CORRIERE 22. IX. - MAGRIS-PREDSTAVLJANJE KNJIGE O ISTARSKIM OPTANTIMA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 22. IX. 1998. Istra - odiseja sjećanja "Knjiga 'Bora' je razgovor dviju žena, Anne Marie Mori i Nelide Milani, o velikim temama progonstva, o vjernosti identitetu i njegovim dvojbama, o granicama, o izgubljenom sjećanju, potisnutom i ponovno nađenom. A riječ je o progonstvu Talijana iz Istre i ostalih područja koja su na kraju Drugog svjetskog rata postala jugoslavenska, no ono postaje parabolom sudbine koja tijekom našeg stoljeća pogađa, i nastavlja pogađati, mnoge ljude u najrazličitijim djelovima svijeta. Nelida Milani, vrsna spisateljica malog remek-djela 'Una valigia di cartone' ('Putni kovčeg od kartona'), ostala je u Istri, možda gubeći, ili riskirajući da izgubi, svoje korijene u ništa manjoj mjeri od onih koji su otišli, dok je Anna Maria Mori, vrsna novinarka u kulturi (...), kao djevojčica napustila svoju zemlju, i proživjela godine potiskivanja te toliko duge zanemarivane drame, gotovo srama radi vlastitih korijena i pretrpljenih patnji'. U vrlo živoj, oštroumnoj, i poetičnoj knjizi, velike povijesne teme prepliću se s elementarnim pitanjima postojanja, sa starim i novim razdorima: fašističkim nasiljem nad Slavenima i, potom, nasiljem Slavena nad Talijanima, krivotvorenjem i brisanjem sjećanja, talijaniziranim slavenskim imenima i obrnuto, prešućivanjem nasilja i iskorijenjivanja, nostalgijom i zlopamćenjem. U knjizi se često kaže 'mi' i 'oni': mi Talijani a oni Slaveni, ali i mi optanti i oni Talijani, mi koji smo ostali i oni koji su otišli ili obratno.(...) Moglo bi se zapitati tko više pati, onaj tko odlazi ili onaj tko ostaje. Talijani koji su ostali u Istri poput Nelide Milani, bili su još više odstranjivani i zanemarivani. No, može se postaviti pitanje i kakvo je to iskustvo, pa i bolno, koje pomaže duhovnom rastu, sazrijevanju, tome da se ne bude samo materijalno već i unutarnje slobodan.(...) Istarska drama prepliće sjećanja, katkada čeznutljiva, katkada opsesivna, i zaborav. I nedavna jugoslavenska tragedija pokazuje zastrašujuću moć zaborava, pretrpljenog ili namjernog; mnogi koji su se do prije nekoliko godina prepoznavali u Jugoslaviji i njenom režimu, i bili ponosni na to, katkada i na agresivan način, sada niječu da je postojala neka Jugoslavija i, primjerice, tvrde, kao što se dogodilo da čujem, da je 'Tito bio zauzeo Zagreb kao što je Hitler zauzeo Pariz'. Mimo tog apsurda i gubitka povijesnog pamćenja općenito, koji je krivotvorina istine i sakaćenje osobe, potrebno je razlikovati pozitivno pamćenje, u smislu 'pieta' i spašavanje života od nestanka, od negativnog pamćenja koje razvija mržnju radi pretrpjelih nepravdi i čeka osvetu, potičući primjerice nacionalističke mržnje.(...) U knjizi se kaže: 'Zašto su nas Slaveni mrzili? Kakvo smo im zlo učinili mi, koji o njima nismo znali ništa, ili gotovo ništa?'. Možda je to povijesna krivica Talijana prema Slavenima; ignoriranje onoga tko živi pored nas znači, nesvjesno, ne priznavati mu jednako dostojanstvo. Na tom terenu zlobnici mogu posijati nasilje. Očito se radi o jednoj povijesnoj krivici za koju pojedinac nije odgovoran.(...)' piše Claudio Magris. 230010 MET sep 98