NJEMAČKA 20. VIII. DIE ZEIT: ŠANSA ZA PROVEDBU DAYTONA NESUMNJIVO POSTOJI

NJEMAČKA DIE ZEIT 20. VIII. 1998. Povratak u tuđinu "(...)'Svi izbjeglice i prognanici imaju pravo na slobodan povratak u svoje bivše kuće i stanove', istaknuto je u daytonskom mirovnom sporazumu. Navedena formulacija očituje da su ugovorni partneri čvrsto odlučili ne tolerirati 'etnička čišćenja'. Ljudi u Sanskom Mostu čekaju da ta klauzula ugovora postane stvarnost. Tisuće Muslimana već su se predbilježile za povratak u matična sela i gradove, udaljene nekoliko kilometara od Sanskog Mosta. No, iza crte razdvajanja, u Republici Srpskoj, ni danas ne postoji spremnost za signaliziranje zelenog svjetla povratku Muslimana i Hrvata u srpsku enklavu. Stoga međunarodne organizacije sve češće upozoravaju da ne treba forsirati povratak izbjeglica u Bosnu u nepovoljnom trenutku i time otežavati provedbu Daytonskog sporazuma. Ta je kritika upućena u prvom redu na adresu Savezne Republike Njemačke, zemlje, koja je nakon početka rat primila više bosanskih izbjeglica od svih ostalih članica EU zajedno: primljeno je ukupno 350 tisuća ljudi. Njih 160 tisuća još uvijek živi u Njemačkoj - većinom je riječ o Muslimanima i Hrvatima iz Republike Srpske (130 tisuća). Što su brže prisiljavani na povratak iako im istodobno dopušten odlazak u matična mjesta boravka, to je veća opasnost da će morati ostati na područjima u okviru bošnjačko-hrvatske federacije. Po definiciji međunarodnog prava ti ljudi više nemaju status izbjeglica već 'displaces persons', 'prognanika' koji su našli utočište u granicama svoje zemlje - u konkretnom slučaju u etnički homogenom Sanskom Mostu. Naime, 99 posto stanovnika toga grada čine Muslimani a dvije trećine tog broja čine prognanici. Samo iz Njemačke u grad je već stiglo 15 tisuća Bosanaca, privučeno, između ostalog, i pozivima i vabljenju gradonačelnika. (...) Mehmed Alagić, koji je kao zapovjednik 7. korpusa vojske BiH vratio bosanskoj vladi Sanski Most, okitivši svoj sadašnji radni stol dvjema ručnim bombama, neprekidno je pozivao muslimanske izbjeglice da se nasele u Sanskom Mostu. Obećavao im je prazne srpske stanove. Njemački uredi blagonaklono prate te pozive. Zbrinjavanje izbjeglica iz bosanskog građanskog rata odavno je prestalo biti humanitarnom zadaćom, poprimivši tek obilježja tereta. Blagajne njemačkih općina i pokrajina prazne su te glasovi kritike iz Bosne često zamiru nesaslušani. Naime, u Bosni se Alagić suočava s prigovorima da su izbjeglice tek sastavni dio njegove etničke računice; kritičari predbacuju gradonačelniku da ne želi poticati povratak nekadašnjih žitelja već preseljenje kako bi Sanski Most pretvorio u muslimanski grad na bojišnici. 'Preferirano je rješenje sasvim jasno dragovoljni povratak u ranije domove. To je bit točke 7' Daytonskog sporazuma, napisalo je Visoko povjerenstvo UN za izbjeglice (UNHCR) u strateškom dokumentu od 9. lipnja. No, ako u kućama žive druge izbjeglice ili prognanici, 'vlasti moraju iznuditi zakonske deložacije i osigurati sadašnjim stanarima povratničkih kuća alternativne mogućnosti stanovanja, primjerice privremeni smještaj ili obitelji-domaćine'. Preseljenje na nova previbališta Daytonski sporazuma predbiđa tek kao posljednje sredstvo - i to samo pod uvjetom poštivanja vlasničkih prava ostalih ljudi, dragovoljnosti selidbe i mogućnosti preseljene osobe da donese odgovarajuću odluku na temelju opsežne informiranosti o prilikama. 'Preseljenje je preferirano rješenje nacionalističkih bosanskih stranaka', piše International Crisis Group (ICG) u Sarajevu, nedržavna organizacija koje je objavila opsežna izvješća na tu temu, utemeljena na istraživanjima na terenu. 'Opcija preseljenja sadrži rizik izazivanja frustracije, mržnje i očaja među stanovništvom, koje nije ni dobilo priliku za povrata u svoje domove', ističe ICG. Politika njemačke federacije i saveznih njemačkih pokrajina prema izbjeglicama potkopava nastojanja međunarodne zajednice da pomogne izbjeglicama i prognanicima pri ostvarivanja njihova prava na povratak', izjavljuje Gerald Knaus, pripadnik ICG. Dietmar Schlee, povjerenik njemačke vlade za izbjeglice, odbacuje tu kritiku. Njemačka, koja je od početka rata za izbjeglice izdvojila 19 milijardi maraka, ne treba poduku u pružanju pomoći, kazao je Schlee. 