DNEVNI PREGLED BR. 171 - 4. RUJNA 1998.

NJEMAČKI RADIO - RDW 3. IX. 1998. Pregled tiska "Brojni novinski komentatori rezimiraju rezultate dvodnevnog posjeta američkog Predsjednika Moskvi. Berlinski dnevnik 'Tageszeitung' smatra da je i samom Clintonu u međuvremenu moralo postati jasno da ga je Jeljcin zadnji put primio u svojstvu predsjednika države. 'O tome svjedoče ne samo prazne floskule i prisege o nastavljanju gospodarskih reformi. U cijelu realizaciju s Jeljcinom na čelu Clinton sigurno više ne može vjerovati. Stoga se američki Predsjednik sastao i s potencijalnim nasljednicima na predsjedničkom položaju. Posebice razmjena mišljenja sa Zjuganovim, kojega su zapadni predstavnici do sada izbjegavali, signalizira spoznaju da ni jedan put ubuduće ne može voditi mimo šefa komunističke partije, bez obzira koju funkciju obavljao', primjećuje berlinski 'Tageszeitung' dok moskovski dnevnik 'Kommersant Daily' konstatira da na jučerašnjim pregovorima s Clintonom Jeljcin više nije govorio o novcu: 'Jučer se Kremlj potrudio da dobije potporu Bijele kuće u slučaju konfrontacije s Dumom. Clinton je, međutim, svom ruskom kolegi predložio da se sporazumi s oporbenim parlamentom. Time je dao na znanje da Washington više nije spreman ruskog Predsjednika podupirati u onoj mjeri kao 1993.', piše 'Kommersant Daily'. Liberalni poljski list 'Gazeta Wyborcza' primjećuje da je Clinton posjetio Rusiju jer bi otkazivanje putovanja imalo još gore posljedice. 'Bio bi to znak međunarodnog nepovjerenja spram Jeljcina i time očita greška Zapada. Jer za sada je Jeljcin još uvijek ruski predsjednik. Do sada je Zapad učinio sve što je morao učiniti. Bez zapadne pomoći, situacija u Rusiji bila bi još gora. Poraz nije doživjela strategija Zapada nego ruska vlada koja je bila nesposobna iskoristiti tu pomoć', ustvrđuje varšavski list 'Gazeta Wyborcza'. Jučerašnja rasprava u njemačkom Bundestagu o državnom proračunu za 1999. bila je za brojne komentatore razočaranje. Tako münchenski 'Süddeutsche Zeitung' piše da govornički maraton nije bio ni od kakve pomoći još neodlučnim biračima za koga da glasuju 27. rujna. 'Bila je to u prvom redu smotra političkih crno-bijelo slikara koji ovih tjedana danomice na stotine nastupaju na gradskim trgovima i tamo najčešće dokazuju svoju nesposobnost da građanima razumljivo i pošteno objasne što namjeravaju promijeniti u gospodarskoj, poreznoj i socijalnoj politici i zašto bi baš oni sve to mogli provesti bolje od njihovih političkih protivnika', ustvrđuje 'Süddeutsche Zeitung'. Nacrtom državnog proračuna za 1999., što ga je iznio ministar financija Theo Weigel, bavi se dresdenski dnevnik 'Sächsische Zeitung' i primjećuje sljedeće: 'Za svoj proračun Weigel je kao i uvijek pretpostavio najbolje preduvjete, ali koji se najčešće tijekom budžetske godine ne pokažu takvima. Nacrt proračuna za '99. uljepšan je stoga jer polazi od 3 postotnog gospodarskog rasta u ovoj i sljedećoj godini. Međutim, tih tri posto rasta samo su planovi bez pokrića, oni su takoreći pretpostavljeni sretni slučaj', zaključuje dresdenski dnevnik 'Sächsische Zeitung'. Berlinski dnevnik 'Die Welt' komentira najavu jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića o mogućoj uspostavi djelomične autonomije na Kosovu. Citiramo: 'Politička igra tehničara moći Miloševića ponovno je uspjela: Svojom ponudom da Kosovu dodijeli određeni stupanj autonomije, ponovno je preuzeo režiju djelovanja u svoje ruke i ujedno kosovske Albance, kao i Zapad, doveo pod pritisak protupoteza. Ukoliko se Albanci pokazu skeptičnima, bit će prikazani kao oni koji žele nastavak borbi. A Zapad se mora pozabaviti pitanjem kako bi se mogao nadzirati taj oblik djelomične autonomije. Na kraju rata u Bosni Milošević se morao oprostiti od svog velikosrpskog sna. Na kraju rata na Kosovu morat će izgubiti mitsku prazemlju Srba, Kosovo polje. Međutim, mitovi i snovi nisu još nikad bili ono što je doista zanimalo Slobodana Miloševića, političara koji je došao iz hladnoće socijalističke partijske birokracije. Njemu je uvijek bilo stalo samo do održanja svoje osobne vlasti. Da je Srbija krenula nespektakularnim putem demokratizacije, političar Miloševićeva kalibra ne bi mogao preživjeti'. Dnevnik 'Märkische Allgemeine' iz Potsdama smatra da Milošević djeluje iz pozadine katastrofalnoga gospodarskog stanja u Srbiji. Iako njegova ponuda Albancima o uspostavi djelomične autonomije nije konkretizirana, jedno je jasno: 'Autonomija Kosova može ići tako daleko da budu što opreznije osigurana prava tamošnjih Srba, načelo koje ostavlja mnogo prostora za pregovore. Na kraju će proizaći bosanski model, naime da ni jedna narodna skupina ne smije biti nadglasana. Jedan takav ustav, koji nacionalnost stavlja iznad svega, na duže vrijeme ne može funkcionirati. Ali dobilo bi se već mnogo da barem, kao u Bosni, bude obustavljeno pucanje', zaključuje 'Märkische Allgemeine'". (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 3. IX. 1998. Pregled tiska "U Europi, a što je zbog visokog rizika kojemu je trenutno izložen njihov kapital u Rusiji razumljivo - osobito u Njemačkoj - ruska financijska kriza i dalje je u prvom planu. Münchenski 'Süddeutsche Zeitung' i berlinski 'Die Welt' gotovo da i ne bilježe bilo koji drugi događaj u svijetu. U komentaru kojeg je u 'Süddeutsche Zeitungu' napisao Thomas Ürban upozorava se kako bi daljnja financijska pomoć Rusiji, osobito upućivanje novih količina svježeg novca, paradoksalno, moglo donijeti više štete nego koristi. Autor kaže kako se iz osobnog iskustva uvjerio da veliki dio ruskog naroda s prezirom gleda na tzv. financijsku pomoć Zapada, koju ocijenjuju negativno, nešto poput sredstva za kolonizaciju Rusije, te dodaje kako su američki obavještajni i diplomatski krugovi sad počeli uzimati u obzir činjenicu da veliki dio Rusa, zapravo, ne želi primati milostinju od nekakvog svemogućeg, tobožnjeg bogatog rođaka sa Zapada. Njemački novinar ocjenjuje kako je Washington sada počeo primjenjivati strategiju njemačkog kancelara Kohla koji jednostavno odbija pružiti bilo kakvu novu pomoć Rusiji. Ali je javno priznao da Rusija ima ulogu svjetske supersile, enormno kulturno bogatstvo, te je obećao da će Njemačka Rusiju uvijek tretirati kao jednakog partnera. U tekstu gospodina Ürbana ne spominje se, međutim, činjenica da su njemačke banke i privatni investitori, upravo ponukani jamstvima kancelara Kohla, u rusko gospodarstvo tijekom proteklih pet godina uložili gotovo tri puta više kapitala nego sve druge europske zemlje zajedno i dvostruko više od SAD-a, što možda djelomično objašnjava potrebu gospodina Kohla da u sadašnjim prilikama bude nešto ljubazniji prema Rusiji. U Francuskoj, pariški 'Le Monde' bavi se ekonomskim izgledima za budućnost. Autor analize Erick Lessiere počinje svoj tekst tvrdnjom. 