DNEVNI PREGLED BR. 186 - 25. RUJNA 1998.

NJEMAČKI RADIO - RDW 24. IX. 1998. Pregled tiska U središtu pozornosti njemačkih medija danas je rezolucija Vijeća sigurnosti o Kosovu. Komentatori upozoravaju na različita tumačenja mogućnosti provedbe vojne intervencije na Kosovu. Dok Rusija tvrdi da rezolucija ne pruža takvu mogućnost, zapadne zemlje zastupaju suprotno uvjerenje. "Heilbronner Stimme" piše: "Posljednje upozorenje Beogradu dolazi kasno, možda prekasno. Već su na Balkanu pale prve pahuljice snijega, a na brdovitom Kosovu uskoro će početi zima. Tamo se 70 tisuća ljudi skriva po šumama, a bez ikakve zaštite oni bi bili izloženi hladnoći. Krajnje je vrijeme, dakle, da Milošević zaustavi svoj prljavi rat protiv albanskog stanovništva u toj srbijanskoj pokrajini i pusti izbjeglice da se vrate u svoja sela. Bi li ga na to trebale prisiliti bombe? Iz rezolucije Ujedinjenih naroda to se ne da pročitati. Ali, ona predstavlja zaokret u raspoloženju. Milošević će doživjeti da se sve više vodećih zapadnih političara i bez mandata Ujedinjenih naroda sad izjasni za napade NATO-a." "Fuldaer Zeitung" zastupa drugačije mišljenje: "Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda teško da će se dojmiti Beograda. Iskustva iz bosanskog rata govore protiv toga. Zapad je još jednom iz obzira prema Moskvi morao odustati od konkretne prijetnje vojnom silom. Svakim danom Milošević se sve više približava svom cilju, stvaranju "etnički čiste" pokrajine, a četvrt milijuna ljudi pobjeglo je iz svojih sela zbog borbi, pa deseci tisuća njih sada žive u šumama. Sredinom listopada mora se računati s početkom zime na Balkanu. Prijeti humanitarna katastrofa, a ipak se ne može primijetiti da UN djelotvorno rješava tu krizu." Austrijski dnevnik "Der Standard" kritizira mlakost rezolucije: "Što bi točno trebale značiti "daljnje mjere" isto je tako nedorečeno kao što nije izrečena ni konkretna prijetnja. Svatko u tome spisu može pročitati upravo ono što mu odgovara. Ali, zlo na Balkanu ima konkretno ime - Slobodan Milošević - i tom se čovjeku doista trebalo malo jasnije govoriti. Jedini jezik koji je Milošević razumio u prošlosti bio je jezik uvjerljive prijetnje vojnom silom." Hamburški tjednik "Die Zeit" raščlanjuje mogućnosti ishoda nedjeljnih izbora i mogućih koalicija: "Izbor je težak zato što u svim strankama ima reformista i tvrdoglavaca. U kojem će se obliku reformske snage najbolje naći i razvijati? Jedno se može predvidjeti - samo su stabilne koalicije dobre koalicije. Poslije izbora to mora biti odlučujuće načelo." "Allgemeine Zeitung" iz Mainza osvrće se na jučerašnji interview Helmuta Kohla, na Drugom programu njemačke televizije, u kojemu nije isključio ni mogućnost velike koalicije, iako je izrazio uvjerenje da ona neće biti nužna. "Zar Helmut Kohl više ne vjeruje u svoju pobjedu na izborima za Bundestag? Njegov interview, u kojemu on načelno drži mogućim stvaranje velike koalicije s SPD-om, ostavlja puno prostora za nagađanja. Stari politički profesionalac ne vjeruje više liberalima, koji samo što nisu nestali. Novu koalicijsku ponudu Kohl čak više ne povezuje s nekim uvjetima. Ponuda socijaldemokratskog kandidata za kancelara, Gerharda Schrödera, da u nuždi stupi u koaliciju s Unijom i kao slabiji partner, čini se da je urodila plodom. Iz jasnog "ne" nastalo je "možda" kod konzervativaca. Možda čak i s Kohlom? Ništa nije nezamislivo." 22. IX. 1998. "Undercover. Der BND und die deutschen Journalisten" Autor: Erich Schmidt-Eenboom Knjiga "Tajno. Savezna obavještajna služba i njemački novinari" izazvala je u Njemačkoj kontroverze i prije službenog objavljivanja, u kolovozu ove godine. Napisao ju je Erich Schmidt- Eenboom, voditelj Instituta za istraživanje mira u Weilheimu, inače dobar poznavatelj rada tajnih služba. Autor opisuje ponajprije zapadnonjemački medijski krajolik u 70-im i 80-im godinama, kad su brojni novinari, navodno, surađivali sa Saveznom obavještajnom službom, BND-om. Na listi BND-a iz 1970., koja je objavljena u knjizi, navodi se 230 takozvanih "veza s novinstvom". Međutim, autor iznosi i primjere iz novijeg vremena. Brojni imenovani novinari proturječe tvrdnjama Schmidt-Eenboona i 17. je rujna privremenom sudskom odlukom nakladniku zabranjeno da i dalje prodaje knjigu u sadašnjoj inačici. To je postignuto na zahtjev glavnog urednika lista "Bild" i bivšeg vladinog glasnogovornika Petera Boenischa. Osvrt Bettine Burkart. Ono što je u Njemačkoj zanimljiv i djelomice zabavan spor oko jedne knjige, na drugom se mjestu instrumentalizira kao argument za ograničavanje slobode novinstva. Nakon što su iz Jugoslavije protjerani njemački novinari Erich Rathfelder i Friedhelm Brebeck, srpski su mediji pisali o njihovoj vezi s njemačkim tajnim službama kao i "Politika" u članku od 1. rujna. Da pojasnimo: njihova se imena ne pojavljuju u knjizi Ericha Schmidta-Eenboona. Ali obojica su izvješćivala o srpskim napadima na sela na Kosovu i time se suprotstavila službenim jugoslavenskim prikazima. O svom izgonu iz Jugoslavije Erich Rahefelder je našoj radijskoj postaji izjavio: "Osobno sam, naravno, pogođen. Znam kako funkcioniraju takvi mehanizmi. Osobu se diskreditira na taj način da je optuže za suradnju s tajnim službama. No, ovdje se radi o profesionalnom ubojstvu, o diskreditiranju mojeg rada, što je neugodno, i mojeg znanja, što je također neugodno. Beogradski promidžbeni stroj je na djelu, vrlo je aktivan, kao što je bio i za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dezinformacijama pokušava odvratiti pozornost od politike etničkog čišćenja na Kosovu, odvratiti pažnju od onoga što se zapravo događa. Podsjetimo se da se nedavno pucalo na izbjeglice na granici prema Crnoj gori. Za to se slučajno saznalo. Ali što se događa u selima, to ne znamo zato što je sloboda novinstva ograničena. Novinskom kampanjom pokušava se odvratiti pozornost od takve neljudske politike, pa i kampanjom protiv mene, u tome je tajna mog izgona". Bez obzira na to hoće li opet smjeti putovati u Jugoslaviju ili ne, Rathfelder drži da novinari moraju uživati slobodu djelovanja. I to svuda. Jugoslavija je potpisala odgovarajuće međunarodne sporazume i mora ih se pridržavati. Na to je u Beogradu želio podsjetiti opunomoćenik OESS-a, Freimut Duve, ali mu je Jugoslavija početkom mjeseca uskratila ulaznu vizu. Duve je u Beogradu htio službeno razgovarati i o protjerivanju dvojice njemačkih novinara. Za našu radijsku postaju Duve je izjavio da mu je jugoslavenski veleposlanik u Austriji u otkaznom pismu skrenuo poornost i na knjigu "Savezna tajna služba i njemački novinari", napomenuvši mu da je svakako pročita. Friedhelm Brebeck, dopisnik prvog programa njemačke televizije, djelomice je bio iznenađen protjerivanjem, ali zapravo i nije. "Postojala je predigra našem protjerivanju, dva tjedna ranije na televiziji, a zatim u novinama, a pri svemu je marljivo sudjelovao Tanjug. Tu su kritizirana netočna izvješćivanja međunarodnih medija, govorilo se o mržnji prema Srbima i o tome da sva izvješća i izvjestitelje treba staviti pod povećalo i reagirati na njih. Dakle, sve je bilo najavljeno". Brebeck primjećuje da od jugoslavenske strane još nije dobio službeno objašnjenje svojeg izgona, iako mu je to bilo najavljeno kad mu je na makedonskoj granici vraćena putovnica. Umjesto toga, u jugoslavenskom je tisku oklevetan, između ostaloga, optužen je i za kontakte s njemačkom tajnom službom. U jednom je članku čak proglašen dvorskim izvjestiteljem saveznog kancelara Helmuta Kohla. "Nažalost, i takvi su članci mogući. To bi se, naravno, u Beogradu moglo protumačiti kao sloboda tiska. A zapravo se iza svega ne nalazi slučajnost, nego prema mišljenju tih novina i časopisa, ako se nešto takvo objavi u određenom trenutku, to ima poseban smisao". (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 24. IX. 1998. Pregled tiska U rubrikama domaćih vijesti britanski listovi danas obrađuju velik raspon tema - od antiterorističkih akcija pripadnika policije i tajne službe MI-5, u kojoj je uhićeno nekoliko osoba za koje se sumnja da su planirale bombaški napad na London, preko priznanja bivšeg konzervativnog premijera Edwarda Heata da je bio zapovjednik streljačkog odreda koji je u II. svjetskom ratu strijeljao jednog poljskog vojnika zbog silovanja, do vijesti o tome da bi britanska crvena vjeverica uskoro mogla potpuno izumrijeti. Gotovo sva ozbiljnija britanska glasila donose danas i pokoju, barem kratku, vijest o glasovanju u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje je jučer prihvatilo rezoluciju o žurnom prekidu nasilja na Kosovu. Pod naslovom 'NATO prikuplja udarne snage za Kosovo', list 'The Independent' donosi članak Ruperta Cornwella, koji piše da je nakon više mjeseci neodlučnosti NATO jučer poduzeo prve korake prema osnivanju međunarodnih snaga za zračne udare kako bi se zaustavile sve žešće ofenzive predsjednika Miloševića na albansko pučanstvo na Kosovu. Ta, naizgled nova odlučnost, da se spriječi već ionako golema humanitarna katastrofa, dolazi u trenutku kad srbijanske snage nastavljaju granatiranje dreničkog područja. Autor dalje podsjeća čitateljstvo na to da je sinoć Vijeće sigurnosti prihvatilo rezoluciju čiji su nacrt načinile Velika Britanija i Francuska, i u kojoj se zahtijeva prekid sukoba te pokretanje pregovora o političkom rješenju. 