'Brzo vraćamo ljude i sve dok se izbjeglice brzo vraćaju, ni repatrijacija ne igra odlučujuću ulogu', dodaje on. Njemačka je uistinu oklijevala s masovnim repatrijacijama: prošle godine repatrirano je 927 a u prvoj polovini 1998. 1056 izbjeglica - ukupno ni jedan posto svih bosanskih izbjeglica, smještenih u Njemačkoj. No, pritisak raste. Deseci tisuća izbjeglica, kojima je istekla službena ili neslužbena dozvola boravka, dobili su od vlasti upozorenje da moraju računati na mogućnost repatraijacije ne budu li se dragovoljno vratili svojim domovima. Berlin je prie nekoliko tjedana u roku od dva dana repatrirao 74 izbjeglica - toliko ih je vratio tijekom čitave prošle godine. Mnogi od njih odvedeni su u svitanje iz izbjegličkih domova koje je prethodno okružila policija. Hans Koschnick, bivši povjerenik EU za Mostar, ljutito kritizira takve metode repatrijacije: 'Kada policija provali u dom usred noći kao u vrijeme Gestapo-a, nitko se ne može sakriti iza argumenta da želi potaknuti Bosance na dragovoljan povratak'. Koschnick zahtijeva od Njemačke da 'pričeka još bar pola godine ili devet mjeseci'. UNHCR također upozorava da bi iznuđeni povratak u sadašnjem trenutku bio pogrešan potez - ali ne imenuje adresante svoje kritike: 'Nedragovoljna repatrijacija na područja na kojima već živi velik broj prognanika pooštrava pritisak na ograničen stambeni kapacitet, sprečava povratak manjina jer su u brojim slučajevima njihove kuće zauzeli migranti, povećava broj prognanika, time komplicira potragu za trajnim rješenjima i sije sjeme buduće nestabilnosti', naglašava UNHCR. (...) (...) U regiji oko Kozarca bili su smješteni najozloglašeniji zarobljenički logori Omarska, Trnopolje i Keraterm. U tim su logorima 1992. g. zatvarane, mučene i ubijene tisuće ljudi. Protjerane su stotine tisuća. Mogu li ljudi ponovno zajedno živjeti nakon takvog terora? Međunarodno povjerenstvo za vlasničke zahtjeve prognanika i izbjeglica u odnosu na kuće i nekretnine (CRPC) postavilo je to pitanje ljudima koji su živjeli u toj regiji. Ponuđeni odgovori glasili su 'da', 'možda' i 'ne'. Rezultat: 80 posto Muslimana, 62 posto Hrvata i 23 posto Srba želi se vratiti u svoje kuće i stanove. Odgovor 'možda' označilo je 13 posto Muslimana, 22 posto Hrvata i 23 posto Srba - i utemeljena je pretpostavka da ispitanici uvjetuju svoj povratak daljnjim razvojem događaja. 93 posto ispitanika navelo je da će na njihovu odluku 'značajno' utjecati 'povjerenje u mjesne vlasti'. Samo 44 posto smatra važnim da njihovi susjedi pripadaju istoj etničkoj skupini. Čak je i zagovornik tvrde linije poput Predraga Brankovića, ravnatelja centra za smještaj izbjeglica u Kozarcu, zasigurno uvidio da su i Srbi u međuvremenu osnovali 'Udruženje povratnika'. Njegovi članovi čekaju mogućnost povratka u Sanski Most. Po navodima 'Udruženja povratnika' registriralo se već 12 tisuća ljudi. Cilj nije prisiliti ljude da se vrate u svoja matična prebivališta. Mnogi od njih odavno su izgradili egzistenciju na drugom mjestu. Drugi pak izbjegavaju svoja nekadašnja sela i gradove jer su sudjelovali u zločinima. Pitanje je zapravo sjećaju li se još potpisnici Daytonskog sporazuma kako glasi tekst tog dokument; nadalje, pitanje je postoji li politička volja za pružanje pomoći onima koji su dobili zajamčeno pravo da se kao pripadnici etničke manjine vrate u svoje kuće i stanove. Njemačka je također potpisala Daytonski sporazum kao članica kontaktne skupine. 'Povratak izbjeglica muslmanske i hrvatske mamnjine u Republiku Srpsku odavno je započeo', izjavljuje Dietmar Schlee u svom uredu na četrnaestom katu onog nebodera, koji je tijekom rata napola izgorio, postavši tužnim simbolom Sarajeva. Povjerenik njemačke vlade za 'povratak izbjeglica i prateću obnovu' leti gotovo svakog tjedna zrakoplovom na relaciji Bonn- Sarajevo. On bi sigurno trebao bolje poznavati stanje na terenu ali inzistiranje nadležnih ministarstava na što skorijem odbacivanju izbjegličkog tereta očigledno mijenja optiku. U istoj zgradi, samo devet katova niže, UNHCR mjesečno izdaje statističke podatke čije brojke očituju drugačiju stvarnost: registrirano je točno 269 osoba, koje su