otomanskih Turaka) prizvala u sjećanje optužbe za 'demografski genocid', dugo isticane u Beogradu protiv kosovskih Albanaca. Svrha uporabe takvih riječi bila je uvijek posve jasna: posredstvom visokog nataliteta kosovskih Albanaca i - u nešto manjoj mjeri - bosanskih Muslimana prizvati u sjećanje sve stereotipe o požudnim Turcima. Na isti se način - iako s više opravdanja - Miloševićev promidžbeni stroj neumorno koristio slikama iz istinskoga hrvatskog genocida nad Srbima za vrijeme Drugoga svjetskog rata kako bi portretirao svakog današnjeg Hrvata kao budućeg fašista, spremnog zatvoriti Srbe u sabirni logor. Milošević je imao uvijek isti cilj: upotrijebiti najmračnije balkanske sablasti radi potpirivanja straha (i njegova drugog naličja - izluđenog nasilja) kojim se sam hranio. Činilo se da su zapadne vlade spremne igrati sličnu igru kako bi opravdale svoju pasivnost. Kao što je Clinton rekao 1994.: 'Činjenica je da u ovom slučaju ljudi i dalje pucaju jedni na druge'. Točno je da su pokolji na Balkanu posebno žestoki, kao što ističu i unakažena tijela na Kosovu. Težnja uklanjanju svih tragova 'druge strane' u zemlji čije granice bilježe dugu tradiciju mijenjanja, bratoubilački aspekt mnogih krvoprolića među južnim Slavenima, grozničavi pokušaji povlačenja etničkih razdjelnica kroz stvarnu izmiješanost rasa, stari refleks križarskog pohoda protiv nevjernika, otomanske navike okrutnih smaknuća radi preventivnog obeshrabrivanja novih napada, ubrzano okretanje balkanskog kruga mita i osvete nesumnjivo su važni sastavni dijelovi tog procesa. No, nijedan aktualni događaj na Balkanu nije neizbježan. Svaki ima svoj uzrok. On nije skriven u nekoj dalekoj povijesti ni u genetskoj spremnosti na ubijanje. Danas, kao i prije deset godina, bit problema jest Miloševićevo cinično iskorištavanje tragične 73-godišnje prošlosti Jugoslavije - posebno uzastopnih valova unutrašnjih jugoslavenskih krvoprolića za vrijeme Drugoga svjetskog rata - radi oživljavanja sjećanja na užase i učvršćivanja vlastite vlasti i istodobnog podizanja novih valova razaranja. Bio je podjaren - značajno ga je podjario hrvatski predsjednik Franjo Tuđman - ali njegova se odgovornost čini jasnom. Umjesto da se suoči s tom činjenicom i s odgovarajućim neugodnim zaključkom da je mir na Balkanu uvjetovan Miloševićevim porazom, Zapad je opetovano zamućivao pitanje odgovornosti: nakon otkrića srpskih sabirnih logora u Bosni 1992. pozvao je Miloševića na londonsku mirovnu konferenciju; odlučio se za njegovu neobičnu de facto rehabilitaciju radi sklapanja Daytonskog sporazuma 1995.; i na kraju ga je angažirao kao sugovornika za Kosovo. 16. prosinca 1992. Lawrence Eagleburger, tadašnji američki državni tajnik, govorio je o 'političkoj i zapovjedničkoj odgovornosti' za zločine počinjene u Bosni, imenujući Miloševića potencijalnim ratnim zločincem. Ništa se nije dogodilo. Na Kosovu je danas ponovno jasno da je Milošević spreman posegnuti za izvanredno bezdušnom okrutnošću. Mnogi članovi ureda zapadnih vlada još su skloni odgovoriti - 'Znate, to je Balkan'. Ipak, činjenica je da je tijekom desetljeća nasilja na Balkanu jedini potez Zapada koji je očito pridonio miru - doduše, vrlo manjkavom miru u Bosni - bilo usklađeno NATO-ovo bombardiranje srpskih položaja u Bosni u kolovozu i rujnu 1995.", zaključuje Roger Cohen. 050317 MET oct 98