'The Independentov' novinar ističe da se u tekstu rezolucije kaže da će, ako se to ne dogodi, biti poduzeta daljnja akcija i dodatne mjere kako bi se uspostavio mir. Premda se u tekstu rezolucije izrijekom ne spominje uporaba sile, nastavlja dalje Cornwell u 'The Independentu', NATO- ovi planeri već su počeli sastavljati snage koje će napasti ciljeve jugoslavenske vojske na Kosovu, a ako ni to ne bude dalo rezultata, onda i ciljeve u samoj Srbiji, stoji u 'The Independentu'. Prema pisanju 'The Independenta', Njemačka je već obećala 14 zrakoplova tipa Tornado, dok je Nizozemska navodno ponudila jednu eskadrilu zrakoplova F-16. U prošlosti je Milošević takvu vrstu ultimatuma otvoreno zanemarivao. No ovaj put, piše novinar 'The Independenta', zemlje članice NATO-a sasvim su svjesne činjenice da se na kocki nalaze posljednji ostaci njihova kredibiliteta. I to je možda njihova posljednja prigoda da napokon i izvrše svoja opetovana obećanja prema kojima, bez obzira na to što se dogodilo, neće dopustiti ponavljanje onoga što se zbilo u Bosni. Umjesto toga, događaji se odvijaju na sličan način. Stoga su u nastojanjima da se ovaj put povjeruje njihovoj prijetnji, američki dužnosnici u sjedištu NATO-a iznijeli neobično podrobne podatke o tome kako bi mogli izgledati mogući napadi, a počeli bi lansiranjem krstarećih projektila na srpska komunikacijska središta i skladišta na Kosovu, čitamo među ostalim u današnjem 'The Independentu'. Autor teksta u 'The Timesu', međutim, nije tako siguran da će doći do nekakve vojne intervencije, barem ne u doglednoj budućnosti. James Bone, koji se javio iz New Yorka, ističe da u tekstu rezolucije o Kosovu postoje jasni nagovještaji da će se Vijeće sigurnosti morati ponovno okupiti radi rasprave o daljnjim akcijama i dodatnim mjerama. A 'The Daily Telegraph' pojašnjava ovu nejasnoću i piše kako rezolucija Ujedinjenih naroda ističe da situacija na Kosovu 'predstavlja prijetnju miru i sigurnosti u toj regiji'. U tom kontekstu, Ujedinjeni narodi imaju sve ovlasti za intervenciju u skladu sa svojom Poveljom. Američki diplomati vjeruju da, sa zakonskog stajališta, više nije potrebna nikakva nova rezolucija koja bi opravdala vojnu akciju. Rusija zauzima suprotno stajalište. Velika Britanija je zato namjerno bila neodređena u tekstu rezolucije, stoji, između ostaloga, u današnjem 'The Daily Telegraphu'. *** U povodu zakona o uporabi jezika manjina i posljednjih međustranačkih nesuglasica vezanih uz problem dvojezičnosti u Istri, Tim Radovani razgovarao je s Damirom Kajinom i upitao ga objašnjava li mlaku potporu oporbe IDS-ovim stajalištima strahom od HDZ-ova napada po nacionalnoj liniji. = "HDZ to čini, i čini to vrlo uspješno. To čini uglavnom preko HRT-a i svojih dirigiranih medija. Oni sada maksimalno zaoštravaju odnos s IDS-om i upravo u tome treba tražiti i napad na ostalu oporbu - u činjenici da na taj način i oni dijele sudbinu napadanja. - Dakle, očito je, na neki način, da oporba nije na zadovoljavajući način riješila nacionalno pitanje, da bi se njemu na neki način moglo jedinstveno pristupiti? = Pa, vidite, neke pa i vodeće oporbene stranke - sada nikoga ne imenujem posebno - čak nisu iskoristile mogućnost da progovore ispred kluba - do ovoga trenutka, do tri sata. Iako se o ovom zakonu vodi rasprava od 9.30 h, nitko od njih nije progovorio. Još nekoliko oporbenih stranaka također se nisu javile za riječ ni ispred svojih klubova. Nas je to, u jednom dijelu, malo iznenadilo. Nismo očekivali takvo postupanje, prvenstveno imajući na umu praksu oporbe da je međusobno uglavnom solidarna i da je prvi i drugi prijedlog manjinskog zakona, točnije Zakona o jezicima, također poduprla zajedno s IDS-om. Točnije, suprotstavljala se onim rješenjima kojima se suprotstavljao i IDS. - Neki kažu da IDS zapravo možda malo previše napinje po ovoj nacionalnoj liniji, naime, da udara HDZ tamo gdje je on najosjetljiviji kako bi izazvao oštru reakciju vladajuće stranke. = Upravo suprotno. Naime, takav jedan konflikt nikada nije bio potreban i nitko ga nije niti izazivao. O ovome se, ako izuzmemo recimo 'Sexgate', koji pratimo uredno svaku večer na tv-ekranima, već duže vrijeme isključivo raspravlja kao o jednom banalnom činu dvojezične ploče na pročelju Skupštine Županije istarske. Suština je u sljedećem: hoćemo li mi kao građani, kao ljudi, priznati našim susjedima, ponajviše imajući na umu jednu tragičnu sudbinu koju smo i jedni i drugi podijelili u našoj nedavnoj prošlosti, ubuduće pokušati jedni s drugima se solidarizirati. - Kako očekujete da će sve ovo završiti? = Pa, mislim da će ovaj zakon, nažalost, dobiti dvotrećinsku većinu. Nažalost, to je uvertira u zadržavanje određenih stečenih prava i da ono što je HDZ htio to je, vjerojatno, i uspio. Iako želim vjerovati da ima kudikamo više razuma u oporbi i da taj napad na IDS neće pri ostalim političkim čimbenicima oporbe ni, dakle, preostalom petoricom, biti naprosto konstruiran na način da se IDS- u zatvaraju vrata te suradnje. Jer to je kao, recimo, političku Istru amputirati od ostatka Hrvatske, a mislim da i o tome treba voditi računa". (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 24. IX. 1998. Iz Beograda izvješćuje Stojan Cerović: "Vijest iz New Yorka da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo oštru rezoluciju o Kosovu, u Beogradu je u medijima prenijeta s uočljivim naporom da joj se umanji značenje. U režimskim medijima rezolucija je selektivno prepričana tako da se može razabrati samo da se zahtijeva prekid paljbe i miroljubivo rješenje, uz naglašavanje da se od rukovodstva kosovskih Albanaca zahtijeva da osudi terorizam i odbaci nasilje. Prešućuje se dio rezolucije u kojemu se od Jugoslavije traži zaustavljanje svih operacija protiv civilnog stanovništva i povlačenje snaga koje provode represiju. U službenim komentarima ističe se da rezolucija ne spominje mogućnost uporabe sile protiv Jugoslavije, a kao potvrda navode se pomalo neodređene izjave ruskog ministra vanjskih poslova, kao i kineskog veleposlanika pri Ujedinjenim narodima, koji se jedini suzdržao od glasovanja o rezoluciji. Međutim, najvažnije je to da domaćoj javnosti nije rečeno da je rezolucija donijeta na temelju člana 7. Povelje Ujedinjenih naroda, koja odobrava uporabu sile u slučajevima ugrožavanja regionalnog mira i sigurnosti. Budući da se u zapadnim komentarima koje prenose nezavisni mediji ističe da je učinjen velik korak i da su vrata NATO-ovoj intervenciji sada otvorena, jugoslavenski ministar vanjskih poslova Živadin Jovanović očito nije uvjerio nikoga da se na Kosovu stanje popravilo i da nema razloga za donošenje takve rezolucije. Ali ovdašnjim medijima njegove izjave o suverenitetu i miroljubivosti SR Jugoslavije imaju prednost u odnosu na rezoluciju Vijeća sigurnosti. U takvu kontekstu, vijest da je NATO počeo pripreme za moguće zračne napade protiv SR Jugoslavije zvuči neobjašnjivo agresivno i neopravdano. Sad će, vjerojatno, uslijediti i izazivačke izjave ovdašnjih militantnih ekstremista, poput potpredsjednika srbijanske vlade i šefa radikala Vojislava Šešelja, koji je i do sada prijetio izjavama da Srbija može nanijeti NATO-u gubitke dovoljne da obeshrabre intervenciju. Takve izjave mogu samo izazvati NATO, a malo je vjerojatno i da će uskoro doći do prekida sukoba na Kosovu. I kad bi srpska strana bila spremna na to, nakon takve rezolucije Oslobodilačka vojska Kosova će svakako biti ohrabrena za nastavak akcija. Borbe bi se, dakle, mogle čak i pojačati, unatoč tome što u Beogradu svakako ima i realnog straha od intervencije. I sam Milošević uvijek je ranije reagirao na ozbiljne prijetnje i znao se povući, ali sada to neće biti lako. Srbija je duboko zaglibila u ekstremizam i svaki ustupak izgledao bi kao kukavičluk i izdaja. Službeni komentari ističu da Zapad pokušava razbiti i ovu Jugoslaviju i Srbiji oteti Kosovo. Šešelj u vezi s rezolucijom, u kojoj se zahtijeva povlačenje policijskih snaga s Kosova, kaže da će Srbija sama odlučivati koliko je gdje potrebno policije te da će braniti svaki pedalj svojeg teritorija. Međutim, istovremeno se mogu čuti i uvjeravanja da se stanje na Kosovu ubrzano normalizira, što govori o tome da u vrhu vlasti ima neslaganja oko toga kako odgovoriti na ozbiljnu prijetnju NATO-ovom intervencijom. Ta prijetnja, i sama moguća intervencija, mogle bi utjecati na strukturu ovdašnje vlasti otvarajući sukob između popustljive i ratoborne struje, a to znači između Miloševića i Šešelja. Ali za sada izgleda vjerojatnije da će se oni ipak nastaviti držati zajedno, vezani zajedničkim interesom: samoodržanjem. To znači da će i Miloševićevi ljudi pojačati borbenu retoriku, ako se ocijeni da prijetnje nisu dovoljno ozbiljne, tj. da će se Šešelj smiriti ako se uvjeri da do intervencije stvarno može doći. Prazna prijetnja bila bi najgori potez međunarodne zajednice i za prilike na Kosovu i za budućnost same Srbije." (RFI) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA DIE PRESSE 24. IX. 1998. Rezolucija s mnogim tumačenjima "'Iščitajte iz nacrta što god želite', odgovorio je britanski veleposlanik pri UN sir Jeremy Greenstock novinarima na pitanje predviđa li rezolucija UN o Kosovu i vojne mjere. Upravo to čine očigledno svi koji su nacrt rezolucije o Kosovu podnijeli Vijeću sigurnosti UN: predsjedatelj Vijeća EU Schüssel naglasio je da je posrijedi mirovni program te da vojne akcije nisu sadržane u rezoluciji, iako se ona izričito poziva na poglavlje VII. Povelje UN, posvećeno mjerama vojne prisile. Zapadni diplomati smatraju pak u prvom redu da netom prihvaćena rezolucija ipak