'Kada bi vjerovali prognozama za budućnost, a osobito onima koje nam upućuju Anglosasi, gospodarstvo 21. stoljeća obećava nam pristup u novo 'zlatno doba'. Takav ekonomski optimizam, nastavlja monsieur Lessiere, ne samo potpuno negira postojanje sadašnjih financijskih kriza, već se isključivo oslanja na globalizaciju i eksploziju informatičke tehnologije koju bi trebali realizirati u eru napretka i razvoja diljem zemaljske kugle. Postoji, međutim, jedna zapreka ostvarenju tog utopijskog cilja, a to je kompjutorski krah koji će se dogoditi kada se u elektronskim kalendarima 2000. godine pojave dvije ništice. U najvećem dijelu informatičkih programa koji su rađeni po obrascu nadnevaka u kojima se u kategoriji za godinu pojavljuju samo dvije zadnje znamenke, godina koja završava s dvije ništice jednostavno ne postoji i kompjuter će se sam od sebe ugasiti jer će zaključiti da je došao kraj svijeta. 'Le Monde' prenosi ocjenu financijskih stratega njemačke investicijske banke Deutsche Morgan Gretnel kako postoji 75 posto rizika da će 2000. godine svijet zapasti u globalnu recesiju jer će veliki broj kompjutora 1. siječnja te godine jednostavno prestati raditi. Dio rečenog teksta koji je objavio pariški 'Le Monde' u svojim je kasnijim izdanjima prenio i londonski 'The Times', a neposredno uz njega objavljen je i plaćeni oglas britanskog ministarstva za trgovinu i industriju koji reklamira besplatnu knižicu toga ministarstva naslovljenu 'Kako pobijediti grešku tisućljeća', a koja korisnicima kompjutorskih mreža, sustava i osobnih računala, pruža potanke upute o jednostavnim doradama koje trebaju obaviti na svojim uređajima kako bi izbjegli da im oni 1. siječnja 2000. prestanu raditi". (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 3. IX. 1998. Pregled tiska "Francuskoj desnici nije išlo dobro preko ljeta i sada sebi polaže prve račune, konstatira na prvoj stranici 'Le Monde', u povodu jučerašnjeg isključenja iz parlamentarne skupine lidera Charlesa Millona, bivšeg ministra obrane, zbog toga što je kao predsjednik regije Rhone Alpes prihvatio glasove ekstremne desnice. Otvaranje istrage protiv vođe liberala Francoisa Leotarda, zbog sumnjivog financiranja svoje Republikanske stranke, i protiv bivšega premijera Alaina Juppea zbog fiktivnog zapošljavanja funkcionara u pariškoj gradskoj kući, kompromitirale su desnicu u javnosti. Sadašnji obračuni u njoj samoj prijete da je kompromitiraju kod vlastitih kadrova. Millon, koji je pred ljeto osnovao stranku pod nazivom 'Desnica', predbacio je bivšim kolegama iz 'Unije za francusku demokraciju' da su ga izbacili na staljinistički način, bez saslušanja ili konzultacija s članstvom, iako je sedam godina bio vođa parlamentarne skupine ove unije. Istodobno, na čemu posebno ustraje 'Liberation', u jednoj od stranaka ujedinjene desnice, tzv. 'Liberalnoj demokraciji', ostaje Jacques Blands predsjednikom regije Languedoc-Roussillon, iako je također prihvatio potporu 'Nacionalnog fronta'. Kakofonija i borbe malih šefova u oporbi se nastavljaju, dok dobar vjetar ne prestaje puhati u jedra vladajuće koalicije ljevice, rezime je ocjena u tisku. Na međunarodnoj sceni pozornost i dalje najviše privlači stanje u Rusiji i završeni, u očima mnogih nepotrebni, rusko-američki summit u Moskvi. 'Liberation' kao primjere nadrealne atmosfere na summitu daje Jeljcinovo spominjanje budućeg i sasvim imaginarnog susreta na vrhu Atlantskog pakta u Varšavi, kao i njegovu ocjenu: 'Mi nismo uspjeli na mnogo planova u posljednje vrijeme, ali ćemo morati nastaviti reforme do kraja. Na što je Clinton odgovorio: 'Vjerujem da je to dobro obećanje'. 'Le Figaro' na prvoj stranici objavljuje da bi Jeljcin mogao proglasiti izvanredno ekonomsko stanje u Rusiji, koje bi omogućilo vlastima da preuzme kontrolu nad deviznim prometom, nacionalizira neke od velikih banaka i donese više protekcionističkih mjera. Pri čemu, kao izvor za ovakva nagađanja, list prenosi glasine koje kruže u financijskim krugovima u Moskvi". (RFI) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 3. IX. 1998. Svjetskopolitički uskogrudno "Svi su još tu: Castro, Gadafi, Sadam Husein, Milošević. Ni Indijci ni Pakistanci ne daju se impresionirati nego čekaju s atomskim djelima. Svima je zajedničko što se sankcijama, ili prijetnjom njima, ne daju odvratiti od svojih nakana. Dvojbe u djelotvornost sankcija u biti su stare koliko i sankcije. Pod kritikom su među ostalim postojećim osobito jednostrane Sjedinjenih Država protiv mrskih vlada. Prigovori koje dobivaju Amerikanci imaju težinu ponajprije ako ih daju države članice Europske unije. U njima uglavnom lebdi kritika stvaranja vodeće uloge 'neizbježne nacije'. Sjedinjene Države drže da su optužene zbog neopravdanog prisvajanja, moraliziranja ili uskogrudnih obzira spram lokalnih birača, čiju naklonost osiguravaju financiranjem izbora dok izopćuju države poput Kube. Osim toga, da je američka politika sankcija dvostrukog morala koji zapostavlja borbu za ljudska prava ako se radi o osiguranju tržišta u Kini. Unatoč svim kritikama koje se sve više opažaju i u Sjedinjenim Državama, Washington i dalje pobuđuje dojam da su sankcije najvažniji instrument njegove vanjske politike poslije hladnoga rata. Od stupanja na dužnost predsjednika Clintona 1993. godine, na snagu je stupilo više od 60 saveznih zakona i propisa. Sada je pod američkim gospodarskim sankcijama ništa manje nego 75 zemalja ili moraju računati na proglašenje takvih mjera. U kongresu čeka raspravu 26 novih sankcija protiv deset zemalja - Kine, Rusije, Vijetnama, Azerbejdžana, Sirije, Meksika, Hrvatske, Jugoslavije, Nigerije i Sudana. Razloga za proglašenje sankcija ima mnogo. One slove, kako je to formulirao voditelj odjela za gospodarska pitanja u ministarstvu vanjskih poslova Eizenstat, kao primjereni odgovor 'vodeće svjetske sile' na novo svjetskopolitičko stanje poslije hladnoga rata. Kao obrazloženje navode državni sigurnosni interes - nuklearno širenje, međunarodni terorizam - ili napore za očuvanje ljudskih prava i demokratskih načela. Sankcije mogu sezati od mjera protiv financijskih transakcija preko zabrana ulaganja do potpunog trgovačkog embarga. Osobito oblikovanje doživjele su sankcije Washingtona dometom zloglasnog Helms-Burtonovog zakona protiv Kube 1996. godine i istodobnih sankcija protiv Irana i Libije. Tim zakonima ne stavljaju se samo američka poduzeća u službu američke vanjske politike. Prijetnjom kaznama za inozemna poduzeća - i ona iz prijateljskih zemalja - koja trguju s izopćenim zemljama ili tamo ulažu, Washington želi iznuditi široku 'koaliciju' za svoj vanjskopolitički režim sankcija. Neraspoloženje, poglavito u Kanadi i u Europskoj uniji, prijeteći trgovački rat i moguće razilaženje u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO) s teškim posljedicama, uvijek su poticali predsjednika Clintona na suspenziju kaznenih mjera. Sklonost kongresa sankcijama u međuvremenu je dala krila pojedinim saveznim državama, gradovima i općinama da si pridaju vanjskopolitički predznak. Nekih 30 mjesnih uprava donijelo je zakone koji zabranjuju da se u javnim natječajima narudžba dade tvrtkama koje održavaju trgovačke odnose s nevoljenim režimima. Takve inicijative u vrtlogu washingtonske sankcijske politike dovele su već i do unutarnjopolitičkih zapleta oko vanjskopolitičkih ovlasti. Kritičari upozoravaju na usitnjavanje američke vanjske politike, a time i na rizike za poduzeća u globalnom tržišnom gospodarstvu. Dok