US WASH. POST 10. IX. HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 10. IX. 1998. Međunarodni sustav u raspadu "Prema uobičajenoj mudrosti, sadašnja hrpica svjetskih vođa nije dorasla krutim zadaćama koje ovo doba postavlja. No, nisu samo ljudske slabosti i neuspjesi Billa Clintona, Borisa Jeljcina i drugih odgovorni za pohabanost međunarodnih ustanova, državnih vlada i svjetskih tržišta godine 1998.", piše Jim Hoagland. "I sam međunarodni sustav posrće; nalazi se u žurnoj i očajničkoj potrebi za preispitivanjem i reformom. Tvrdokorni izazovi Iraka, Kosova i Konga naglašavaju UN-ovu slabost, jednako kao što financijsko i političko uništenje Rusije, Indonezije, Južne Koreje i drugih razotkrivaju nesposobnost MMF-a pri rješavanju moderne financijske nestalnosti. Te dvije središnje ustanove, a i druge, stvorene su iz pepela Drugog svjetskog rata kako bi se bavile svijetom koji više ne postoji. Globalna reforma sada bi morala obuhvatiti ne samo kraj hladnog rata, nego i postupni nestanak međunarodnog poretka stvorenog u Bretton Woodsu, San Franciscu i drugdje. Taj je sustav učinkovito odražavao američke vrijednosti i potrebe u proteklih pola stoljeća. Političari su se na njega oslanjali kako bi odvratili novi svjetski rat ili globalnu depresiju. Konsenzus o internacionalizmu dobio je jasnoću prijetnjama i zahtjevima hladnog rata. Taj konsenzus se ubrzano raspada, a instrumenti internacionalizma pokazuju se nedjelotvornima u ispunjavanju raštrkanijih izazova današnjice. Slomovi u Rusiji i Indoneziji nepovratno su dokazali tu istinu o MMF-u. Stvoren na konferenciji u Bretton Woodsu 1944. kako bi upravljao fiksnim tečajnim sustavima tržišnih gospodarstava, MMF je prije godinu dana natjeran da služi kao posljednje međunarodno utočište pregrijanim gospodarstvima kojima se loše upravljalo. No, MMF tapka u globalnom gospodarstvu utemeljenom na plutajućem tečaju, u kojemu dominiraju privatni priljevi kapitala i bankovne odluke koje ni MMF, a ni itko drugi, učinkovito ne nadgleda. Sve jači slom međunarodnog konsenzusa također je izbio na površinu prošlog vikenda u San Franciscu, kad je japanski ministar financija Kiichi Miyazawa otvoreno odbio žurne zahtjeve američkog ministra financija Roberta Rubina i predsjednika Saveznih pričuva Alana Greenspana za stimulacijom japanskog gospodarstva, kako bi se pretekla globalna recesija ili čak slom. Japan već dugo slijedi vlastitu gospodarsku politiku, usprkos američkim savjetima i pritiscima. To nije ništa novo. Ono što je neuspješni sastanak Miyazawa - Rubin dokazao jest da Japan i Sjedinjene Države više ne dijele zajednički pristup međunarodnom financijskom sustavu današnjice. U rijetkim trenucima iskrenosti, američki dužnosnici tvrde da više nemaju sposobnost razumijevanja, a kamoli utjecanja na financijsku i poreznu politiku Japana. Tokio odgovara sličnim nerazumijevanjem, optužujući Rubina za korištenje Japana kao žrtvenog janjca, dok problem leži u bojažljivom odbijanju Saveznih pričuva da smanje američke kamatne stope kako bi umirile tržišta. Srž problema globalnih tržišta nisu ni japanska ni američka politika, već sve konfliktnija priroda odnosa. Dva najveća gospodarstva svijeta primarni su izvori kapitala, inovacija i tehnologije koji su podupirali globalizaciju. Sad se njihovo financijsko vodstvo međusobno ne podnosi, a ulagači, banke i tržišta imaju sve razloge da budu nervozni. Raspad konsenzusa o međunarodnim ciljevima i metodama također je izbio na površinu politički, u odbijanju UN-ovog Vijeća sigurnosti da silom provede vlastitu zabranu o iračkom stjecanju oružja masovnog uništenja te u neispunjenim obećanjima NATO-a da će zaustaviti krvavu represiju na Kosovu. Možda se ovo čini najgorim razdobljem za prizivanje novih velikih međunarodnih inicijativa. Tko može ozbiljno shvaćati skandalom ranjenog Clintona, izborno ugroženog Helmuta Kohla, politički bankrotiranog Jeljcina ili japanskog superopreznog premijera Keiza Obuchija? Njihova pojedinačna i kolektivna slabost čimbenik je sadašnjeg pada međunarodnog povjerenja i konsenzusa te pobune tržišta. Taj sve veći zrakoprazni prostor moći i vodstva mora se staviti pod nadzor. A ozbiljni novi pokušaj, natopljen duhom sličnim onome iz Bretton Woodsa ili San Francisca, mora se poduzeti vrlo skoro. U interesu je svih zemalja da ponovno definiraju i podupru međunarodne ustanove koje ubrzano zastarijevaju." 110047 MET sep 98