predviđa mjere vojne prisile - odbije li Beograd poziv na primirje i na povlačenje svojih policijskih snaga. Američki ministar obrane Cohen otputovao je u Bruxelles kako bi okupio partnere u NATO-u i podijelio zadaće: na današnjem sastanku ministara obrane članica obrambenog saveza u Portugalu trebala bi biti izrečena službena prijetnja vojnom akcijom. Rusi pak smatraju da rezolucija ne sadrži ni tračak navještaja vojne akcije na Kosovu koju i dalje tvrdoglavo odbijaju. Takvom su politikom dosad blokirali jasan nastup međunarodne zajednice u krizi na Kosovu. Rezolucije s tako brojnim mogućim tumačenjima polaze očito u vrlo velikoj mjeri od dobre volje onih koje treba potaknuti na određeni oblik dobrog ponašanja. No, postoji li uopće na Kosovu dobra volja? U svakom slučaju, jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević izjavio je već prije odluke UN da na Kosovu nema ni traga humanitarnoj katastrofi te da su sve takve tvrdnje tek izlika za podvrgavanje Jugoslavije pritisku. Većina ljudi koji su privremeno ostali bez doma odavno se vratila svojim kućama, tvrdi Milošević. Međunarodne organizacije govore pak o najmanje 270 tisuća izbjeglica - 15 posto kosovsko-albanskog stanovništva. Potpredsjednik jugoslavenske vlade Zoran Lilić, Miloševićev pomagač, pozvao je čak bez ikakva sustezanja separatističke kosovske Albance da isele. Neka osnuju svoju republiku u nekoj zemlji-domaćinu koja im to dopušta, kazao je Lilić. Rezolucija UN ipak očituje da sukob na Kosovu dotiče dvije (zaraćene) strane te da i ilegalna vojska kosovskih Albanaca mora prihvatiti primirje. Ni to nije sada pretjerano vjerojatno: s jedne su strane Srbi upravo protiv njih otvorili novu bojišnicu u brdima između Prištine i Kosovske Mitrovice, a s druge su strane vojni neuspjesi OVK očito zatrli i posljednji trag reda u njezinim redovima. Naoružane frakcije bore se međusobno - u Tirani su nepoznate osobe upravo ubile 'ministra obrane' i suparnika OVK - ili zarobljavaju pripadnike civilnog političkog vodstva iz Prištine kako bi ga izložile pritisku (OVK je zarobio 13 skupštinskih zastupnika kosovskih Albanaca). Možda ih žele potaknuti da podupru zahtjev OVK da svi vojno sposobni kosovski Albanci moraju pristupiti njihovim redovima. U takvim su okolnostima bezube rezolucije UN vjerojatno posljednja stvar koja može pomoći ljudima na Kosovu. Pitanje je koje će se tumačenje nametnuti sljedećih tjedana?", napominje Irene Miller na kraju komentara. Tko je zapovijedio ubojstvo Krasniqija - OVK ili Beograd? "Mnogi su bili zainteresirani za smrt Ahmeda Krasniqija - od srpske obavještajne službe do ilegalne postrojbe kosovskih Albanaca, 'Oslobodilačke vojske Kosova' (OVK). No, još nije poznato tko je zapravo u noći na utorak ubio 50-godišnjeg 'ministra obrane' albanske 'Republike Kosovo'. Po izvješću jednog svjedoka, dva maskirana muškarca vrebala su na Krasniqija koji se vraćao kući u predgrađe Tirane. Oružje su ostavili kod žrtve - što se obično čini u slučaju krvne osvete. Ahmed Krasniqi postao je slavan 1991. kao pukovnik tadašnje Jugoslavenske narodne armije: predao je svoju vojarnu u hrvatskom gradu Gospiću Hrvatima, da bi ga neposredno nakon toga njegova vlastita vojska, tada već pod srpskom dominacijom, uhitila i odvela u Beograd odakle je uz pomoć prijatelja uspio pobjeći. Otada je živio u egzilu u Hrvatskoj, ali je održavao kontakte s političkim vodstvom kosovskih Albanaca. Za razliku od mnogih vojno neiskusnih zapovjednika OVK, Krasniqi je kao diplomant beogradske vojne akademije bio upućen u strategiju. Kada je OVK u proljeće ove godine potkopao autoritet ilegalno izabranog albanskog predsjednika Ibrahima Rugove, ovaj je Krasniqija u ožujku imenovao 'ministrom obrane' i 'načelnikom glavnog stožera oružanih snaga' svoje ilegalne republike. Krasniqi je uživao reputaciju umjerenog političara i Rugovina stranačkog kolege. Radikalnim vođama OVK bio je prijetnja - posebno zato što je nakon imenovanja ministrom obrane razvio živu aktivnost. Radikalna politika emigranata, utjecajnih u OVK i sklonih Krasniqijevoj postrojbi u nastajanju, sve je više smetala u prvom redu postrojbe OVK i lokalne zapovjednike koji su stupili u redove ilegalne albanske vojske tek za vrijeme policijske ofenzive. Pojačana radikalizacija i cjepkanje OVK vjerojatno su krajem tjedna potaknuli kosovskog političara Adema Demaqija, koji je tek prije mjesec dana imenovan 'političkim predstavnikom' OVK, da dade ostavku na sve dužnosti. Njegov mandat, o kojem su zapovjednici OVK putem faksa obavijestili javnost, bio je nejasan od samog početka: po jednom je tumačenju taj 62-godišnjak s gotovo 30-godišnjim stažem u jugoslavenskim zatvorima trebao zastupati oslobodilačku vojsku općenito a po drugom tumačenju samo tijekom formiranja vlade. Demaqi se neprekidno suočavao s raznoraznim suprotnim izjavama raznih zapovjednika OVK i njegova je ljutnja bila sve očitija. Nakon što je glavni stožer OVK prije dva tjedna objavio da će Kosovo biti oslobođeno ili će nestati u prahu i pepelu, Demaqi je otvoreno očitovao distancu: 'Ljudi s bojišnice' 'nemaju osjećaj za politički marketing', kazao je Demaqi. Doduše, kao razlog svoje ostavke naveo je samo zdravstvene razloge", piše Norbert Mappes- Niediek. NJEMAČKA DIE WELT 24. IX. 1998. Schumacher: "Izbori stabiliziraju mir" "Danas će OESS objaviti rezultate izbora u Bosni. Njemački diplomat Hanns Heinrich Schumacher, zamjenik Visokog predstavnika Carlosa Westendorpa sa sjedištem u Sarajevu, odbacio je u razgovoru za list bojazni da su nacionalisti zabilježili izbornu pobjedu na širokoj fronti. Štoviše, uspjeh su postigle multietničke snage te se mirovni proces može dalje stabilizirati, ustvrdio je Schumacher. Sa zamjenikom Visokog predstavnika razgovarao je novinar Rüdiger Moniac. - Kada će biti poznati konačni rezultati skupštinskih izbora, održanih u Bosni i Hercegovini 13. rujna ove godine? = Vjerojatno ovog četvrtka, dakle bitno prije nego nakon prošlih izbora. To dokazuje djelotvoran rad OESS-a. - Ipak, zašto prebrojavanje glasova traje tako dugo - dulje od deset dana? = Ove je godine udio glasova, stiglih putem pošte, veći no što se očekivalo. Njihovo je prebrojavanje jako teško zbog provjere korektnosti upisa u biračke popise. Nadalje, valja isključiti mogućnost višestrukog glasanja birača. Sve to oduzima dosta vremena. - Je li jasno da na izborima nije bilo ozbiljnih nepravilnosti? = Po mom mišljenju jest. Problemi su preuveličani. Na početku izbora birački su popisi pojedinim biračkim uredima dostavljeni sa zakašnjenjem. Općenito gledano, izbori su protekli bez problema te su pohvale na račun OESS-a opravdane. - Iz Sarajeva već danima stižu neprovjerene informacije o pobjedi srpskih nacionalista. Možete li ih već potvrditi? = Objavu službenih konačnih rezultata treba prepustiti OESS-u. Usprkos tome, brojke su objavljene jer su strane imale vlastite promatrače pri prebrojavanju glasova. Proglašeni su trendovi djelomični. Usprkos tome, pokazuje se - što je zadovoljavajuće za nas - da se trend iz nedavne prošlosti nastavlja: nacionalisti su oslabljeni dok su multientičke snage ojačane. Nadalje, nazire se jačanje skupštinske strukture na državnoj razini Bosne i Hercegovine. To će vjerojatno olakšati nastavak mirovnog procesa. - Dakle, srpski nacionalist Nikola Poplašen nije jedan od izbornih dobitnika? = Pokazuje se da će gospodin Poplašen vjerojatno postati predsjednikom republike srpske umjesto Biljane Plavšić, ali da neće bezuvjetno imati većinu u skupštini. To znači da će mu ostati pravo predlaganja premijera koji će potom u skupštini morati pridobiti većinu, nužnu za sastavljanje vlade. Takav odnos snaga trebao bi međunarodnoj zajednici dati dovoljno manevarskog prostora za utvrđivanje daljnjih poteza u procesu uspostave stabilnog političkog poretka. Načelno gledano, čini mi se da su snage, koje tvore sadašnju vladajuću koaliciju premijera Dodika u republici srpskoj, lagano ojačane. - Kako će izborni rezultat utjecati na spremnost izbjeglica - ponaprije u Njemačkoj - da se vrate svojim domovima? = U pogledu repatrijacije izbjeglica mi smo u jasnom zaostatku. SVaka vlada - pa i ona u republici srpskoj - mora biti ocjenjivana sukladno svojoj spremnosti na suradnju s međunarodnom zajednicom i na omogućavanje povratka izbjeglica. - Može li se reći da je naznačeni izborni rezultat korak na putu prema stabilizaciji mira u Bosni i Hercegovini? = Uz određenu ogradu usuđujem se reći da je takva konstatacija dopuštena na temelju dosad objavljenih trendova. SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 24. IX. 1998. Novi predsjednik republike srpske "Otpadnička stranka iz Tuzle i njezin muslimanski kandidat za predsjedničku dužnost u republici srpskoj nehotice su osujetili nade koje su predstavnici međunarodne zajednice polagali u izbore u Bosni. Naime, štićenica međunarodne zajednice, predsjednica Biljana Plavšić, poražena je u borbi protiv srpskog radikala i četničkog vojvode Nikole Poplašena zato što je 90 tisuća muslimanskih izbjeglica svoj glas radije dalo potpuno nepoznatom supatniku Zulfi Nišiću iz redova Bosanske stranke (BOSS) nego da izabere Plavšićku kao 'manje zlo' od dva srpska kandidata za najvišu dužnost u republici srpskoj. Priča se da se američki povjerenik za Bosnu Robert Gelbard pjenio od bijesa. Stranka BOSS privukla je pozornost predizbornim tv-spotovima, u kojima je kao rješenje bosanskih problema preporučivala povratak socijalizmu. Njihova televizijska propagandna poruka bila je popraćena slikom bivšeg šefa jugoslavenske države i partije maršala Tita i pjesmom komunističkih partizana 'Druže Tito, mi ti se kunemo'. Za razliku od prvih bosanskih poslijeratnih izbora, održanih 1996., šef BOSS-a Mirnes Ajanović osvojio je na netom završenim izborima mjesto u skupštini muslimansko-hrvatske federacije. Dominantna muslimanska stranka SDA pod vodstvom dosadašnjeg predsjedatelja bosanskog predsjedništva Alije Izetbegovića preporučila je izbjeglicama iz republike srpske, smještenim u inozemstvu i na području federacije, da svoj glas dadu 'manjem zlu'. No, izbjeglice su pokazale da nisu sklone osigurati reizbor upravo Plavšićke, bivše zamjenice nekadašnjeg srpskog vođe Radovana Karadžića. Čini se da je slučaj socijalista Živka Radišića drugačiji: neslužbeno se potvrđuje da bi taj umjereni političar zahvaljujući dodatnim glasovima nesrpskih izbjeglica mogao poraziti Karadžićeva sljedbenika Momčila Krajišnika. U slučaju takvog ishoda Radišić će zamijeniti Krajišnika na položaju predstavnika republike srpske u bosanskom predsjedništvu. BOSS-ov kandidat Nišić potječe iz Bijeljine, grada na sadašnjem teritoriju republike srpske. Po navodima predsjedatelja njegove stranke Ajanovića, Nišić je prije bijega bio prisiljen služiti u srpskim postrojbama, a kasnije je zatvoren u logor. 