su Sjedinjene Države, argumentira primjerice organizacija 'USA Engage' (udruga šesto američkih tvrtaka koje su se posvetile borbi protiv jednostrane politike sankcija), proteklih godina sve više rabile sankcije kao najjači vanjskopolitički instrument, troškovi američke vanjske politike sve više i više se prebacuju na poduzeća, radnike i poljoprivrednike. Jer da njihove trgovačke odnose vlada rabi kao poluge utjecaja na neposlušne režime. Po izračunima Instituta za međunarodno gospodarstvo, poduzeća su 1995. pretrpjela gubitak od 15 do 19 milijarda dolara zbog sankcijama ograničenog izvoza u 26 zemalja. Osim toga su sankcije, često u inozemstvu shvaćene kao dobrovoljno prihvaćene, dovele u dvojbu pouzdanost američkih trgovačkih partnera. U slučaju sumnje strani bi partneri dali prednost neameričkim poduzećima jer je njihovo ponašanje uračunljivije. Da li bi slobodan razvitak poduzetničkih aktivnosti u ophođenju s mrskim državama bio bolja politika (...), nije sigurno. Bijela kuća i kongres dakako ne odbijaju više sasma takve prigovore. Poslije automatskih sankcija protiv Indije i Pakistana zbog atomskih pokusa u svibnju, kongres je izuzeo izvoz prehrambenih proizvoda da bi američkim poljoprivrednicima omogućio ponudu pšenice Pakistanu u vrijednosti od 37 milijuna dolara. Potkraj srpnja jedan je odbor senata stavio na led prijedlog zakona koji je predviđao sankcije protiv zemalja - među njima i Kine - u kojima su ljudi izloženi vjerskim progonima. Kako bi se američku politiku sankcija donekle uskladilo s poslovnim interesima, republikanski je senator Lugar iz Indiane već prošle godine predočio prijedlog reforme o kojemu senat treba odlučiti ovih dana. Lugar se u svojem prijedlogu zakona načelno drži sankcija kao vanjskopolitičkog instrumenta. No upozorava na opasnosti jednostranog postupka i naglašava da je u takvim slučajevima nužno proglasiti sankcije zajedno s drugim zemljama, inače bi američka poduzeća mogla ostati bez dobitka, radna bi mjesta bila ugrožena i pokopana sposobnost za humanitarnu pomoć. Katalog smjernica trebao bi u buduće pomoći da se opreznije odlučuje o uvođenju sankcija: jesu li prikladne predviđene jednostrane sankcije da bi se postigao jasno određeni politički cilj? Što su gospodarski troškovi? Treba li računati s ozbiljnim posljedicama na humanitarne, sigurnosne ili vanjskopolitičke ciljeve i može li se suradnja sa saveznicima dovesti u težak položaj? U svakom bi slučaju jednostrane sankcije - ako ipak budu uvedene - trebale isteći nakon dvije godine, osim ako predsjednik ili kongres donesu odluku o njihovu produljenju. Prema stajalištu senatora Hagela, američka će vodeća uloga doći u opasnost ako se ne bude obazirala na interese prijateljskih država i ako drugima pokušava nametnuti svoj životni stil. Sankcije su ionako do sada samo iznimno bile uspješne. One koje je proglasila međunarodna zajednica, primjerice protiv Južne Afrike, koje su na posljetku pridonijele padu režima apartheida, bile su takva iznimka" - piše Richard Wagner. FRANKFURTER RUNDSCHAU 3. IX. 1998. Prazna obećanja "U drugim bi se vremenima rezultate sastanka Billa Clintona i Borisa Jeljcina obilno hvalilo. Sporazum o razgradnji plutonija i o razmjeni podataka o startu raketa širom svijeta zvuče nespektakularno jer se hladni rat čini dalekom prošlošću. Istraživanja događaja iz 1995. kad su Rusi start istraživačke rakete protumačili kao napad na Rusiju, pokazala su da je opasnost od atomskog udara tada bez daljnjega bila stvarna. Stoga je značajna svaka uspješna suradnja na tom području. No povijesni trenutak odigrao je u Moskvi dakako drugorazrednu ulogu. Rusija je do grla u gospodarskom neredu. Američki je Predsjednik stalno inzistirao da Rusija nastavi putem reforma, a Jeljcin je svom 'prijatelju Billu' to i obećao. Time su obojica uvježbavali bacanje prašine u oči. Puta reforma, o kojemu su obojica pričali, u Rusiji zasad uopće nema. Poslije olujnog početka 1992./93. reforme su u Rusiji stavljene na led dok mladi Kirijenko nije okušao svoju sreću. Da je Boris Jeljcin htio reforme, mogao je poduprijeti Kirijenka. Jeljcinova jamstva stoga u ušima mnogih Rusa odzvanjaju šuplje kao i Clintonove riječi. Za njih je riječ reforma diskreditirana. Clintonove opomene kod zapadnog općinstva zacijelo padaju na plodno tlo - u Moskvi su zvučale jako udaljene od stvarnosti" - zaključuje Florian Hassel. DIE TAGESTZEITUNG 3. IX. 1998. Pedeset godina čekanja suda "Genocid su pravno prvi put kaznila dva međunarodna vojna suda koja su četiri pobjedničke sile Drugoga svjetskog rata (SAD, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska) ustrojile 1945. u Nuernbergu i Tokiju. Ti su postupci osim toga obuhvatili i 'zločine protiv mira' (planiranje i provedba napadačkog rata), kao i 'ratne zločine', zabranjene haaškom konvencijom iz 1907. 'Genocid' je tada još spadao u 'zločine protiv čovječnosti'. U 'konvenciji o genocidu' glavne skupštine UN-a iz 1948., nastaloj uglavnom pod dojmom holokausta, genocid je kao samostalan 'bitan zločin' definiran jednoznačno i pravno. Već je tom konvencijom bio predviđen ustroj stalnoga međunarodnog kaznenog suda (ICC) za kažnjavanje budućih genocida. No svi pokušaji glavne skupštine UN- a da se usuglasi glede ICC-a, propadali su u idućih 50 godina zbog hladnoratovskog suparništva i temeljne nesklonosti brojnih država UN-a da suverena prava prepuste novoj međunarodnoj ustanovi. Pod dojmom ratnih strahota u Hrvatskoj i Bosni, Vijeće sigurnosti UN-a ustrojilo je 1993. haaški ad hoc sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Budući da su takvi zločini stalnih članica od 60-ih godina - primjerice u Afganistanu, Vijetnamu ili Alžiru - ostali nekažnjeni, taj je sud, ne samo u Srbiji, optužen za 'selektivnost' i 'povijesnu nepravednost'. Haaški sud svoje zadaće može obavljati samo uvjetno jer mu države članice UN-a uskraćuju potrebna financijska i kadrovska sredstva. Stoga sud ne može posredovati u svim slučajevima koji su poznati iz izvješća stručnog povjerenstva UN-a, kao i posebnih izvjestitelja o stanju ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji. Također, svjedoci i žrtve ratnih zločina koje je sud pozvao, zbog nedostatnih sredstava dobivaju nedovoljnu zaštitu. Vlade u Washingtonu, Parizu i Bonnu i dalje sudu ne daju važne spoznaje i dokaze koje su njihove tajne službe prikupile tijekom osvajanja enklave UN-a Srebrenice u srpnju 1995. Vlade pet sila jamstva Daytonskog sporazuma (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka) osim toga pritišću na sud i njegova glavnog tužitelja da ne povedu postupak protiv predsjednika ostatka Jugoslavije i Hrvatske, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, iako sud već odavno za to ima dovoljno dokaza. Sud ustrojen 1994. za Ruandu u Arushi ipak manje trpi od takvih političkih interesa i obzira važnih država UN-a. No također nedostatna sredstva, veliki kaos u upravi i pravno djelomično dvojbeni postupak, sudu su donijeli znatne kritike. Koncem srpnja jedan je švedski sudac iz prosvjeda dao ostavku. Stoga je prijeporno mogu li ta dva suda biti uzor budućim sličnim ustrojima. Doduše, postoji konsenzus da je potreban pritisak za ustroj stalnog međunarodnog kaznenog suda čiji je statut prihvaćen u srpnju ove godine u Rimu protiv glasa SAD-a. SAD su odlučne spriječiti ratifikaciju od strane 60 zemalja koja je potrebna da bi statut stupio na snagu. U tim okolnostima imaju malo izgleda na uspjeh i razmišljanja Clintonove administracije da se u Vijeću sigurnosti zatraži ustroj novih ad hoc sudova - među ostalim za Kambodžu ili Irak" - piše Andreas Zumach. