GB ECONOMIST NJEMAČKI IZBORI

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 12. IX. 1998. Njemačka socijalna politika "Provođenje sveobuhvatnih reforma u Njemačkoj može biti bolno. U području socijalne politike, to je mučno. Svi znakovi govore da će se to tužno pravilo pokazati istinitim, bez obzira na to tko će pobijediti na izborima 27. rujna. Socijalni demokrati grme da će ako pobijede smjesta poništiti pokusne socijalne reforme vlade kršćanskih demokrata, u sklopu kojih su smanjene mirovine i bolovanja, a poslodavcima se olakšalo otpuštanje. Zapravo, moguće je vratiti manje nego što bilo koja strana priznaje. Uzmite primjer mirovina, koje su najosjetljivije pitanje. Za vrijeme 'gospodarskog čuda', poslije Drugoga svjetskog rata, Nijemci su uspostavili obvezni mirovinski sustav u koji se uplaćivalo prema zaradi. Taj je sustav, u usporedbi sa svjetskim mirovinskim fondovima, nudio gotovo najvelikodušnije mirovinske povlastice. S rastom očekivanog životnog vijeka, ovih se dana taj sustav pokazao daleko prevelikodušnim, no teško onom političaru koji u tome ozbiljno pokuša nešto poduzeti. A daljnji je problem taj što je čuda davno nestalo. Sad je javno financiranje mirovina otežano, s manjim gospodarskim rastom, nekih 4,1 milijuna nezaposlenih Nijemaca (10,6%) i više ljudi koji rade pola radnog vremena. Zbog niske stope nataliteta nakon sedamdesetih, unutar jednog naraštaja jedva se može naći jedan aktivni radnik na jednog umirovljenika. Da se sustav održi solventnim, doprinosi bi trebali uvelike premašiti već ionako bolno visoku razinu - 20,3% plaće, od čega poslodavac i zaposlenik svaki plaćaju polovicu. Drugi obvezni doprinosi, primjerice osiguranje od nezaposlenosti, povećavaju ukupne obveze na rekordnih 42% plaće. Gotovo nitko ozbiljno ne tvrdi da bi se ta brojka trebala povisiti. Već to njemačke radnike čini skupljima od većine njihovih konkurenata u inozemstvu, što potiče porast broja nezaposlenih i povećava jad mirovinskog sustava. Norbertu Blumu, ministru rada otkad je Helmut Kohl postao kancelar 1982., treba priznati da je u rješavanju tog problema zadao nekoliko udaraca. Malo po malo povisuje se dob odlaska u mirovinu za žene na 65 godina, koliko sada iznosi za muškarce. Povećanja u mirovinama donekle su zaustavljena njihovim povezivanjem s neto umjesto bruto zaradama. G. Blum je također progurao novi zakon, koji će sljedeće godine stupiti na snagu, s ciljem smanjenja visine mirovina sa sadašnjih 70% neto plaće prije mirovine na konačnih 64%. Socijalni demokrati kažu da će opozvati ovaj posljednji korak. I ne samo da neće smanjiti socijalnu skrb; kažu da će povisiti mirovine za žene. A otkud će uzeti novac? Djelomično iz onog što nalikuje vježbama u knjigovodstvu: neke od sadašnjih obveza mirovinskog fonda odijelit će se i zatim podmiriti iz općeg oporezivanja. Djelomično će mirovine financirati hvatanjem onih koji izbjegavaju plaćanje i na posljetku, tjeranjem svakog Nijemca da plati doprinose. U uspjeh toga sumnjaju čak i Zeleni, koji se nadaju da će sastaviti vladu sa socijalnim demokratima. Osim toga, ništa od toga ne zadire u korijen problema, a to je činjenica da se Njemačka gotovo posve oslanja na državni mirovinski sustav, koji guta gotovo 11% BDP-a i čija metoda plaćanja prema zaradi zastarijeva. Mnogi stručnjaci kažu da će privatni mirovinski fondovi morati preuzeti daleko veću ulogu, kao što je već slučaj u Britaniji i Sjedinjenim Državama. Glavna kvaka je to što bi promjena sustava, iako postupna, sadašnjim obveznicima desetljećima podastirala dva računa: jedan za vlastite buduće mirovine u sklopu privatne sheme, a drugi za starije koji su pravo na mirovinu ostvarili u sklopu državne sheme. Slobodni demokrati, njemački liberali, više su se približili suočavanju glasača s tom neugodnom istinom, no čak ju i oni malo uljepšavaju. G. Blum uspijeva održavati veseo osmijeh i sposobnost britkog odgovaranja, što govori da možda još uživa u svom poslu. To nije slučaj s njegovim kolegom Horstom Seehoferom, koji se prije šest godina živahno prihvatio posla ministra zdravstva i otad izgleda sve deprimiranije. Nije ni čudo. S više od 4 milijuna zaposlenih, godišnjom potrošnjom koja je narasla na nekih 400 bilijuna maraka (231 milijardi dolara, više od 10% njemačkog BDP-a), njemačka je zdravstvena služba carstvo koje je skoro nemoguće nadzirati. Barem to nijedan ministar zasad nije uspio. G. Seehofer je započeo s treskom, sprječavajući skok u troškovima osoblja i lijekova i smanjujući zloporabu 'lijekova'. (...) No on se suočava s dvije velike zapreke, a to će se dogoditi i njegovu nasljedniku. Jedna je ta što su Nijemci skloni hipohondriji, a zdravlje smatraju ne toliko nečim u čemu treba uživati, koliko stanjem koje prethodi bolesti. U prosjeku, oni potroše više na zdravlje i imaju više liječnika nego ljudi gotovo bilo koje bogate zemlje. Druga je zapreka velik utjecaj liječničkih lobija u političkim strankama. U svojim programima kampanje, i kršćanski i socijalni demokrati verglaju o potrebi kako za konkurencijom, tako i za štedljivošću; slobodni demokrati traže da se u bolnicama i ambulantama više ne čeka; zeleni kažu da se zalaže za 'stanje fizičkog, mentalnog i društvenog blagostanja'. Nemojte previše očekivati poslije izbora", zaključuje uvodničar lista. 160419 MET sep 98