'Poplašen i Plavšićka isti su proizvod u različitom omotu', izjavljuje Ajanović. Međunarodna zajednica ne treba u Bosni 'glumiti demokraciju' već mora priznati što Srbi uistinu žele - 'makar to bilo četništvo', ističe on. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) namjerava sutra, u četvrtak, službeno objaviti rezultate izbora u Bosni, izjavio je njezin glasnogovornik u Sarajevu. OESS je objavu prvih djelomičnih rezultata, najavljenu neposredno nakon izbora (...), iznenada otkazao kako bi spriječio zaoštravanje ionako labilne političke klime, istaknuto je" na kraju izvješća Bernharda Küppersa. Mračni izgledi: broj nezaposlenih i dalje raste širom svijeta "U izvješću o svjetskom tržištu rada 1998./1999., predstavljenom u srijedu u Ženevi, Međunarodna organizacija za rad (ILO - International Labour Organization - op. prev.) skicirala je krajnje mračnu sliku. Po navodima te organizacije u sastavu UN, nezaposleno je 210 milijuna radno sposobnih osoba dok su radni kapaciteti 750 do 900 milijuna ljudi vrlo slabo iskorišteni. ILO računa da će kriza u jugoistočnoj Aziji i Rusiji izazvati novi porast broja nezaposlenih. Samo g. 1998. posao je navodno izgubilo više od 10 milijuna osoba. 'Stanje na globalnom tržištu rada sve je drugo samo ne pozitivno, a budućih mjeseci prijeti i dodatno pogoršanje', izjavio je glavni ravnatelj ILO-a Michel Hansenne prilikom objave izvješća o svjetskom tržištu rada. Globalna financijska kriza već danas toliko blokira trend globalizacije da valja strahovati da će brojne vlade odustati od hitno potrebnih ekonomskih reforma. Reforme su pak nužne za očuvanje konkuretnosti pogođenih nacionalnih privreda, naglašava Hansenne. Ne bi trebalo odustati od reforma već poduzeti mjere za promicanje izobrazbe i nastavka izobrazbe radnih snaga, naglasio je Hansenne. Nažalost, sadašnji trend proturiječi ILO-vim prognozama, objavljenim krajem 1996., nastavio je Hansenne i objasnio da je umjesto laganog oporavka na svjetskom tržištu rada zabilježeno novo pogoršanje. Doduše, početkom ove godine brojne su zemlje zabilježile gospodarski rast, ali ti su uspjesi samo u SAD i u ograničenom opsegu u EU pozitivno utjecali na brojčane podatke o zaposlenosti. Visoka stopa nezaposlenosti i - ponajprije u zemljama Trećeg svijeta - jako raširenja slaba iskorištenost radnih kapaciteta potiče bojazan od daljnje socijalne izolacije najslabijih skupina poput mladeži, žena, starih osoba, loše obrazovanih i dugotrajno nezaposlenih osoba, dodao je Hansenne. Po procjenama ILO, 60 milijuna od 210 milijuna nezaposlenih pripada dobnoj skupini od 15 do 24 godine, čiji pripadnici nisu nikad dosad imali redoviti posao. Nezaposlenost mladih ne pogađa samo zemlje u razvoju već i praktički sve industrijske države, istaknuto je u izvješću o svjetskom tržištu rada. U raznim zemljama-članicama OECD 20 posto nezaposlenih pripadalo je toj skupini, napomenuli su autori izvješća. Dok je mladim ljudima u zapadnoeuropskim zemljama uskraćen pristup tržištu rada zbog slabog gospodarskog rasta, u istočnoeuropskim i središnjoeuropskim zemljama krivac za uskraćivanje tog pristupa jest restrukturiranje privrede. Proteklih je mjeseci među raznim regijama svijeta negativan trend snažno pogodio ponajprije jugoistočnu Aziju. ILO računa da će u Indoneziji stopa nezaposlenosti dosegnuti 12 posto dok je 1996. iznosila samo četiri posto. U Tajlandu se očekuje porast stope nezaposlenosti s jedan na dva posto, u Južnoj Koreji na sedam posto, u Hongkongu na više od tri posto, a u Kini na 3,5 posto. Po procjenama ILO-a stopa nezaposlenosti ostat će visoka - 7,4 posto - i u južnoj Americi. U južnoameričkim zemljama dobar gospodarski razvoj iz proteklih godina nije pozitivno utjecao na brojčane podatke o zaposlenosti. Broj nezaposlenih u zemljama istočne i srednje Europe također će vjerojatno ostati na visokoj razini, smatra ILO. Ta međunarodna organizacija smatra da zapadne industrijske države neće zabilježiti zajednički trend. Dok u Japanu treba očekivati jak porast broja nezaposlenih, u EU i SAD može se - zahvaljujući ukupno pozitivnom gospodarskom trendu - očekivati novo lagano opadanje nezaposlenosti. Doduše, u tim zemljama i dalje zabrinjava položaj ljudi koji su dulje vrijeme bez zaposlenja, napominju autori ILO-ve studije. Napomenuto je da u EU 60 posto nezaposlenih nema zaposlenje više od dvije godine", prenosi novinar. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 24. IX. 1998. Kosovo - priča bez kraja "Za tri do pet tjedana na Kosovu treba očekivati početak zime, a time i dodatno pogoršanje položaja tamošnjih izbjeglica, koji već sada zaslužuje sažaljenje. Osim toga, za tri do pet tjedana Bonn mora donijeti odluku i o njemačkom sudjelovanju u mogućoj vojnoj akciji NATO-a u pokrajini, izloženoj srpskom maltertiranju, naglašava izričito ministar obrane Rühe nekoliko dana uoči izbora za njemačku skupštinu. No, zahtjev koji gledano iz vremenske i humanitarne perspektive možda djeluje logično i hitno, zvuči disonantno u vanjskopolitičkoj sferi. Ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel ne skriva svoju ljutnju zbog Rüheovih izjava. Napokon, Zapad upravo danas posreduje dojam da je napornim diplomatskim filigranskim radom napokon uspio pridobiti Rusiju za oštriji nastup u odnosu prema boegradskom vodstvu i njegovu čelniku Miloševiću. Kao dokaz tog navodnog uspjeha istaknuta je rezolucija UN koju je izradila Kontaktna skupina za Balkan. Doduše, tekst rezolucije nije pretjerano uvjerljiv: o mogućem vojnom udaru može se govoriti samo utoliko što je neodređeno spomenuto poglavlje VII. Povelje UN, posvećeno hitnim slučajevima. U svakom slučaju, rezolucija UN ne nudi međunarodnopravnu osnovu za NATO-ovu intervenciju. U najboljem slučaju, taj dokument tek službeno formulira prijetnju koja je već tako često upućivana jugoslavenskom Predsjedniku da je on očito više i ne zamjećuje. Oko političkog i vojnog tumačenja rezolucije spore se čak i njezini zapadni autori. Rusija je pak uvjerena da je potreban daleko određeniji mandat Vijeća sigurnosti te i dalje odbija svaki oblik oružane sile u dokončanju srpske prisilne vladavine na Kosovu. Kolikogod su vojne pripreme NATO-a u međuvremenu uznapredovale, čak ni Pentagon nije neograničeno spreman na intervenciju. Budućnost će pokazati hoće li brojne prijetnje i pripreme NATO-a na kraju ipak razviti nešto nalik odvojenoj dinamici u procesu kroćenja Beograda. Dosadašnja iskustva upućuju na zaključak da će za tri do pet tjedana položaj kosovskih Albanaca biti još gorči, još beznadniji", smatra Werner Adam. ŠPANJOLSKA EL PAIS 24. IX. 1998. Pretposljednje upozorenje "Čini se da je međunarodna zajednica napokon spremna poslati ozbiljno upozorenje Miloševiću kako bi on započeo dijalog i pregovarao o nekakvom poštenom rješenju problema na Kosovu. NATO se žurno priprema na prihvaćanje plana vojnog djelovanja na Kosovu, budući da je to jedini jezik koji, kako izgleda, razumije jugoslavenski Predsjednik, a NATO ima i potporu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ovo, pretposljednje upozorenje, ne dolazi prekasno, ali ipak dolazi dosta kasno. Jer, uz pasivnu međunarodnu zajednicu, jugoslavenski je Predsjednik dobro iskoristio prošlo ljeto. Ofenzivama u srpnju i kolovozu postigao je svoje glavne vojne ciljeve na Kosovu, strategijom proširivanja sukoba na koju je Felipe Gonzalez, tada poslanik Europske unije i OESS-a, na zadatku u bivšoj Jugoslaviji koji nikada nije uspio dovršiti, upozoravao već u srpnju. Prijetnja međunarodne zajednice postaje sve vjerodostojnija, budući da je NATO sve spremniji na pokretanje raznih vojnih operacija, od zračnih napada do intervencije kopnene vojske, kako bi se postigao nekakav mogući mirovni sporazum i kako bi spasio živote desecima tisuća izbjeglica koji su, sa zimom pred vratima, na putu prema golemoj humanitarnoj katastrofi. Osim kiše krstarećih raketa, predviđa se i napad zrakoplovima na srpske snage koji bi prije toga uništio srbijansku protuzračnu obranu. U tom kontekstu, poruka koja danas treba biti upućena sa sastanka ministara obrane NATO-ovih članica u Portugalu, mora biti jasna i glasna. I