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 3. IX. 1998. Rusko povlačenje sa Zapada "Jedino što je u sadašnjoj ruskoj krizi sigurno jest da ona obilježava kraj jednog razdoblja - u svakom slučaju, Jeljcinova razdoblja, a najvjerojatnije i kraj teorije (glasno veličane prije samo jednog desetljeća) o pobjedi tržišne demokracije kao univerzalne zamisli", piše Martin Malia, umirovljeni profesor ruske povijesti na fakuletetu Berkeley i autor djela 'Sovjetska tragedija: Povijest socijalizma u Rusiji 1917. - 1991.' "Godine 1991. bilo je jasno da će komunizam u Rusiji biti srušen. A činilo se jasnim da će Rusija i druge poslijekomunističke zemlje slijediti zapadne norme u nekom obliku. No sad nije moguće predvidjeti oblik Rusije poslije Jeljcina. Zašto? Pogledajmo tri modela za shvaćanje poslijekomunističke Rusije, od kojih se sada sva tri izvlače da bi se utvrdio krivac za krizu i predložili lijekovi. Prvi model, tržišna demokracija, zagovaraju Clintonova vlada i MMF uz potporu svih zapadnoeuropskih vlada. Izraz 'reforme' označava prijelaz u tržišnu demokraciju putem liberalizacije cijena, privatizacije i stabilnog rublja. Tijekom vremena će, predviđali su zagovornici, takva politika donijeti restrukturaciju Rusije duž zapadnih linija. Predsjednik Boris Jeljcin se, usprkos svim nedostacima, držao neophodnom osobom za provedbu takve politike, jer je samo on mogao braniti reformiste od nacionalističkih i neokomunističkih snaga. Pa ipak se ruski liberalni eksperiment slomio na spektakularan i potpuno neočekivan način, ostavljajući zemlju u bankrotu i bez vlade - na neki način u gorem stanju nego poslije sloma komunizma. Zbog tih je događaja drugi model, koji prihvaća tržišno gospodarstvo zajedno sa socijalnom državom, vjerodostojniji. Zagovornici tog modela dugo su tvrdili da je brz prijelaz u strogo tržišno gospodarstvo neprimjeren kako ruskoj tradiciji tako i poslijekomunističkim uvjetima. Guranje Rusije u tržišno gospodarstvo, prema tom stajalištu, znači jeftino predavanje državne industrije i prirodnih bogatstava staroj nomenklaturi i novim pljačkaškim oligarhima, s istovremenim rasipanjem ušteda i mirovina. Najistaknutiji pobornik tog stajališta unutar Rusije jest Grigor Javlinski, vođa političke stranke Jabuka, a na Zapadu ga podupiru naprednjaci nezadovoljni revolucijom Reagan - Thatcher. Drugi model, međutim, nikad nije iskušan u čistom obliku. Poljski i mađarski glasači sredinom devedesetih, nezadovoljni preokretom na liberalno gospodarstvo, vratili su komuniste na vlast. Vođa stranke Solidarnost Adam Mišnik to je nazvao 'baršunastom restauracijom'. Poljski su komunisti prosperitetu (stvorenom uspješnom liberalnom 'šok terapijom') dodali razumnu sigurnosnu mrežu. Drugim riječima, drugi model može biti djelotvoran samo ako je gospodarska liberalizacija već stvorila potrebne fondove. Treći model, posebno razvijen u socijalističkim i akademskim krugovima, radikalniji je od drugog. Prema toj teoriji, Mihail Gorbačov je već postigao prijelaz iz staljinističkog komunizma u tržišnu socijalnu demokraciju. Stvarne bi reforme trebale dakle nastaviti tim smjerom dok se na posljetku ne postigne 'socijalizam s ljudskim licem'. Promatrano s tog gledišta, g. Jeljcin je sve pokvario, jer se okrenuo razuzdanom kapitalizmu i time uništio zemlju. Taj je model fantazija čije je vrijeme prošlo: mađarski i istočnonjemački komunistički režimi pokušali su to 1989. i 1990., i to ih je odvelo u propast. Gledajući unatrag, jasno je da je rasprava o ta tri modela jednako nadmetanje različitih zapadnih gospodarskih i socijalnih ideologija, kao i rasprava o ruskim problemima, upravo kao što je rasprava o komunizmu između zapadnih sokolova i golubova uvijek djelomično bila rasprava o tome kako bi daleko na desno ili lijevo zapadna društva trebala otići. U praksi, međutim, liberalni je Zapad mogao poduprijeti samo liberalnu tržišnu demokraciju u Rusiji. Sada kad je taj put propao, nemamo djelotvornog modela za rješavanje ruskih problema. Ipak, isprva se činilo da bi liberalni model mogao uspjeti u Rusiji, koja je pokušala provesti stvarni prijelaz u privatizirano gospodarstvo, kako god taj prijelaz bio pun korupcije i razvodnjen trampom. U isto vrijeme, sloboda izražavanja i izbori prihvaćeni su kao pravilo, bez obzira na manipulacije oligarha. A mlađi naraštaji Rusa, barem iz urbanih sredina, postali su istinski privrženi tim načelima. Nadalje, ukupni zaključak dvadesetog stoljeća je jasan: dugoročno, postoji jasna povezanost između slobodnih tržišta i slobodne politike. Pa zašto je put Jeljcina i MMF-a vodio ovom slomu? Zašto Jeljcinov poredak nije bio u stanju ubirati poreze, isplaćivati dohotke, regulirati banke i vraćati dugove? Zasigurno, to nije isključivo rezultat pogrješne fiskalne i monetarne politike. Dublji razlog je ostavština države sovjetske Partije. Kad se raspala, ona je iza sebe ostavila upravno i gospodarsko rasulo, bez ikakvih ustanovljenih sudskih, računovodstvenih i policijskih postupaka neophodnih svakom modernom društvu - nedostatak ustanova koji nije bio prisutan u zemljama istočne i srednje Europe kad su one prelazile na tržišno gospodarstvo. To naslijeđe, zajedno sa sporadičnim doktrinarnim liberalizmom donijelo je slom Jeljcinova eksperimenta. Kriza u Aziji bila je samo posljednji udarac. Pa što bi moglo nastati iz ruševina poslijeliberalne Rusije? Zasigurno će doći do pomaka od slobodnih tržišta do državnog gospodarstva; to zasigurno neće biti pravi povratak komunizmu, ali će mu se mnogo više približiti nego što je to bio slučaj u prethodnim 'baršunastim restauracijama' istočne Europe. A taj novi put trajat će dugo, možda godinama. U kretanju tim putem, komunisti (kao glavne organizirane snage antiliberalizma) zasigurno imaju najveći utjecaj. Čak su i poslovni oligarhi odbacili Jeljcinov eksperiment, prestravljeni ratobornim liberalizmom premijera Sergeja Kirijenka i društva. Tako se, gotovo točno sedam godina nakon što što je Jeljcin prognao staru komunističku stranku, novi komunisti osjećaju spremni za ne tako baršunast povratak. Na nesreću, ne postoji stvarna alternativa. Liberalni zapadni model nije doživio uspjeh - možda ne zbog svojih urođenih mana, no većini Rusa to nije ni važno. Poslijekomunistički eksperiment svejedno je propao. A nakon tmurnog summita, jasno je da se američki Predsjednik (koji je izgubio na ugledu) i poražen ruski Predsjednik teško mogu suprotstaviti toj struji." THE WASHINGTON POST 3. IX. 1998. Kohl se pouzdaje u svoj imidž velikog državnika William Drozdiak piše o izbornoj kampanji u Njemačkoj: "(...) Visoka nezaposlenost i opći zamor dugom vladavinom okrenuli su raspoloženje