FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

US WASH. POST 1. IX. KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 1. IX. 1998. Jedno pitanje koje Rusija ne može zanemariti: Kosovo "Za svog posjeta Moskvi, predsjednik Clinton treba uključiti ruskog predsjednika Borisa Jeljcina u jedan neuobičajen pokušaj, bez obzira na to koliko su njih dvojica zaokupljeni drugim domaćim i inozemnim brigama. Radi se o pokušaju da se NATO-u pomogne u zaustavljanju rata na Kosovu. To je ironično, s obzirom na rusko protivljenje proširenju NATO-a u srednju Europu. No Jeljcin bi time osigurao Rusiji legitimnost jedne europske sile, važne za sigurnosnu budućnost kontinenta, za razliku od izolirane zemlje koja je zaglibila u prošlosti", piše Robert E. Hunter. "Za rata u Bosni 1993. - 1995., NATO je bio gotovo uništen zbog svoje nesposobnosti da djeluje. Savez je bio prisiljen upotrijebiti vojnu silu protiv bosanskih Srba, omogućujući postizanje Daytonskog sporazuma, nakon masovnog pokolja u Srebrenici i savezničke spoznaje da će njezina budućnost u stabilizaciji srednje Europe propasti ako ništa ne poduzme. Danas se na Kosovu savez suočava sa sličnim moralnim i političkim izazovom, no ne poduzimlje ništa dok srpske snage krše ljudska prava i oduzimaju živote ljudima koji su 'drukčiji'. Sad kad je NATO opet postao presudni čimbenik europske sigurnosti, nije vjerojatno da će ga uništiti događaji na Kosovu. No ne bude li reagirao dok beogradski Srbi nastave ubijati Albance s Kosova, propast će veliko obećanje o NATO-u kao mirotvorcu za XXI. stoljeće. U Bosni su Europljani odbacivali zahtjeve Washingtona za vojnom akcijom, tvrdeći da Sjedinjene Države nemaju pripadnike u UNPROFOR-u, dok se devet europskih zemalja izlaže opasnosti od srpske osvete napadne li NATO iz zraka. Ta razlika na Kosovu ne postoji. Saveznička vojna akcija bila bi jednako rizična za Europljane, kao i za Amerikance, no taj je rizik malen, ako saveznice na Kosovo ne pošalju pješaštvo te se ograniče na uporabu zračnih snaga. Pa ipak, saveznice su suzdržane. Neke se nadaju da će Milošević ovaj put biti razuman, iako se pokazalo da on razumije samo vojnu silu. Drugi se boje da će OVK, kojega superiorne srpske snage sad desetkuju, stvoriti neovisno Kosovo te zatim rascijepiti Crnu Goru i Makedoniju u korist Velike Albanije. Oni moguće sutrašnje probleme pretpostavljaju tragičnoj stvarnosti današnjice te su spremni zažmiriti, obavi li Milošević svoj posao brzo i uz minimalne civilne žrtve. Saveznice također uviđaju praktična ograničenja. Vojne vlasti NATO-a tvrde da srpski zračni sustav obrane širom Jugoslavije mora biti uništen, prije nego što njihovi piloti preuzmu rizik napada. Ta mjera opreza razumljiva je, s obzirom da nijedna saveznička zemlja, uključujući i Sjedinjene Države, ne smatra Kosovo vrijednim da se tamo gube životi. No na Kosovu je također moguće uporabiti američke krstareće rakete, kao što je to učinjeno u Bosni 1995. te nedavno u Afganistanu i Sudanu. To je veoma djelotvoran način da se privuče Miloševićeva pozornost. Većina saveznica zahtijeva da bilo kakva uporaba sile na Kosovu bude službeno odobrena od strane UN-ova Vijeća sigurnosti. To znači da NATO ne može poduzeti nikakvu vojnu akciju kojoj se Rusija protivi, a Moskva je istaknula da će staviti veto na takve prijedloge. To ne samo da bi porazilo NATO na Kosovu i pokazalo da su savezničke prijetnje blef, već bi također bacilo dugu i zlokobnu sjenu na buduće mirovne ambicije saveza. NATO stoga ima dvije mogućnosti. Jedna je da se europske saveznice slože s američkim shvaćanjem da je ono što Srbi rade na Kosovu kršenje UN-ove povelje i Helsinške odluke (koje je Jugoslavija potpisnica) kako bi opravdali slanje jasnog vojnog signala u Beograd. Druga i komplementarna mogućnost jest uvući Rusije dublje u kosovsku diplomaciju, zahtijevajući žurno prestanak srpskih napada i ubrzan početak ozbiljnih pokušaja da se za Kosovo isposluje istinska autonomija, dok još postoje neki izgledi da bi ju većina kosovskih Albanaca prihvatila. No europske saveznice moraju biti spremne reći Moskvi da će NATO, ne iskoristi li ona svoj nesumnjiv utjecaj u Beogradu, Miloševiću poslati vlastitu vojnu poruku. (...) To je velika pogodba koju predsjednik Clinton mora Jeljcinu ovaj tjedan predložiti, jasno i izravno, oslanjajući se i na NATO da će obaviti svoj dio posla", završava Robert E. Hunter, Clintonov veleposlanik pri NATO-u od 1993. do 1998. 020028 MET sep 98

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