mogla bi je pratiti odluka nekoliko država da vlastitim snagama sudjeluju u vojoj intervenciji. NATO će tako pokazati zube koji nedostaju Vijeću sigurnosti UN-a, koje je prošle noći donijelo rezoluciju o Kosovu i pozvalo na postizanje primirja i početak dijaloga između sukobljenih strana. Nije to bilo formalno dopuštenje za primjenu sile, ali gotovo da se takvim može smatrati, budući da se spominje 7. poglavlje Povelje UN-a, kojim se predviđa i takva mogućnost. Stoga se sada već može govoriti o tome kao o pretposljednjem upozorenju, na samo korak od konačne odluke. A činjenica da je Rusija prihvatila tekst rezolucije pokazuje da vjetar polako prestaje puhati u Miloševićeva jedra. No, on ipak drži važne adute u svojim rukama. Zna da se međunarodna zajednica nezavisnog Kosova boji kao kuge, zbog regionalne nestabilnosti koja bi nastala, i da se zadovoljava dijalogom o uspostavi velike autonomije za kosovske Albance, koji čine 90 posto stanovništva i kojima je Milošević ukinuo status autonomije unutar Republike Srbije. To može biti prijelazno rješenje, tako dugo dok se ne dogovori konačni status, a to je i mogućnost za koju se sada odlučio američki posrednik u tom području Christopher Hill. Unatoč tome, činjenica da su kosovski Albanci jako podijeljeni nikako ne pogoduje početku dijaloga. Oslobodilačka vojska Kosova ne želi pregovarati, a umjereni Rugova svakoga je dana sve usamljeniji. Intervenirati na Kosovu ili istinski zaprijetiti kako bi se iznudio početak pregovora, prijeko je potrebno i mora se žurno učiniti. Jer, Kosovo bi se moglo pretvoriti u mnogo veću tragediju od one koja se događala sve do sada, a i zato što to nije izolirani sukob. Rezultati izbora u Bosni, barem jednim dijelom, baš i ne pogoduju mirovnom procesu, budući da su srpski radikali pobijedili, a Albanija ulazi u ozbiljnu unutarnju krizu. Cijelo je područje jako eksplozivno. I bolje bi bilo nadzirati ga", stoji u uvodniku lista. SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 24. IX. 1998. Otuđeni istočni Nijemci hladni su prema Kohlu "Možda je to najveća ironija u političkoj karijeri Helmuta Kohla. Njegovo krunsko postignuće, ujedinjenje Njemačke, moglo bi mu sljedeće nedjelje donijeti poraz na izborima", piše Peter Ford. "U najnapetijim njemačkim izborima od Drugoga svjetskog rata, složeni izborni proračuni novim istočnim pokrajinama daju odlučujuću težinu u izboru nove vlade ove države. A u opustošenom krajobrazu istoka, gdje nezaposlenost iznosi gotovo 20%, g. Kohl je veoma nepopularan čovjek. 'Zašto bih ja trebao biti zahvalan Kohlu?', pita se Klaus Morhin, bivši željeznički radnik prisiljen na prijevremenu mirovinu, dok sjedi na trgu u predgrađu istočnog Berlina, Hellersdorfu. 'Istočnoj Njemačkoj nitko nije ništa dao. Uništili su sve naše poslove i tvornice', izjavio je on. Prije osam godina, kad je Kohl svoje konzervativne kršćanske demokrate poveo u pobjedu na prvim izborima ujedinjene Njemačke, on je ovdje obećavao 'rascvjetali krajobraz'. U euforiji ujedinjenja i izljevu zahvalnosti za kancelarovu ulogu u rušenju željezne ograde, Kohl je na istoku osvojio 39% glasova. Dio krajobraza zaista je procvjetao: kuće i stanovi izgrađeni su ili obnovljeni, otvorile su se nove trgovine, ceste su obnovljene, telefonski je sustav jedan od najnovijih u Europi. No kršćanski demokrati, prema nedavnim ispitivanjima, imaju samo 25% potpore. 'Ljudi poriču stvarnost', žali se Gunter Nooke, kandidat kršćanskih demokrata za berlinski izborni krug. 'Oni ne shvaćaju koliko im je dobro. Sit sam stalnog jadanja.' Nevolja je, tvrdi g. Nooke, 'što ljudi ne glasuju prema svojim interesima, već prema raspoloženju.' A u Hellersdorfu prevladava sumnjičavost. Sam gradski trg novosagrađeni je 'rascvjetali krajobraz' - atraktivan sklop trgovačkih prostora, ureda i kina sagrađenih da bi se stvorilo središte za okolne visoke zgrade. No to nije dovoljno za Andreasa i Birgit Tollkuhn, mladi par koji na trgu promatra igru svoje dvoje djece. I g. i gđa Tollkuhns imaju poslove, izgradili su vlastiti dom. Oni izgledaju poput školskog primjera ljudi koji su imali koristi od ujedinjenja te imaju mnogo razloga zahvaliti Kohlu za njegov trud. No oni se boje budućnosti. Andreas namjerava glasovati za Shroederove socijalne demokrate, dok Birgit podupire bivše komuniste. 'Što se obitelji tiče', izjavila je ona, 'znam da u DDR-u nikad ne bismo bili u mogućnosti izgraditi vlastitu kuću', obrazlaže Birgit. 'No kao majka', dodaje, 'radi sigurne budućnosti svoje djece, radije bih se vratila u vrijeme kad je tu bio Berlinski zid.' 'Ljudi shvaćaju da im se životni standard poboljšao, no u isto vrijeme, njihova srca i mentalitet nisu time zadovoljni', izjavio je Andre Brie, koji vodi kampanju bivših komunista. 'Zaboravili su loše stvari iz svojih nekadašnjih života i navikli se na stvari poput demokracije i slobode putovanja. 'No njih su oblikovale vrijednosti DDR-a: socijalna pravda, socijalna sigurnost i socijalna jednakost', dodaje on. 'Za osam godina, nisu se bili u stanju prilagoditi zapadnonjemačkim vrijednostima.' Ako je to općenito točno, to je još istinitije među redovima vojske nezaposlenih u istočnim područjima. (...)" Ford nastavlja kako je njemačka vlada uložila mnogo novca u istočni dio zemlje, ali nije uspjela stvoriti poslove. THE WASHINGTON POST 24. IX. 1998. Nespreman da postane prošlost "Kao vođa koji se najduže nalazi na vlasti jedne moderne demokracije, njemački kancelar Helmut Kohl zna da mu je mjesto u povijesnim udžbenicima osigurano", piše William Drozdiak. "Čovjek kojega su nekad smatrali provincijskim političarem razvio se za 16 godina na položaju u vizionara koji je ponovno ujedinio svoj narod i zatim ponudio žrtvovati marku, tu gordu ikonu njemačkog gospodarskog uspjeha, u korist jedinstvene europske valute za koju se nada da će voditi stvaranju Sjedinjenih Država Europe. No dok u posljednjem tjednu svoje najteže izborne kampanje juri zemljom, obraćajući se narodu dva ili tri puta dnevno u borbi da pridobije glasače, Kohl priznaje da ga najviše motivira osveta kritičarima. 'Želim dovršiti stvaranje europske kuće i poboljšati životni standard na istoku, tako da bi ljudi u bivšem komunističkom dijelu naše države mogli živjeti jednako dobro kao i oni na zapadu', obrazložio je Kohl u nekoliko nedavnih televizijskih intervjua. 'No najviše od svega, želim svima onima koji su me otpisali pokazati da sam još ovdje i da čvrsto stojim.' Poput Churchilla, de Gaullea i drugih europskih državnika odbačenih od sugrađana koji su smatrali da je predugo na vlasti, Kohl zna da je u nepovoljnoj situaciji i da priziva rizik neugodnog poraza za sebe i vladajuće kršćanske demokrate. Ispitivanja pokazuju da socijalni demokrati i njihov kaniddat Gerhard Schroeder još imaju malu prednost, oko 2 - 5%, iako se Kohl primiče. Mnogi njemački glasači to obrazlažu umorom od oca njemačkog ujedinjenja. 'Nije zdravo da zemlja tako dugo vremena ima jednu te istu osobu na čelu', izjavio je Jascha Dopp (20), student koji će ove godine prvi put glasovati, nakon kancelarova izbornog govora u Schwerinu u utorak. 'Mnogo mojih prijatelja jednostavno je zasićeno Kohlom. On je tu gotovo čitavog njihova života i za promjenu, oni žele nekog drugog.' No Kohl je odlučio da neće otići bez borbe. (...) Od preuzimanja vlasti 1982., Kohl je pobijedio u tri uzastopna izbora protiv nesretnih kandidata socijalnih demokrata. On je također gurnuo u stranu ambiciozne stranačke takmace poput Kurta Biedenkopfa i Lothara Spaetha. No s više od 4 milijuna nezaposlenih i razbijenim iluzijama na istoku, čini se da je popularni Schroeder ugrozio Kohlovu pobjedničku sreću. Protiv Kohla radi i obeshrabrenost glasača njegovim rezultatima. Početkom ove godine, Kohl je bio prisiljen odreći se svojeg obećanja da će do 2000. smanjiti nezaposlenost na polovicu. On je također priznao da obnova istočne Njemačke, u koju je uloženo 700 milijardi dolara vladinih subvencija, nije ispunila njegova nadanja. Kohl za neuspjeh krivi svoje pogrešno vjerovanje da zapadne kompanije neće pokupovati i zatvoriti svoje konkurente na istoku, što je fenomen koji je uništio radničku snagu na području i povećao ovisnost o državnoj pomoći. Godine 1994., Kohl se obranio od svojih protivnika iz socijalno demokratske stranke kapitalizirajući na snažnoj potpori istoka, gdje je još bio pozdravljan kao prvak njemačkog jedinstva. Ovog puta, međutim, Kohl se susreće s neprijateljskim prijamom na gotovo svakom skupu u istočnoj Njemačkoj, čiji bi otuđeni glasači, kažu analitičari, mogli biti presudni u ovogodišnjim izborima. (...)" Novinar navodi kako je Kohl, u svrhu osvajanja potpore istočnih glasača, u području organizirao privremene poslove koje financira država. "On je govorio protiv bivših komunista, sad poznatih kao stranka demokratskih socijalista, koji su se preinačili u branitelje istočnih interesa. On je također aludirao na opasnosti desničarske stranke njemačkog naroda, koja provodi snažnu kampanju protiv stranaca te se nada ući u parlament. (...) Usprkos hladnom prijamu na koji nailazi, Kohlovi zagovornici u području vjeruju da njegova poruka počinje razblaživati dio istočnog neprijateljstva, posebice s obzirom da mnogi glasači sumnjaju u Shroedera i ne znaju u kojem bi ih smjeru on poveo. (...)" Saveznička međuigra "Clintonova vlada proširenje NATO-a na srednju Europu smatra dramskom izvedbom u tri čina, punom slavljeničkih govora i klicanja. No proširenje NATO-a pretvorilo se