javnosti protiv kancelara Helmuta Kohla. On sad igra na svog asa u rukavu, računajući s reputacijom najuglednijeg političara ovog kontinenta u svom pokušaju da pretekne socijaldemokratskog izazivača Gerharda Schroedera. Peter Hintze, glavni tajnik Kohlovih vladajućih kršćanskih demokrata, izjavio je da metež u Rusiji i na Kosovu te na svjetskim burzama postaju presudna pitanja izborne kampanje koja bi mogla preokrenuti stanje u Kohlovu korist budući da se on doživljava kao 'sidro stabilnosti' u nemirnim vremenima. No za razliku od godine 1990., kad je Kohl pobijedio na temelju postizanja ponovnog ujedinjenja Njemačke, neki intelektualci sada tvrde da bi se Kohlova sadašnja strategija isticanja vanjskopolitičkih uspjeha mogla osvetiti budu li glasači njegovo prisno prijateljstvo s ruskim predsjednikom Jeljcinom držali teretom. Oporbeni socijalni demokrati tvrde da se Kohl teško kockao kad je njemačke interese temeljio na Jeljcinovoj političkoj sudbini te se suzdržavao od svake kritike svog 'druga iz saune', čak i kad je on pokrenuo katastrofalni rat u Čečeniji. Oni također tvrde da je Kohl protraćio 42 milijarde dolara poreznih obveznika, nudeći državna jamstva za kredite koji možda nikad neće biti vraćeni budući da je Rusija obustavila isplaćivanje dugova. 'Kohl vrijeđa inteligenciju glasača, pokušavajući iskoristiti rusku krizu', izjavio je Franz Muentefering, vođa kampanje socijalnih demokrata. 'To je zapravo izraz njegove nemoći u ovoj kampanji.' Direktor istraživačke skupine Mannheim, Dieter Roth, kaže da ispitivanja govore kako ljudi još poštuju Kohla i gaje sigurnosne bojazni u vezi s Rusijom, no sumnjaju da je mudro ulijevati toliko financijske pomoći u nešto što izgleda kao propalo gospodarstvo. Ipak, Kohlovi suradnici pokušavaju prikazati kancelara kao jedinog svjetskog vođu koji ima dovoljnu moć i razumijevanje povijesti da bi bio u stanju povesti Njemačku i Europu u novo tisućljeće. (...) Viši njemački dužnosnici kažu da se Kohl priključuje drugim zapadnim vođama u izražavanju daljnje potpore tržišnim reformama u Rusiji. No Kohl je u svom govoru ovoga tjedna također istaknuo da je važnija 'kvaliteta reformi od brzine s kojom se one uvode.'" THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 3. IX. 1998. Rusija treba vremena za istinske reforme "Razgovori Clintona i Jeljcina ovaj tjedan počivali su na pretpostavci da je Rusija dosad zaista bila na putu istinskih reforma", piše William Pfaff. "G. Clinton je g. Jeljcinu poručio da ne posrne na tom putu, upravo kao što je MMF-ov Michel Camdessus nekoliko dana prije toga rekao Viktoru Černomirdinu. Kao odgovor, g. Černomirdin i g. Jeljcin ponovno su potvrdili svoju predanost gospodarskim programima koje su nametali Washington i ustanove međunarodne zajednice. No u Rusiji je zapravo bilo malo, i bit će malo (pod ovim uvjetima) istinskih reforma, čak i ako g. Černomirdin uz potporu 'biznismena' Borisa Berezovskog postane premijer, na što nikako ne treba računati. Cilj zapadnih zagovornika reforma uvijek je bio da se Rusija uključi u globalizirano gospodarstvo. Rusiju (...) sad treba poštediti novih inozemnih šokova. Također treba spriječiti da ruski financijski slom donese daljnju štetu drugim gospodarstvima. (...) Sjedinjene Države i međunarodna zajednica u proteklih su osam godina zahtijevali da Rusi raspuste vladu, rasprodaju državni imetak i napuste propise. Dajući takve savjete, inozemni savjetnici morali su se pretvarati da u Rusiji postoji građansko društvo, sposobno krenuti putem slobodnog gospodarstva. Ili, što je vjerojatnije, ti savjetnici nisu bili svjesni činjenice da Rusija nema takvog građanskog društva, a to im je mogao reći svaki povjesničar koji se bavi modernom Rusijom. Građansko društvo kakvo je postojalo među krhkim trgovcima carističke Rusije 1917. uništio je komunizam. Njegovo ponovno stvaranje, u kaotičnim uvjetima suvremene Rusije, posao je koji zahtijeva promjenu bar jednog naraštaja. Zapadni se savjetnici također pretvaraju da vjeruju kako će privatizacija izazvati spontan nastanak slobodnog tržišta, usprkos osamdesetgodišnjem iskustvu dirigiranoga gospodarstva, nedostatku ikakvoga tržišnog iskustva, posredničkih gospodarskih ustanova te trgovačkog zakona i ugovora. Savjetnici su krivi zbog činjenice što su na živo društvo primijenili netestiranu ideološku hipotezu da takva gospodarska promjena može biti nametnuta. Gospodarski model koji su inozemni reformisti ponudili Rusiji bio je stvoren da privuče strana ulaganja na uštrb ruske javnosti, a pod pretpostavkom da bi dolazak tih ulaganja, zajedno s većom trgovinom s vanjskim svijetom, sam po sebi mogao nametnuti moderno gospodarstvo. Bio je to još jedan eksperiment utemeljen u ideologiji. Jeljcinova je vlada sve te savjete slušala te se pretvarala da ih prihvaća. Međunarodna se zajednica pretvarala da vjeruje kako Rusi provode reforme. Tijekom prošla dva tjedna ta je maska pala. Rezultat jest da je tržišni kapitalizam izgubio moralnu vjerodostojnost u Rusiji, a takvo će stanje bez sumnje potrajati još nekoliko godina. Pa ipak, Rusija očajnički treba reforme. Ona treba vladavinu zakona, banke koje ne peru novce, proizvodne pogone koji plaćaju svoje radnike, seljake koji dobivaju nadoknadu za svoju robu. No Rusija ne treba daljnju 'privatizaciju' u korist oligarha, koji su praktički obični pljačkaši. Rusija treba propise, a ne daljnje ukidanje propisa. Ona treba regulirati trgovinu, norme i rad, a to je u Americi učinjeno za vrijeme Rooseveltovog predsjedništva te pod drugim Rooseveltovim New Dealom. Rusija treba reformiranu vladu - energičnu i nekorumpiranu, koja će izgraditi i održavati infrastrukturu, regulirati financijska tržišta i štititi potrošače. No ništa od tog ne podsjeća na reforme o kojima se govorilo na ovotjednom summitu Clintona i Jeljcina. Neki ekonomisti na Zapadu još govore o novim ruskim 'biznismenima' kao ekvivalentu američkih 'pljačkaških barona' iz 19. stoljeća. No Andrew Carnegie stvorio je američku industriju čelika. John D. Rockfeller osnovao je američku industriju nafte. Obitelji Vanderbilt, Huntington i Harriman izgradile su velike željezničke pruge. Oni su se prilikom toga obogatili, i uništavali su druge, ali su svoja bogatstva ostavili na raspolaganje čovjekoljublju. Što je Boris Berezovski izgradio u Rusiji? Što su ti 'biznismeni' učinili za Rusiju, osim što su prisvojili njezino bogatstvo? No g. Berezovski je možda najvažnija osoba u sadašnjoj 'reformističkoj' koaliciji. On je financirao posljednju predsjedničku kampanju g. Jeljcina, a danas podupire g. Černomirdina. Vođa komunista Genadij Zjuganov u ponedjeljak se obratio 'poslovnim ljudima, poduzetnicima i rađajućoj buržoaziji' Rusije. Izjavio je: 'Vaši prethodnici, u prvih 15 godina ovog stoljeća, nisu znali dijeliti moć i imovinu. Zapad je prije 200 godina shvatio potrebu da se dijeli. Onima koji nisu dijelili skinuta je ili kruna ili glava. Sad se vi ponašate upravo tako.' Bilo je to opravdano upozorenje." Rusija mora prestati odbijati otvorenu i poštenu konkurenciju "Upitan što misli o zapadnoj civilizaciji, Mahatma Gandi je kazao kako zvuči kao dobra zamisao i