13. IX. ŠPANJOLSKI ABC - R. VILLAPADIERNA O BOSNI

ŠPANJOLSKA ABC 13. IX. 1998. Bosna između osjećaja krivnje i istine Posebni dopisnik lista Ramiro Villapadierna piše o priznavanju zločina u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, neposredno prije izbora: "'Danas nema nikoga u Bosni tko ne bi znao nešto o tome da su i na njegovu području počinjeni zločini', tvrdi Miljenko Jergović, predstavnik mladog naraštaja književnika. A na putu prema ovim izborima, Bosna je rastrgana između osjećaja žrtve, ali i između loše savjesti i, osobito, nužnosti da se spoji kraj mjeseca s njegovim početkom. A upravo to je gotovo uništilo nacionalističku religiju tijekom ove predizborne kampanje. Kažu da se po licu može prepoznati čovjeka koji je preživio rat u Sarajevu. 'Ne samo da na njemu postoji trag proživljenog užasa, nego i neobjašnjivi izraz lica onoga koji je preživio i koji zna da su te užase činili drugi ljudi', kaže jedna sarajevska psihologinja. Ali na ulici izgleda kao da se nitko ne sjeća rata. Zaborav je katkad bolesno stanje, kaže Fadila Filipović. Većina bosanskih Srba, Hrvata i muslimana vjerovali su tijekom cijeloga sukoba da su upravo oni glavne žrtve tragedije. Nisu svi bili jednake žrtve, ali danas otkrivaju da im je nužna i neka doza konkretne istine kako bi mogli živjeti. Ove je godine niz samookrivljavanja počeo prekidati ustaljene sheme iz vremena noćnih bombardiranja i zagušujućeg terora, unatoč monopolu nad određivanjem žrtava koji i dalje nameću državni mediji u Beogradu, Zagrebu, ali i u Sarajevu. Tu je već započelo traženje prave istine. Srbin Slobodan Mišić, Hrvat Miro Bajramović, knjiga prvog muslimanskog vrhovnog zapovjednika Halilovića, Danijeve reportaže, sve su to ohrabrujući pokazatelji koji nam govore da je teško spavati sa snovima punim leševa. Vlajković kaže da su zločini koje je Mišić priznao 'među Srbima počeli razbijati stalne priče o tome da su Srbi nedužne žrtve'. Za Hrvaticu Vesnu Pusić, ispovijedi poput one Bajramovićeve nagovještavaju određenu katarzu u Hrvatskoj. Ali u Sarajevu, simbolu užasa par excellence, pokolji koje su počinile brigade bivših robijaša pod zapovjedništvom 'vođa' kao što su bili Caco i Celo, potresli su temelje tog anarhičnog i liberalnog grada. Stari Stjepan Brzica, ABC-ov suradnik iz vremena strašnih napada na četvrt Dobrinja, prisjeća se da su 'osim za pucanje srpskih topova znali i da se u pozadini čine zločini'. Pojedinosti od kojih se ledi krv u žilama, ubojstva, mučenja i ostala priznanja odjeknuli su kao pljuska među obrazovanim ljudima. Osim poznate upletenosti srpskih i hrvatskih vlasti u te zločine, iako nitko ovdje ne sumnja u Izetbegovićev osobni integritet, i ovdje su počeli u tišini postavljati pitanja o sličnim zločinima. Bajramović je priznao da je ubio 86 Srba u Hrvatskoj. Dražen Erdemović je priznao da je sudjelovao pri masovnom ubijanju u Srebrenici. Mišić je jednom srbijanskom listu ispričao kako je ubio 80 muslimana, a Srboljub Suntić 120 muslimana. 'To je samo početak', kaže Herman Vukušić iz Udruge hrvatskih dragovoljaca. 'Ovo će potaknuti i ostale'. Neku vrstu katarze pobudilo je i nedavno prikazivanje filma 'Savršeni krug' u Beogradu, filma o okruženju Sarajeva, a i koncerti srpskih glazbenika kao što su Boro Vukadinović i Đorđe Balašević u Bosni. (...) Liječnica Mirjana Krizmanić iz Zagreba kaže da ljudi zaboravljaju samo do prvog dana kad se počne govoriti o tome. 'Pokušali su sve izbrisati iz sjećanja kako bi mogli živjeti, ali osveta dolazi noću. Kad govore, izgleda da se nešto prelama u njima, i na taj način polako počinju ozdravljati'. Žene koje su gledale kako im odvode muževe, ili one koje su silovali vojnici, čine najveći dio njezinih pacijenata i izgleda da su one najbolje pripremljene za moralnu obnovu zemlje. Ali ne razmišljaju sve žene na taj način. Kraj svojeg roštilja, na istočnom dijelu višegradskog mosta, Dragica Popović osjeća panični strah od toga da se jednog dana na mostu, kao duhovi, pojave njezini muslimanski susjedi koji su deportirani i pobijeni 1992. godine. 'Zašto mi Srbi moramo toliko patiti', pita se ona. U susjednoj kavani na zidu stoji isječak iz beogradskih novina iz 1992. godine s naslovom 'Čudovišta, jedu Srbe!', a u članku je fantastična priča o tome kako je sedam muslimana uhitilo i na roštilju pojelo četvoricu svojih susjeda - Srba. U Foči, čija je, nekada najstarija bosanska džamija, sada samo hrpa kamenja, nitko i dalje ne želi govoriti za tisak. To je utočište najokorjelijih pristaša SDS-a u kojemu slobodno šeću poznati ratni zločinci. Kako bi se bolje razumjelo kako su to Srbi, kao i ostali poslije njih, uvučeni u tu ubijačku histeriju, najbolji je primjer jedne srpske žene iz Foče koja je na početku pokolja na Drini u strahu pokazivala na ledinu iza svoje kuće govoreći: 'Vidite, upravo tu je trebao početi džihad. Foča je trebala postati nova Meka'. A zločini koji su počinjeni, bili su obrana od prijetnje, izbor između mogućnosti da ubijaju ili da budu ubijeni. Oni na vlasti rekli su im da su uhvatili muslimane s popisima na kojima su bila njihova imena i način na koji će ih zaklati, nabiti na kolac, strijeljati ili silovati. 'Ja sam bila na popisu onih koje je trebalo silovati', tvrdila je tada ta histerična žena. Uglavnom, prolivena se krv pokrivala još većim krvavim kupkama, i svi bi na kraju bili krivi, kaže Noel Malcolm u svojoj odličnoj povijesti Bosne, tako da se ponavljala boljševička metoda o kojoj piše Richard Pipes u svojoj knjizi 'Nikolaj II.' 'Kad bi barem nešto od svega toga bilo na umu onima koji danas glasuju, mogli bismo mirnije spavati', kaže sarajevska psihologinja". 140309 MET sep 98