u misterij, u kojem se najvažniji dijelovi priče nalaze u sjeni događaja koji izmiču nadzoru budućih dramskih redatelja u području", piše Jim Hoagland. "Čin prvi dogodio se u Madridu prije 14 mjeseci kad je šesnaestočlani savez odlučio prihvatiti Republiku Češku, Mađarsku i Poljsku u svoje redove godine 1999., ostavljajući vrata otvorena za druge bivše sovjetske satelite. Čin drugi bila je jednako blistava Clintonova pobjeda u Senatu, kojom je prošlog proljeća ratificirano proširenje. Vlada sad radi na sceni trećega čina: u travnju će se prve tri srednjoeuropske zemlje službeno priključiti NATO-u, prilikom obilježavanja pedesetgodišnjice saveza. Pljusak konfeta, provale samočestitajuće retorike: svi ulaze u vječno mirnu Europu. Tomu se nadamo. No travanjski bi summit mogao istaknuti propadanje savezničkog autoriteta i nedostatni osjećaj svrhe u europskoj sigurnosti, umjesto gizdanja novom snagom koju obećavaju prodavači proširenja. Opasnost će biti pojačana pripremi li vlada travanjski summit kao kombinaciju slavljenja američke pobjede u hladnom ratu i zaštite Clintonovog predsjednikovanja. Zahvaljujući vladi, NATO će uskoro biti veći. No hoće li biti išta bolji u primjeni vojne moći za rješavanje sigurnosnih problema? To je teško pitanje na koje Clintonova momčad za nacionalnu sigurnost tek treba uvjerljivo odgovoriti. Clinton i njegovi pomoćnici opetovano su govorili da će proširenje saveza neizbježno učiniti Rusiju sigurnijom (čak i ako to Rusi ne razumiju), stabilizacijom demokracije u srednjoj Europi. No tijekom 14 mjeseci od sastanka u Madridu, Rusija je iskočila s tračnica. U srpskoj pokrajini Kosovo izbio je građanski rat; Milošević je svojom kampanjom krvave represije pokazao da su savezničke prijetnje intervencijom šuplje. Prošli su tjedan umjereni srpski politički vođe u Bosni pretrpjeli neugodan izborni poraz. Nijedan od tih događaja nije izazvan proširenjem NATO-a. Niti je njime odvraćen. Pokazuje se da je proširenje saveza, u svom sadašnjem obliku, nevažno za velike europske sigurnosne probleme budućnosti. Do proširenja službeno neće doći još sedam mjeseci. No planiranje novog strateškog koncepta proširenog saveza sad doseže svoju presudnu točku, i izranjaju oštre razlike u budućim misijama organizacije. Zadaća uvjeravanja Miloševića i drugih grabežljivaca da proširenje neće razvodniti savezničku koheziju ne može se odgoditi za razdoblje poslije travanjskog slavlja. Te su teme prošli tjedan bile u središtu rasprava između Clintona i češkog predsjednika Vaclava Havela, disidenta i dramskog pisca koji je stigao na vlast baršunastom revolucijom 1989. 'Travanjski summit ne može biti samo komemorativno okupljanje pobjednika hladnog rata', izjavio je Havel. 'Pred savezom je povijesni izazov da postane instrument zajedničke obrane, i zajedničke sigurnosti, usredotočenjem na svoje nove zadaće... Pogledajte Kosovo danas. Događa li se tamo rat ili terorizam? Kako će NATO odgovoriti? To su pitanja na koja treba odgovoriti bez odgode.' U razgovoru sa mnom, Havel mi je objasnio da se zalaže za trenutačnu intervenciju na Kosovu. Taj sukob sve brže postaje 'prijetnja miru i sigurnosti Europe. Ovo je izniman slučaj koji zahtijeva iznimnu akciju', iako član peti savezničke povelje odobrava vojnu intervenciju samo za obranu teritorija zemalja članica, izjavio je on. (...) O tom se pitanju on ne slaže s Francuskom, Britanijom i drugim članicama NATO-a, koje tvrde da je za intervenciju na Kosovu nužno odobrenje UN-a. Čini se da je Havel pokušavao postići kompromis između njih i Washingtona. (...) Rat na Kosovu i kriza u Rusiji nisu bili dio scenarija koji su Clinton i njegovi pomoćnici napisali. Oni snose veliku odgovornost - trebaju spriječiti da proširenje saveza (koje su prodali kao glavni čin europske sigurnosti) postane nevažan međučin koji odvraća pažnju." FRANCUSKA LE FIGARO 24. IX. 1998. Francuska inicijativa za borbu protiv terorizma Posebni dopisnik lista Baudouin Bollaert iz New Yorka piše: "Poslije Billa Clintona i Tonya Blaira koji su, obojica, u ponedjeljak zatražili dodatne napore u borbi protiv terorizma, francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine jučer se za govornicom Glavne skupštine Ujedinjenih naroda, na njezinoj 53. sjednici, založio za pojačavanje pravnih sredstava potrebnih za lov na 'naručitelje terorističkih napada'. On je jasnije od američkoga ili britanskoga premijera predložio pregovore o 'potpisivanju svjetske konvencije o borbi protiv financiranja terorizma'. Inače, šef francuske diplomacije već je u interviewu za naš list, krajem kolovoza, izjavio da se pokazalo da su postojeće međunarodne konvencije nedovoljne za borbu protiv te pošasti. 'Riječ je o određivanju konkretnih mehanizama za pravno suzbijanje terorizma i međusobno pomaganje u borbi protiv financiranja terorizma', objasnio je Vedrine. 'Trebale bi se predvidjeti i djelotvorne sankcije poput zapljene ili zamrzavanja imovine organizacija ili pojedinaca koji su sudjelovali u terorističkom djelovanju. Treba donijeti i inovativne mjere, kao što je mogućnost izdavanja povjerljivih podataka o stanju na bankovnim računima sudskim vlastima zaduženima za istragu o nekom atentatu', kaže Vedrine. Francuska želi da se odmah po završetku sjednice u UN-u prihvati rezolucija, kako bi se mogli započeti pregovori o njezinih 26. članaka koji, kažu Vedrineovi suradnici, bi opet mogli poslužiti kao temelj za daljnje pregovore, osobito pregovore stručnjaka skupine G-8 ili Europske unije. Tony Blair najavio je da će se ti stručnjaci sastati u Londonu što je moguće prije. (...) U trenutku kad je Vijeće sigurnosti, predvečer, trebalo prihvatiti rezoluciju o Kosovu u kojoj bi se prvi put pozivalo na 7. poglavlje Povelje UN-a o mogućoj primjeni sile, Hubert Vedrine je podsjetio da će toj ustanovi očuvati 'monopol na zakonitu uporabu sile' svaki put kad mir bude ugrožen. Prema njegovu mišljenju, osim slučajeva legitimne obrane, 'ništa ne može opravdati mogućnost da neka država ili skupina država, bez obzira na njihovu snagu, primijeni silu, a da prije toga nije dobila dopuštenje UN-ova Vijeća sigurnosti'. Iako je, u vezi s Kosovom, Vedrine čuo i 'više glasova' koji su se zalagali za početak akcija i bez tog dopuštenja, on tvrdi da 'se moramo držati toga načela kako nam se ne bi dogodili i neki drugi 'izuzeci'. Tako će zaista biti prihvaćena rezolucija o Kosovu koja će, kako kaže Vedrine, 'označiti jačanje odlučnosti'. Rusija, iako odbija bilo kakvu vojnu intervenciju protiv svojih saveznika Srba, i SAD koji želi očuvati slobodu djelovanja NATO-a, nisu željeli spriječiti prihvaćanje teksta rezolucije u kojoj se zahtijeva prekid sukoba i obnova pregovora između Miloševića i kosovskih Albanaca pod prijetnjom razmatranja 'novih, oštrijih mjera'. Francuska drži da je bilo jako važno očuvati jedinstvo kontaktne skupine uoči sastanka ministara obrane NATO-ovih članica u Portugalu, budući da je NATO zaista dovršio planove provedbe mogućih zračnih udara ako bude trebalo iznuditi početak pregovora na Kosovu. (...)" ITALIJA LA STAMPA 24. IX. 1998. Oprez ribara duša "Bertrand Russell jednom je prilikom kazao: 'Ribarima s brodovima na jedra puno je lakše vjerovati u Boga nego ribarima s motornim brodovima'(...) Danas i u Crkvi (brodu kojega vode ribari duša) nedvojbeno postoje ribari s motornim barkama koji teško mogu vidjeti ukazanja ili čudesne kipove. Takvih ribara, očito, ima u svetom Uficiju, s obzirom na to da je Kongregacija za nauk vjere, kojom predsjeda kardinal Ratzinger, jučer objavila izjavu u kojoj se kaže, odgovarajući na pitanja jednog francuskog biskupa, da se za sada ne može kazati da u 'pretpostavljanim ukazanjima' Gospe u Međugorju, koja su se dogodila 1981., ima nečeg natprirodnog: 'Na temelju do sada provedenih ispitivanja nije moguće potvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima'. Jedan je katolik, naravno, obvezan vjerovati u mogućnost čuda, a njegova kršćanska vjera mu govori da postoji božanska i nadnaravna komunikacija i putem ljudskih i zemaljskih kanala, i da se u Božjem kraljevstvu 'sveta zajednica' može ostvariti na tisuću načina. I obični kršćani, kao što su djevojke iz Međugorja, imaju mogućnost sve to iskusiti. To ostaje u sferi osobnog iskustva. Crkvena hijerarhija, općenito, ne niječe, ali uvijek revno iskazuje svoj oprez kada se dogode određene pojave označene kao nadnaravne.(...)", piše Domenica del Rio. Rizici istoga modela za Europu "Na njemački dvostranački sustav, s jasnom podjelom na desni centar i lijevi centar, pozivale su se mnoge zemlje, uključujući i Italiju, čak dotle da je usmjeravao skupine zastupnika u europskom parlamentu. Što će se dogoditi ako Njemačka, kao što je vjerojatno, nakon saveznih izbora krene u Veliku koaliciju? Ne treba se čuditi što se na nedjeljno glasovanje gleda kao na europski, a ne samo njemački događaj. Radi se o prvim izborima u Europi nakon porinuća jedinstvene valute, kao i dolasku nove zajedničke stvarnosti u kojoj slabost jedne zemlje može samo kratkoročno ići u prilog drugoj europskoj zemlji. Srednjoročno i dugoročno, sudbine i nacionalni interesi već su isprepleteni. Slaba Njemačka značila bi slabu Europu. Kako su imenovanja Chiraca i Jospina već bila promijenila glavnu europsku osovinu, francusko- njemačku, može se zamisliti kakve posljedice nosi njemački izbor. Samo čekanje glasovanja već mjesecima paralizira zajedničke inicijative. Od ponedjeljka će se tražiti nova ravnoteža između europskih desnica i ljevica i, ponajprije, ponovno će se tražiti njemačko vodstvo koje je podupiralo europske inicijative sve do pokretanja predizborne kampanje prije 18 mjeseci. U prvom šestomjesečnom razdoblju 1999. Bonn će predsjedati Europskom unijom, a jedno slabo njemačko polugodište bilo bi zlokoban predznak preustroju europskih institucija, otvaranju na Istok, poreznom usklađivanju i potpori euru. G. 1999. Bonn će predsjedati i skupini G7. Sljedećem kancelaru, dakle, pripast će izvanredne zadaće u ne samo europskoj već i globalnoj koordinaciji, za kojom se upravo u ovim kriznim mjesecima osjeća potreba. Njemačka je više od drugih zemalja izložena ne samo gospodarskim fenomenima globalizacije i povjeravanja nacionalnog suvereniteta. Njezino je gospodarstvo najotvorenije za trgovinu, marka je druga valuta štednje na svijetu, istočne granice izložene su tegobnom prelasku bivših komunističkih zemalja na tržišno gospodarstvo. Njemačke političke, diplomatske, i vojne odgovornosti prvi su put postale globalne.