kako bi jednom trebala biti iskušana. Ista je stvar i s kapitalizmom u Rusiji. Politički i financijski preokreti koji su ovoga tjedna u Moskvi dočekali Billa Clintona samrtne su muke hibridnog nacionalnog gospodarstvenog sustava koji je u Rusiji od 1991. prevladavao, i nije uspio. Taj sustav sad prolazi onoliko bolnu fazu destrukcije koliko je to potrebno. Nastavljajući tragom azijskih država koje je prošle godine zadesila slična nevolja, Rusija pokazuje opasnosti pokušaja skupljanja vrhnja s globalizirane ekonomije bez prihvaćanja provjera i nadzora kako bi se obuzdali ljudski apetiti i ambicije. U Aziji i Rusiji nedostajalo je poštivanja otvorene i poštene konkurencije koja je potrebna da bi se kapitalizam održao i bio uspješan. Osnovni problem u Rusiji, Indoneziji, Maleziji i drugdje nije da su otišle predaleko prihvaćajući kapitalizam američkoga tipa, kao što su to počeli tvrditi ideolozi. Te države nisu otišle dovoljno daleko. Tražile su udobne pristupe na pola puta koji su se vrlo brzo pokazali neodrživima. Ta društva sada moraju izabrati između tri opcije: vratiti se natrag, odvajajući se od međunarodnog tržišta kapitala i slobodne trgovine; uravnotežiti stanje u kojem se nalaze i pokušati nastaviti dalje; ili prihvatiti odgovornosti i ograničenja koje sa sobom nosi unaprijeđeni kapitalizam, kao i nagrade, uranjajući dublje u globalna tržišta. Prve dvije opcije su slijepe ulice. Ruska situacija je posljedica nepopustljivih snaga globalizacije i podijeljenog i neprikladnog političkog vodstva. Kriza ne može biti pripisana naslijeđenim manama kapitalizma niti neuspjehu Zapada pri nastojanju da pruži dovoljnu količinu pomoći i savjeta ruskoj vladi. Od revolucije 1991., Rusija nije razvijala poduzetničku tržišnu ekonomiju koja je zasnovana na riziku, niti njezine institucije (...). Boris Jeljcin, Viktor Čenomirdin, komunisti predvođeni Genadijem Zjuganovom, pa čak i mladi reformisti koji su zaslužni za financijsku pomoć iz inozemstva(...) nikada se nisu sasma posvetili takvu modelu modernog kapitalizma. U presudnim trenucima Jeljcinova vlada uvijek bi zastala, u namjeri da zaštiti barune kradljivce (...). Ono što bi moglo biti Jeljcinovo zadnje povlačenje ovoga je ljeta došlo u obliku pada cijena nafte, nepostojanja djelotvornog poreznog sustava, kao i povlačenja ulagača, što je ispraznilo nacionalne blagajne i uzrokovalo ponižavajuću devalvaciju rublja.(...) Jelcinova neprikladnost pokazala se tako što je javnosti nanesena šteta dok su tajkuni ostali zaštićeni, što je potkopalo njegove šanse za ostanak u predsjedničkom uredu do kraja mandata, 2000. godine. Černomirdin sad mora pregovarati s Dumom oko prijelaznog političkog aranžmana koji će uključivati Jeljcinov uredan odlazak, ustupanje znatnih predsjedničkih ovlasti Dumi, kao i simultane predsjedničke i parlamentarne izbore u bliskoj budućnosti. Sve su to koraci koje treba poduzeti prije nego što zapadna financijska pomoć može početi pritjecati, a nov se naraštaj političara, gospodarstvenika i poduzetnika počeo hvatati u koštac s enormno velikim ruskim problemima. No, ovoga puta vanjska pomoć mora biti usmjerenija na ukorjenjivanje zakonodavstva i autentični sustav slobodnog tržišta u Rusiji. Jedina šansa zemlje da stvori dovoljno prihoda kako bi bolan ekonomski prijelaz učinila lakšim, leži u njezinoj industriji nafte i plina, kojima su potrebna velika strana ulaganja kako bi postala opća sila. Jeljcinova vlada oduvijek je odbijala otvoriti sektor nafte i plina u komercijalno održivom smislu stranim tvrtkama. To je bio vitalni i presudni trenutak u odbijanju Moskve da se uskladi s globalnim tržištem. Balansirajući na rubu katastrofe, Moskva sada mora prihvatiti nova velika strana vlasništva u tom osjetljivom području i svijetu pokazati da konačno prihvaća kapitalizam", zaključuje svoj članak Jim Hoagland. AUSTRIJA DIE PRESSE 4. IX. 1998. Opsjenar "Opsjenari rado barataju iskušanim trikom: uvijek kad općinstvo vjeruje da će otkriti njihovo majstorstvo, dočekaju ga s novim. A gledatelji rado vjeruju u čaroliju. Slobodan Milošević je sjajan opsjenar. Uvijek kad se otkriju njegove zadnje laži (za što ne treba puno), kad srpska nasilja izvrgnu ruglu njegova obećanja, jugoslavenskom Predsjedniku padne na um nov trik - a u međunarodnoj zajednici ima dosta gledatelja koji mu rado vjeruju. Tako je bilo tijekom svih godina balkanske tragedije, a nije se promijenilo ni na Kosovu. Ni poslije stotina mrtvih, masovnih grobnica i 230 tisuća prognanih. Sada je Milošević očito razabrao glasine iz Moskve da veto na vojnu intervenciju protiv Beograda nije baš čvrst (što Moskva opovrgava). I srpskoj je pokrajini brzo i maglovito ponudio 'stanovitu mjeru samoodređenja'; konkretno je američkom pregovaraču dao pristanak 'da nastavi napore za sporazum'. No pitanje konačnog statusa, tako se Milošević dogovorio sa slomljenim Rugovinim kosovskim Albancima, treba biti odgođeno do neodređenih godina. U nekim zapadnim državnim uredima to već bilježe kao znatan napredak; čak je i Madeleine Albright govorila o 'koraku naprijed', iako se u njezinu glasu mogla čuti sumnja. A Milošević se - opet - može potajno smijati: ozbiljnu prijetnju da bi ga se pokrenulo na ozbiljne ustupke, opet je odgodio za neko vrijeme svojom najnovijom 'spremnošću na razgovor'. U tome može potpuno računati na EU koja tako ponosno ukazuje na zajednički smjer u pitanju Kosova, a zapravo je u pitanju vojnog pritiska na Beograd - Madeleine Albright dopustila je da se osjeti njezina ljutnja zbog toga - potpuno raskoljena. Na Kosovu su se borbe inače ovih dana jako pojačale. Ali se pregovara. Ili ne" - piše Anreas Schwarz. FRANCUSKA LE FIGARO 3. IX. 1998. Bosna: Francuska 'posreduje' za dobru stvar Iz Sarajeva izvješćuje Badouin Bollaert: "Malena siva škoda brzo juri sarajevskim ulicama nedaleko od turske četvrti. Naljepnica na stražnjem dijelu ima dva slova 'YU' (Jugoslavija). Znak vremena: njezini su putnici izbjeglice s Kosova... Preko deset tisuća došlo ih je u Bosnu pred sukobima u toj malenoj pokrajini. Sarajevo živi u miru, kao i Banja Luka (prijestolnica republike srpske). Terase kafića uvijek su pune. Lijepo je i toplo vrijeme. Ipak, ta razglednica može prevariti. 'Kosovo ne smije zasjeniti Bosnu, kaže jedan vojnik. Njezini problemi nipošto nisu riješeni.' Deset dana prije općih izbora Charles Josselin došao je na lice mjesta. 