(...) Udaljenost između globalnih problema i nacionalnih rješenja je prevelika, a kvaliteta politike prema nematerijalnim pitanjima, kao što su osobna sigurnost i kulturalni identitet, nedovoljno je mjerljiva. Tako se velika koalicija pojavljuje kao logičan odgovor na globalizaciju. No je li ona i ispravan odgovor? Iskustvo velike koalicije 1966.-1969. bilo je da je donijela političku djelotvornost u provedbi reforma, financijsku reformu, zakon o stabilnosti, pa čak i zakonske odredbe o izvanrednom stanju. Danas bi obveze vlade sa širokom potporom bile još i veće; porezna i mirovinska reforma, revizija federalnog sustava, reforma školstva, a uz to, i sve velike međunarodne obveze. Mnogo manje pozitivan bio je zaključni račun demokratske djelotvornosti: oporba je prebačena ekstremnim strankama, prvenstveno nacionalističkoj desnici. Treba se upitati što bi se, uz rastuće nepovjerenje prema strancima, uz istočna područja gdje samo 17 posto građana u potpunosti priznaje njemačko državljanstvo, uz otklon mladih od politike, a koji ide u smjeru primitivnih nostalgija, moglo dogoditi sutra. Velika koalicija bi, stoga, predstavljala rizik kinezizacije europske politike, djelotvorne u prilagođavanju zemlje na globalizaciju, no nedjelotvorne u smislu demokracije. To rješenje je, dakle, prihvatljivo, možda, samo na određeno vrijeme, onoliko koliko je potrebno da se stvori nužna kritična masa za provedbu potrebnih reforma, a koje ne nose nikakve političke prednosti. To je, uostalom, priroda velikih koalicija koje nisu spojive sa stabilnošću, već se u njima udružene stranke stalno nastoje vratiti malim koalicijama, kao što se to bilo dogodilo upravo u Njemačkoj 1969. Prije no što se draž velikih koalicija raširi po Europi, slijedeći prirodni ekspanzionizam mnogih njemačkih ideja, treba uvidjeti velike rizike koje nosi sa sobom. Ne samo temeljno proturječje iz kojega se rađa, već i nadanje da se još mogu davati nacionalni odgovori na probleme koji se već rađaju, rastu i umiru predaleko od dosega nama poznate politike, a za koje je potrebno imati dozu europske hrabrosti kako bi se suočilo s njima", piše Carlo Bastasin. Comencini: za dvije će godine Veneto biti slobodan "'Škotski zagovornici nezavisnosti nisu ni uz laburiste ni uz konzervativce', zaključuje Fabrizio Comencini koji, 1500 kilometara jugoistočnije, sanja o venetskoj naciji. Zastava s lavom Svetog Marka i zbogom, sada konačno i nepovratno, Legi Nord Umberta Bossija. - Onda Comencini, pravite li jednu Ligicu, kako to kaže Bossi? = Ne želim govoriti o brojkama, tek se organiziramo, nemamo niti sjedište, niti telefon.(...) Ali uopće nismo zbunjeni, kao što tvrdi Bossi. Nakon devet godina ponovno smo stvorili stranku Veneta. - Zašto baš sada? = Zajedno s Legom smo se borili dvije godine, referendumom i štandovima, za samoodređenje i odcjepljenje. Ovdje kod nas ima ljudi koji su cijeli život proveli lijepeći plakate. A što čini Umberto Bossi? Kaže da smo pogriješili u svemu i, sada nam predlaže da budemo uz Cossigu, Mastelu i Berninija. Mnogo je bolje, onda, ostati ovdje među nama. Imamo ideal naše venetske domovine, imamo zastavu...(...) - Više nemate kontakata s Legom Nord? = (...)No, tko da više ima povjerenja. Mi nikoga ne isključujemo, što i nije u tradiciji venecijanske republike koja je imala duždeve, a ne Ducea, sada idemo našim putem.(...) - Prije ili kasnije morat ćete računati s drugim političkim snagama. Imate li neke pretpostavke o savezima? = Mi djelujemo u Venetu i na sjeveru. Ne stojimo na raspolaganju tko zna čijim strategijama. Želimo zajednički dom Veneta, koji nije ni Forza Italia niti Forza Milan. Tko hoće neka pođe s nama, ako neće, neka ostane s Bossijem.(...) - Mada se lombardijski tajnik Roberto Calderoli zaklinje da vas je vrlo malo. Manje od deset... = Kada bih bio sam, vratio bi se obrađivati svoj vrt. Činjenica je da naša zastava ima više od 1200 godina i lava Svetoga Marka, mnogi će nas priznati. - No, na stranu odcjepljenje, koji je vaš program? = Mi smo za samoodređenje Veneta. Na kongresu ćemo predstaviti naš politički manifest. Mi ne želimo nauditi Legi Nord, no sada imamo svoj plan. Biti će potrebne, možda, dvije godine... .", piše Fabio Poletti. LA REPUBBLICA 24. IX. 1998. Novi apostoli trećeg puta "Zvijezde nisu posebno naklonjene toliko najavljivanom skupu svjetskih čelnika u New Yorku posvećenom trećem putu. Sastanak se održao, kako je bilo zacrtano, u ponedjeljak na pravnom fakultetu sveučilišta u New Yorku, no predstava je bila zaklonjena Clintonovim videom, koliko god da se Hillary Clinton, koja je sjedila u prvom redu, trudila da nazočni na njega zaborave.(...) A predsjednik švedske vlade Persson nije uspio umaknuti činjenici da na nedjeljnim izborima i nije baš uspio postići pobjedu. Kao predsjednik vlade Jospin u Francuskoj, i, naravno, kao Romano Prodi, Persson sada ovisi o jednoj stranci koja se u političkoj lepezi smješta na krajnju ljevicu, što ih mora podsjetiti na krhkost njihovog novog projekta. Što je uostalom taj projekt? O njemu se mnogo pisalo, no dinamika trećeg puta nije postala jasnija. Kratkom pamfletu Tonyija Blaira, objavljenom istodobno s newyorškim sastankom, u podnaslovu stoji 'Nove politike za novo stoljeće'. Za nove laburiste sada sve mora biti 'novo', a što opravdava sumnju da je omot važan koliko i sadržaj. Što se tiče sadržaja on zvuči kao univerzalna sinteza: 'Moje viđenje 21. stoljeća predviđa politike koje će omogućiti pomirenja gledišta koja su u prošlosti pogrešno smatrana protivnima, domoljublje i internacionalizam, prava i odgovornosti, promicanje poduzetništva i obračun sa siromaštvom i diskriminacijom'. Te bi Blairove riječi mogle biti i dobra sinteza nove knjige njegovog gurua Anthonyija Giddensa iz londonske 'Scool of Economics'. Ipak, Giddensova knjiga sadrži jedan element koji je iznenadio promatrače koji prate Blaira. Posljednjih mjeseci Blair i njegovi savjetnici su treći put, vjerojatno, smještali između neoliberalizma i socijal-demokracije. Giddens govori o 'obnovi socijaldemokracije', i sada je socijaldemokracija povratila njihovu naklonost. Taj je stav usmjeren prema onima na ljevici koji bi inače mogli stati uz neku novu stranku koja bi mogla predstavljati prijetnju, kao što je Škotska nacionalne stranka koja se katkada naziva 'pravim laburistima', no na koju se ne odnosi činjenica da treći put sada predstavlja neku vrstu 'obnove socijaldemokracije'. Rezultat toga je pojava nove političke strukture. Tiskajući se oko centra dva projekta međusobno si konkuriraju. Prvi je projekt onaj neoliberalni, malo, mada ne i previše, promijenjen u odnosu na verziju Reagan-Thatcher. Drugi je onaj Clinton-Blairov neosocijaldemokratski. Oba odgovaraju izazovu globalizacije, jedan nekom vrstom tržišnog fundamentalizma, drugi umjerenom tržišnom filozofijom s elementima solidarističke naravi. Na obje strane preživjeli su, i štoviše dobivaju na snazi, mnogo radikalniji stavovi. Vjerojatno bi ih bilo pretjerano nazvati obnovljenim komunistima i obnovljenim fašistima, no jasno je da socijalistička ljevica i nacionalistička desnica igraju jaku ulogu na novoj političkoj pozornici.