'Nije običaj dolaziti u stranu zemlju uoči važnog glasovanja', priznaje. Ali, k vragu neupletanje, Francuska je previše umiješana u Bosni (tu je u šest godina izgubila šezdeset i sedam vojnika) da bi bila nijema. Dakle, francuski ministar za odnose s inozemstvom došao je u javni posjet onima koji se čine najspremniji da će poštovati daytonske mirovne sporazume potpisane u Parizu u prosincu 1995. - Biljani Plavšić i njezinu premijeru Miloradu Dodiku, na bosanskosrpskoj, i Selimu Bešlagiću, tuzlanskom gradonačelniku, na muslimanskoj strani. Prvoj je predao pismo Jacquesa Chiraca. Vrlo srdačnim tonom, državni poglavar izražava u njemu svoje 'uvjerenje' da će reforme i demokratizacija RS 'od sada biti bitan čimbenik mirovnog procesa' u 'izmirenoj, multikulturalnoj i demokratskoj' Bosni. On joj obećava 'sigurnu pomoć' i nada se njezinu uspjehu na izborima. Okružena ikonama, s dvama križevima oko vrata, Biljana Plavšić svjedoči o vjerskom, koliko i o političkom žaru. Njezin nadimak 'željezna dama' nije doveden u pitanje. Ona ne popušta puno Carlosu Westendorpu, visokom predstavniku međunarodne zajednice u Bosni kada je riječ o osjetljivim pitanjima kao što je povratak izbjeglica ili preustroj redarstvenih snaga. Prijatelji Radovana Karadžića nisu odustali i ne treba im dati previše povoda... Ipak, ona zna, napominje zapadni diplomat, da 'međunarodna pomoć zavisi od toga hoće li promijeniti svoj govor'. Dakle, ona daje jamstva. Dok je prije nekoliko mjeseci RS dobivala samo dva do tri posto međunarodne pomoći, danas dobiva trećinu, što odgovara njezinu demografskom udjelu. Bosna je jedna od zemalja koje dobivaju najviše pomoći u svijetu. Glavni donator, Europska unija, sudjeluje sa 45 posto, ili 2,4 milijarde dolara od ukupno 5 milijarda koje daje međunarodna zajednica. To bi trebalo biti dovoljno za obnovu i za život: od Sarajeva do Bihaća preko Banje Luke, Charles Josselin mogao se u to uvjeriti. No, iako je rast velik (30 posto), nezaposlenost premašuje 50 posto, a političko-etničke blokade i dalje su jake. Selim Bešlagić, muslimanski gradonačelnik Tuzle i predsjednik socijaldemokrata, požalio se zbog toga francuskom ministru: 'U ovoj zemlji ne postoje građani, već etničke skupine koje se ne podnose.' Vodoinstalater se ne bira prema stručnosti, već prema nacionalnosti. Kada je riječ o školskim udžbenicima za male Hrvate, Muslimane i Srbe, oni nemaju istu sliku povijesti... G. Bešlagić pripada toj multietničkoj oporbi koja se na izborima nije uspjela ujediniti. On, primjerice, neće predložiti svog kandidata za zajedničko predsjedništvo protiv nedodirljivog Alije Izetbegovića. Zato su njegovi i izgledi njegovih prijatelja veći na parlamentarnoj i kantonalnoj razini. Njihove će rezultate pod povećalom raščlanjivati oni koji još sanjaju o jedinstvenoj Bosni. Za sada provedba daytonskih sporazuma stoji na mjestu. Zajedničko predsjedništvo ne djeluje kako treba, a četiristo tisuća od milijun i osamsto izbjeglih i raseljenih osoba koje su se vratile svojim kućama (zemlja je imala četiri milijuna stanovnika prije rata), učinile su to samo zato da 'ojačaju svoju etničku zajednicu', tvrdi jedan vojni dužnosnik. U jednoj tvornici za preradu drva u Drvaru, koji je nekada bio srpski 98 posto, uzalud je tražiti posao ako nisi Hrvat. U blizini Banje Luke, jedan Musliman nema izgleda da se vrati u svoju kuću i na svoja polja. U Sarajevu je nemoguće dobiti plinski brojač u stanu ako ne pripadaš pravoj zajednici... 'Ja to zovem etničkim zakrečenjem', dodaje. Je li moguće da bi Bosna ponovno eksplodirala bez SFOR-a (stabilizacijskih snaga sa 32.500 vojnika pod vodstvom NATO-a) i otprilike dvjesto nevladinih organizacija koje djeluju na licu mjesta? Mnogi strahuju da bi. Svakako, međunarodna zajednica može činiti financijski pritisak, i prema nekim znakovima čini se da je zemlja u stanju osloboditi se tutorstva i sama se brinuti o sebi. Tako su nedavno u okolici Bihaća međunarodnu ekipu za čišćenje mina u potpunosti zamijenili Bošnjaci. No, Francuzi drže da to ne rješava pitanje 'slabosti središnjih ustanova...'" ITALIJA LA STAMPA 3. IX. 1998. 'Uložimo u diplomaciju' "Italija je privrjedila svoje mjesto u geopolitičkoj ravnoteži poslijehladnoratovskog razdoblja, i sada naša vanjska politika treba nove instrumente i veća sredstva kako bi naše diplomatsko djelovanje učinila prodornijim. To je smisao govora predsjednika vlade Romana Prodija, kojega je izrekao na kraju skupštine veleposlanika, tijekom kojega je obećao 'brze odluke' u tri smjera: organizacijska reforma ministarstva vanjskih poslova, jačanje upravnih tijela i povećanje državnih izdvajanja. 'Proučit ćemo reformu što je prije moguće jer osjećam potrebu za ulaganjem u tom pravcu', dodao je Prodi odredivši 'hitnom' reorganizaciju diplomacije, kao i odobravanje 'novih sredstava', jer je 0,28 posto iz javnog proračuna, koja su danas predviđena, 'po mojem mišljenju nedovoljno'. Prije Prodija govorio je ministar Franco Bassanini, koji je pred 125 veleposlanika prihvatio reformu koju je predočio ministar vanjskih poslova Lamberto Dini: 'Došao je trenutak da se s prijedloga prijeđe na njihovo ostvarivanje i vrjednovanje pojedinačnih zasluga', kazao je Bassanini, potvrdivši da će uredba 59 o reformi administracije biti instrument preuređivanja ministarstva, te je promjene koje je predložio Dini nazvao 'uvjerljivim'. To jest: široka artikulacija diplomacije kroz preustroj prema zemljopisnim područjima, integrirana prema sadržajima i međunarodnim organizacijama; jačanje uloge ureda glavnog tajnika 'za kojega nije bilo slučajno da ga je Mussolini ukinuo'; stvaranje ad hoc skupine za planiranje diplomacije; izobrazba kroz diplomatski institut.(...) Sve u svemu, nakon 'Bijele knjige' i konferencije veleposlanika (koja će se ponoviti početkom rujna 1999. godine), put prema reformama koje su se čekale 30 godina čini se otvorenim.(...) U svom govoru u dvorani za međunarodne odnose Prodi je naveo 'tri stupa' talijanske vanjske politike 'u Europi, strateški odnos sa SAD-om i regionalna uloga na Sredozemlju i Balkanu'. 'Europska integracija je od ključne važnosti, ali ju nije lako ostvariti, a širenje EU-a donijet će velike teškoće u unutarnjoj politici', naglasio je. 'Spram SAD-a imamo slobodan odnos jer glede nekih pitanja, kao što su Bliski istok, Iran i Libija, donijeli smo naša izvorna rješenja', dodao je. I Dini se prethodno osvrnuo na važnost naših atlantskih odnosa, predloživši jače povezivanje između NATO- a i UN-a, i sazivanje sastanaka skupina G7 i G8 na razini ministara unutarnjih poslova radi suočavanja s terorističkom prijetnjom (...)", piše Maurizio Molinari. Gorbačov: "I Amerika stoji iza propasti Rusije" "Svima je očito da obje imaju veliku odgovornost za stanje stvari u Rusiji. Zapadu i Clintonu sviđao se predsjednik koji će prekinuti s komunizmom i SSSR-om. Jeljcin je, osim čvrste političke potpore, očekivao i kišu zlata u zamjenu za svoje reforme. Zapad i Clinton su govorili da podupiru demokratske reforme u smjeru tržišta. U zbilji, kao što sada vidimo, radilo se o vrlo dvojbenim demokratskim reformama, a što se tiče tržišta, sad se vidi da je ono bilo kula od karata. Sumnjam da to nisu primijetili. Možda su mislili da će ipak zaraditi. Sada uviđaju da burze cijeloga svijeta javljaju o teškim posljedicama. Na Zapadu ima ljudi koji misle da je došao trenutak da se ode, onaj tko je zaradio da ode sa svojom zaradom, tko je izgubio da ode praznih ruku. Jer, misle oni, Rusiji se ne može vjerovati. Umjesto toga trebali bi se pogledati u zrcalo i preispitati savjest, jer su mislili da se s njom mogu ponašati kao s uličarkom, u čemu su im pomogli ruski čelnici koji su objavili takozvanu šok- terapiju. Drugi misle, a čini mi se da je među njima i Clinton, da Rusija ne može biti prepuštena sama sebi. Razborito stajalište, premda dolazi prekasno, nakon savjetodavnih pritisaka da Rusija pođe putem koji