(...) U politici, dakle, postoji novi duh sporazumijevanja, odnosno, otklon od neoliberalističkog produbljivanja razlika. Neosocijaldemokrati sada se više brinu kako bi zauzeli mjesto na centru. Ili bi se trebalo kazati kako se sam centar malo pomaknuo na lijevo. Predstavlja li sve to ostariv temelj za novi međunarodni savez? Taj je novi duh nesumnjivo nazočan na mnogim mjestima. Stranke koje su ga preuzele često su tradicionalne stranke ljevice. No ono što sada zagovaraju nije toliko novo koliko njihovi protagonisti vole tvrditi. Kombinacija vrijednosti i pragmatizma koje zagovara Tony Blair bila je svojstvena, osim novima, i starim socijal- demokratima. Stoga stare organizacije, uključujući i socijalističku internacionalu, mogu prilično dobro poslužiti cilju povezivanja neosocijaldemokrata odasvuda. A ostaje i dosta prostora za manje isključiva gledišta, možda i liberalna, koja možda ne mogu naći odgovarajuću stranku, no koja su začin političkoj raspravi dok se polako ustoličije novo pravovjerje.", piše Ralf Dahrendorf. RUSIJA IZVESTIJA 24. IX. 1998. Komunisti opet spremni za veliki Oktobar "Na sastanku CK KPRF-a, održanom 19. rujna odlučeno je da započne priprema i provedba sveruskog prosvjeda radnika koji je predviđen za 7. listopada 1998., a komunisti ga smatraju glavnom, neposrednom zadaćom stranke i svih njezinih podružnica. Provedba te odluke odmah je počela. Iako konačan plan rada KPRF-a još nije gotov, prema podacima kojima raspolažemo, možemo zamisliti što nas čeka 7. X. Sveruski stožer za provedbu prosvjeda koji je osnovao KPRF, već je počeo slati upute i zapovijedi svojim područnim organizacijama koje postoje u gotovo svim dijelovima Federacije. Komunisti svojim osnovnim organizacijama savjetuju da počnu dijeliti letke, plakate i drugi promidžbeni materijal 'namijenjen različitim društvenim i stručnim skupinama pučanstva' u kojima bi se izložile zadaće prosvjeda i glavni zahtjev oporbe, a to je Predsjednikova ostavka. To geslo mora biti glavno tijekom predviđenih okupljanja i prosvjeda. Područnim je stožerima i mjesnim organizacijama KPRF-a izdana zapovijed da već uoči 7. X. ispred zgrada područnih, pokrajinskih i okružnih uprava organiziraju straže. Zanimljivo je da će se veća zaposjedanja ulaza organizirati i ispred Predsjednikovih rezidencija. Tako komunisti žele usmjeriti pozornost na pitanje opoziva. Rad povjerenstva Dume za impeachment zapao je u slijepu ulicu, stoga zahtjev za ostavku B. Jeljcina treba odmah 'preinačiti' u 'poticaj odozdo'. Posebna provjera spremnosti lijeve oporbe da 7. X. nastupi dostojno i masovno bit će niz akcija posvećenih petoj obljetnici događaja iz 1993. Prema podacima koje ima list, sve su glavne organizacije CK KPRF-a dobile nalog da organiziraju žalobna okupljanja i povorke, 'počasne straže'; 3. i 4. X. te će se akcije pokrenuti u čitavoj Rusiji da bi zatim prerasle u sveruski prosvjed. Osobitu ulogu u ovim prosvjedima lijeva oporba daje prosvjedima u prijestolnici. Ukoliko KPRF i FNPR ne postignu dogovor o zajedničkoj akciji u Moskvi, komunistička stranka, ako dobije na radikalizmu, može u natjecanju sa sindikatima izgubiti na masovnosti. Ako glavni odbor KPRF-a i dovede na ulicu svih dvadeset tisuća registriranih članova, ni to neće biti dovoljno za natjecanje sa sindikatima. Očito, shvativši to, CK KPRF odlučio je da broj Moskovljana koji budu prosvjedovali 'dopuni' ljudima iz unutrašnjosti. Radi sudjelovanja u prosvjedima u prijestolnicu će biti poslani predstavnici pojedinih područja. Prosječne građane ne brine toliko masovnost prosvjeda koje su planirale različite političke snage, ni njihovi konačni rezultati, već vlastita sigurnost. Komunisti tvrde da mogu 'osigurati poštovanje važećih zakona i javnog reda'. Istina, slična su se uvjeravanja čula i 1993., uoči 1. svibnja i događaja od rujna do listopada. (...)", izvješćuje Aleksandar Sadčikov. NEZAVISIMAJA GAZETA 24. IX. 1998. Sudbina Rusije zavisi od regionalnih vođa "Politička kriza o kojoj su toliko govorili u Moskvi nije zaustavljena. Kraj sastavljanja Primakovljeve vlade s pouzdanjem očekuju još samo moskovski birokrati. Politička se napetost iz Moskve širi na unutrašnjost. Sve se jasnije očituju najozbiljnije posljedice krize vlasti, točnije bezvlašća koje je savezno središte pogodilo koncem ljeta i početkom jeseni. Regionalni vođe potpuno svjesno, i ne više radi samoodržanja kao što je bilo u početku krize, počinju oduzimati ovlasti oslabljenom središtu. Riječi i postupci pojedinih gubernatora govore u prilog činjenici da je već počelo samovoljno rušenje saveznih mehanizama Ruske Federacije. Pri tome se ruši u svim smjerovima - od ustroja uprave do sustava ubiranja poreza. Krenuo je drugi val izjava gubernatora koji više ne žele doznačivati novac u savezni proračun. (...) S približavanjem sveruskog prosvjeda regionalno čelništvo pokušava nekako smiriti stanje na licu mjesta. Boris Jeljcin može misliti da je dovoljno ministarstvu vanjskih poslova dati 'ozbiljne zapovijedi' o zabrani masovnih nereda koji bi 'mogli uzdrmati zemlju', ali gubernatori će 7. listopada morati izići pred narod. Mjesna vlast koristi se nedoznačenim novcem za isplatu zakašnjelih plaća i mirovina, opravdavajući se kako samo središte ne ispunjava obveze prema regijama. (...) 'Nije riječ o separatizmu, ali regije moraju nekako preživjeti, a drugih načina nemaju', kaže Viktor Išajev, i s njime se moramo složiti. Kemerovski gubernator Aman Tulejev kaže da središte samo 'pretvara gubernatore u svoje neprijatelje' i drži da savezne vlasti svjesno potiču nemire uoči 7. listopada. Gubernator je u krivu - središte više nije u stanju bilo što poticati. (...) Regionalna elita koja je izgubila povjerenje u zadnjeg zajedničkog vođu - predsjednika Jeljcina, otvoreno traži od središta preraspodjelu ovlasti u svoju korist. Ne samo Aleksandar Lebed, nego i gubernatori koji su prije bili odani Moskvi, sada govore ne samo o potrebi veće gospodarske samostalnosti regija nego i o tome da je vrijeme da se težište izrade porezne i zakonodavne osnovice prenese na regije. Nade da će gubernatori, kad uđu u predsjedništvo vlade, misliti samo na državne interese i zaboraviti samostalnost, varave su. (...) Kako se god razvijali događaji sljedećih mjeseci, regionalna će elita biti važan čimbenik ruske politike. Savezna će vlast zbog jačanja gospodarske krize i neizvjesnosti glede sudbine Borisa Jeljcina i predsjedničkih ovlasti općenito, biti prisiljena da sama daje regijama sve veća prava. Svaki novi krug političke krize u Moskvi (borba za predsjedničko prijestolje neće dati moskovskim političarima ni trenutak predaha) pridonosit će jačanju položaja gubernatora i slabljenju svih ustanova saveznog središta. Uz slabog predsjednika i koalicijsku vladu, već koncem godine možemo dobiti konfederaciju. Sadašnja vlast nema snage da zaustavi raspad. Jedino što još može spasiti zemlju od propasti jest politička volja državnih čelnika. Njihova imena pri tome nisu važna", piše Pjotr Akopov. KOMMERSANT DAILY 24. IX. 1998. Ispaljivanje u 'Rosvooruženiju' Ilja Bulavinov komentira veliki pad izvoza ruskog oružja: "Nakon što su objavljeni rezultati rada 'Rosvooruženija' za 1997. godinu i nakon što se pokazalo da je Rusija, u usporedbi s prošlom godinom, izgubila osamsto milijuna dolara, ostavka glavnog direktora tvrtke Jevgenija Ananjeva činila se neizbježnom. No, sredinom srpnja kremaljski je načelnik za vojno-tehničku suradnju, zamjenik predstojnika Predsjednikova ureda Aleksej Ogarev, koji podupire Ananjeva, uspio organizirati njegov susret s Borisom Jeljcinom. Ananjev je izvijestio Predsjednika da je u prvoj polovici 1998. prodano za tristo milijuna dolara više oružja nego u istom razdoblju 1997. Rusija se probila na nova tržišta i 'Rosvooruženije' općenito radi vrlo uspješno. Pitanje o smjenjivanju Ananjeva bilo je skinuto s dnevnog reda. No, sada se pokazuje da su pobjednička izvješća bila daleka od stvarnosti. Koncem kolovoza glavna je nadzorna uprava (GNU) završila provjeru 'Rosvooruženija'. Pokazalo se da je za sedam mjeseci Rusija od prodaje oružja dobila tek 1,1 milijardu dolara, a predviđa se da do konca godine obujam izvoza oružja i vojne tehnike neće biti veći od dvije milijarde. Dapače, ugrožena je provedba već potpisanih ugovora, među kojima je i rusko-indijski ugovor o isporuci 40 zrakoplova Su-30K i Su-30MKI u vrijednosti od 1,5 milijarde dolara. Do danas je Delhi dobio samo osam Su-30K (to su u biti školski i bojni Su-27UB). Ako Rusija ne ispuni obveze iz toga ugovora, Indija može odustati od nakane da kod kuće organizira licencnu proizvodnju Su-30MKI, što bi Rusiji moglo donijeti oko tri milijarde dolara. U samom 'Rosvooruženiju', 'u vezi sa smanjenjem poslova i pogoršanjem financijskog položaja', počinje davanje otkaza. Uprava za uvoz i izvoz smanjit će se za polovicu, a ukupni broj službenika bit će manji za dvadeset posto. Upola će se smanjiti i broj inozemnih zastupništava 'Rosvooruženija' - s 35 na 15. Također se ukidaju uredi u zemljama koje puno obećavaju kad je riječ o izvozu oružja, kao što je Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Indonezija, Malezija i Južna Koreja. Osim toga, zatvorit će se zastupništva u Angoli, Mađarskoj, Gvineji, Njemačkoj, Koreji, Laosu, Mongoliji, Poljskoj, Rumunjskoj, Siriji, Slovačkoj, Turskoj, Finskoj, Češkoj i Etiopiji. 'Rosvooruženije' će ustvari sačuvati položaj samo u Kini, Indiji, Vijetnamu i Iranu. Simbolična će zastupništva, s dvoje do troje ljudi, ostati u Alžiru, Bjelorusiji, Bugarskoj, Brazilu, Iraku, Kolumbiji, na Kubi, Cipru, u Libiji, Peruu i Jugoslaviji. Ipak, položaj samog Ananjeva dosta je čvrst. Prema podacima koje ima list, direktor službe za vanjsko obavještavanje Vjačeslav Grubnjikov nagovorio je Jevgenija Primakova da pristane da Ananjev ostane na dužnosti glavnog direktora 'Rosvooruženija'. To se tumači time što su u banci MAPO (gdje je Ananjev bio direktor prije dolaska u 'Rosvooruženije', ljeti prošle godine), a koja je u Ananjevljevoj nadležnosti, zamrznuti računi službe za vanjsko obavještavanje. Obavještajci se nadaju da će im Ananjev pomoći da spase novac. (...) Ipak, Ananjeva će posebne službe najvjerojatnije trebati samo dok ne riješe svoje financijske probleme. U svakom slučaju, u 'Rosvooruženiju' se priča da služba za vanjsko obavještavanje planira zamijeniti Ananjeva Vladimirom Rjabinjinom, bivšim obavještajcem, a sada prvim zamjenikom generalnog direktora 'Rosvooruženija'. Tu će zamisao očito poduprijeti i Primakov, koji je do sada bio u vrlo dobrim odnosima s obavještajcima (premijer, naime, još uvijek živi u Jasenjevu, u vili koja pripada službi za vanjsko obavještavanje). A materijali glede provjere GNU-a mogu biti dobar razlog za smjenjivanje Ananjeva." 250401 MET sep 98