će je odvesti u propast. Postoji bojazan da će Rusija upasti u kaos, i to je opravdana bojazan. No još se nije točno shvatilo što se dogodilo i kako smo dospjeli do ove točke. No, odatle treba iznova krenuti. Razumijevajući da je interes Zapada suradnja s Rusijom, da je došao trenutak da se razgovara s drukčijim čelništvom od ovoga koje je do sada birano, a koje se pokazalo nesposobnim, korumpiranim, bez ikakvog nacionalnog dostojanstva. Novim čelništvom kojemu se neće moći nametati recepti, s kojim će se morati raspravljati s poštovanjem, prihvaćajući da ono donese odluke koje odgovaraju ruskim državnim interesima, a da se pri tome ne moraju nužno narušavati 'pravila tržišne igre'. Treba shvatiti da Gorbačov, Clinton i Jeljcin dolaze i odlaze sa svjetske pozornice, no ruski, američki, francuski i talijanski narodi ostaju, sa svojom poviješću, svojim običajima, svojim dobrim i lošim stranama. Stvarima koje se ne mogu zatrti. Shvaćam da je danas teško govoriti o jednakopravnom odnosu s Rusijom, izmučenom gospodarskom i moralnom propašću, no svih ovih sedam godina pokazuje da Sjedinjene Države ne mogu napraviti goru grešku od one da se okorištavaju svojim položajem jedine supersile. Sljedeće stoljeće neće biti 'američko stoljeće', na sreću svih, uključujući i Amerikance. Nije preodvažno ustvrditi da je sadašnja ruska propast također i posljedica tog načina razmišljanja. Jeljcinova je strategija, dok je puštala da u njoj raste jedan korumpirani i polukriminalni režim, u potpunosti slijedila tu grešku. Sve do trenutka kada je stanje postalo neizdrživo. Drugi put tijekom šest godina Rusima se prepolavlja njihov dohodak. Nalazimo se pred političkom krizom, u punoj agoniji. Između naroda i tog tankog sloja oligarha koji upravljaju već je nastao ponor. U takvim okolnostima nikakva kombinacija, niti jedan pokušaj da se zakulisnim spletkama spasi stanje, neće uspjeti. Prošlotjedno pregovaranje nije ništa drugo nego pokušaj da se promiješa kup starih karata. Ako se ne nađe političko rješenje, Rusija će nastaviti na način na koji je naviknuta djelovati: otjerat će ih sve. To se očito neće dogoditi na miran način. Ja vjerujem da su jedino rješenje istovremeni prijevremeni izbori za predsjednika i za Dumu. Uz referendum o nizu ključnih amandmana na sadašnji ustav. Točno je da se nalazimo u punoj gospodarskoj krizi, no dragovoljna Jeljcinova ostavka otvorila bi put kompromisu koji bi omogućio uspostavu vlade nacionalnog spasa, sposobne da se nosi s izvanrednim stanjem, a istovremeno bi dopustila uobličavanje temeljnih pravaca ustavnih izmjena kojima bi se Rusija oslobodila iz zamke u kojoj se nalazi od 1993. godine. Tko se boji takvog rješenja? Jeljcin, koji želi ostati na vlasti pod svaku cijenu, Černomirdin, koji hoće godinu i pol da bi osvojio prednost uoči predsjedničkih izbora, jedan dio zastupnika, koji znaju da neće biti ponovno izabrani. No u ovom trenutku postoje samo dva rješenja. Ako ne dođe do prijevremenih izbora, ruska će se kriza rješavati na ulici. Sad bi sama najava nadnevka izbora umirila društvo, ljudi bi pred sobom u izgledu imali mogućnost da izraze svoju volju na civiliziran i redovit način. Jasno je da nas neće spasiti ni bankrotirani političari, niti umorni Predsjednik koji je tisuće kilometara daleko od zemlje. Alternativa je kaos. Ako to Predsjednik ne uviđa, a njegova okolina mu to nije u stanju objasniti, mjesto treba prepustiti onima koji shvaćaju opasnost. Njegovo je razdoblje gotovo, a njegova velika prilika da ostane u povijesti jest da što prije objavi nove izbore. Što će se on i njegovi više držati vlasti, više će rasti opasnost od kaosa. Nije istina, napokon, da ne postoje ljudi sposobni ponovno uspostaviti red bez ukidanja demokracije i bez napuštanja reformatorskog smjera. Već postoji jedna velika skupina na centru, 'novi centar', koja odbija i radikalni liberalizam i ortodoksni komunizam. Postoje uvjeti da se ona politički uobliči. Već ima svoje čelnike poput Luzhkova, Stroeva, Javlinskog, brojnih upravitelja. To je pokret koji ima široku i snažnu društvenu bazu, koja još nije srednji stalež u zapadnom smislu, no to je jedna ugledna snaga sposobna privući važne dijelove društva. Zjuganov se nada da će pobijediti, no mogla bi doći sasvim obnovljena Duma, različita od one koju se on nada imati, a koju bi mu mogli pokloniti surovost oligarha i jeljcinovske vlasti", piše Mihail Gorbačov. CORRIERE DELLA SERA 3. IX. 1998. Gorbačov: 'Jeljcin se igra vatrom, ako pozove tenkove ostat će sam' "U jednostavnim uredima Fondacije Gorbačov vlada gužva. Nakon duge zapuštenosti, telefoni i faksovi su pregrijani, tajnice više ne mogu izdržati, po hodnicima jure osobe u tamnim odijelima s mobilnim telefonima. Da li Rusija pred kolapsom ponovno nalazi posljednjeg čelnika SSSR-a? Mihail Sergejevič prvi tome ne vjeruje: 'Kažimo da kada brod tone onda i bivši kormilari mogu pomoći'. - Mislite li da vam događaji, sedam godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, daju za pravo? = Ne postavljam si to pitanje, ne želim odštetu. Da li bih možda trebao biti zadovoljan slikom koju svaku dan gledam? Više bih volio da sam bio u krivu. No pitanje koje se danas nameće ne odnosi se na povijesnu raščlambu. Ono je jednostavno: ruski narod više ne želi Borisa Jeljcina, ne želi Viktora Černomirdina i ne želi Dumu. Više ne postoji ni najmanje povjerenja u njih, čemu služe političke igre da se podupre ovog ili onog? Zar nitko nije pročitao ono ispitivanje javnog mišljenja prema kojem 90 posto Rusa ne prihvaća Černomirdina kao predsjednika vlade? Igramo se vatrom, Jeljcin se igra vatrom, a narod bi mogao odlučiti okrene stolove.(...) - Mislite li da bi natezanje između Kremlja i Dume moglo završiti kao 1993., pucnjavom iz topova? = Nazočne su snage koje čini se da nastoje povećati napetost. Sam Jeljcin izgleda da ne želi ništa isključiti. No ja mislim da do pucnjave ovoga puta nećemo doći, naprosto stoga jer ako bi kremaljski čelnik proglasio izvanredno stanje ili zapovijedio vojnu akciju, nitko ne bi izvršio njegove zapovijedi. Boris Jeljcin više nema snage da iskoristi silu.(...) - Ocjene komunista Zjuganova o Gorbačovu gotovo da su oštrije od onih o Jeljcinu... = Ne čudim se, jer Zjuganov zna da imam dobro pamćenje. Dobro se sjećam onih komunista koji su prije kolovoza 1991. sudjelovali u rasulu SSSR-a. Dobro se sjećam komunista umiješanih u pokušaj državnog udara, a danas vidim da su gotovo svi zastupnici u Dumi.(...) - Vjerujete li da bi se sadašnja komunistička stranka mogla promijeniti, približiti se socijal-demokraciji? = Ne vjerujem u to jer u stranci nije bilo unutarnjeg procesa promjena koji se primjerice odvijao u bivšim komunističkim strankama zemalja koje su bile naše saveznice. Zjuganovljeva stranka je reakcionarna i revanšistička stranka, dostojan protivnik jeljcinovskog prevarantskog liberizma. U tome se sastoji drama Rusije, u sukobu i sučeljavanju dviju snaga koje mogu odvesti samo u propast. Treba raditi na stvaranju treće snage, drukčijem političkom prostoru koji može pridobiti povjerenje ljudi(...)." S Gorbačovom je razgovarao Franco Venturini. 040124 MET sep 98