se tijekom prva četiri mjeseca 1998. g. kao izbjeglice iz redova etničke manjine vratile u Republiku Srpsku. Zanemarimo li povratnike u četiri kilometra širok granični pojas pod međunarodnim nadzorom između bosansko-hrvatske federacije i Republike Srpske, uvidjet ćemo da je ta brojka još manja od odgovarajućeg podatka za isti vremski period prošle godine. Taj se trend u međuvremenu nije promijenio. Pritom valja napomenuti da se stanje u Republici Srpskoj nesumnjivo poboljšalo. Ekstremisti iz redova SDS-a, stranke ratnog zločinca Radovana karadžića, potisnuti su iz središta moći i danas imaju glavnu riječ samo na razini brojnih općina. Novi premijer Milorad Dodik, šef malene Nezavisne socijaldemokratske stranke, zapravo je pragmatik. Dodik je u nekoliko navrata javno obećao provedbu Daytonskog sporazuma. Obećao je da će se još ove godine u Republiku Srpsku moći vratiti 70 tisuća nesrba. No, njegova se vlada oslanja i na glasove nacionalističkih zastupnika iz stranke predsjednice Biljane Plavšić, koja je prij dvije godine još bila vatrena štovateljica Radovana Karadžića. Nijedan Srbin neće biti izbačen iz kuće zbog povratka nesrba, objavila je nedavno Biljana Plavšić. U republici bosanskih Srba živit danas oko 360 tisuća Srba iz bošnjačko-hrvatske federacije a toj brojci valja pribrojiti i 40 tisuća Srba koji su u ljeto 1995. g. protjerani iz hrvatske krajine. Većina njih uselila je u stanove i kuće prognanih Muslimana i Hrvata. Republika Srpska još uvijek nije stvorila čak ni pravne pretpostavke za povrat prvobitnih vlasnika u njihove kuće i stanove. U lipnju ove godine nacionalističke stranke ponovno su blokirale usvajanje odgovarajućeg zakona. U travnju ove godine, u federaciji, utočištu 450 tisuća prognanika stupili su pak na snagu zakoni, koji omogućuju povrat privatnog vlasništva. Svi zakoni o razvlašćivanju, usvojeni za vrijeme rata, poništeni su. Međunarodno povjerenstvo za vlasničke zahtjeve prognanika i izbjeglica (CRPC) zaprimilo je već više od 100 tisuća zahtjeva za utvrđivanjem prijeratnog vlasništva. Po novom zakon građani moraju do 4. listopada u svojoj prijeratnoj matičnoj općini podnijeti zahtjev za povratom stanova i kuća. U roku od 45 dana općina mora donijeti odluku. Ne učini li to, odgovarajuću odluku donijet će CRPC, osnovan na temelju Daytonskog sporazuma. Riješi li zahtjev pozitivno, općina će se u roku od devedeset dana morati pobrinuti da stan bude prazan i spreman za useljavanje nekadašnjih vlasnika. Usprkos velikoj navali CRPC očituje skepsu. Mnogi prognanici ne usuđuju se vratiti us voje nekadašnje matične općine; pošta loše funkcionira, neki zahtjevi nisu ni stigli na naznačenu odresu ili odgovor nije dostavljen podnositelju zahtjeva. Mjesto Stolac čvrsto nadziru Hrvati. Nalazi se u Hercegovini, pedeset kilometara jugoistočno od Mostara i okruženo je ogoljelim brdima. Već zastava sa crveno-bijelom šahovnicom na gradskoj vijećnici pokazuje tko ovdje ima glavnu riječ. Još su uvijek posvuda prisutne insignije Republike Herceg-Bosne, hrvatske republike u sastavu Bosne i Hercegovine, koja još uvijek ubire poreze iako je formalno već nekoliko puta ukinuta. Platežna je valuta, naravno, kuna, hrvatska valuta. Tko želi telefonirati u Sarajevo, okreće broj 0038771 - pozivni broj za inozemstvo jer je Stolac priključen na hrvatsku telefonsku mrežu. Telefonski razgovori sa Zagrebom bilježe se kao razgovori unutar vlastitih granica. Stolac je također dva puta osvojen za vrijeme rata - prvo su ga osvojili Srbi a potom Hrvati. Najveća etnička skupina u gradu bili su prije rata Muslmani, koji su se u početku zajedno s Hrvatima borili protiv Srba da bi potom Hrvati okrenuli svoje oružje protiv saveznika. 'Srbi su bili naši neprijatelji a Hrvati naši izdajnici', tvrdi Haris, bivši vojnik. Neprijatelja se po potrebi može poštovati ali izdajnika ne. Prije dva mjeseca Musliman Haris vratio se u Stolac izdajnicima. 'Mogu živjeti zajedno s njima ali ne mogu im više vjerovati', tvrdi on. Godinu dana ležao je u sastavu HVO-a, vojske bosanskih Hrvata, u rovovima s Hrvatima da bi se jednog dana - još uvijek ne zna zašto - našao u hrvatskom zarobljeničkom logoru kod Čapljine. (...) U Stocu još ni u kom slučaju ne vlada mir. U proljeće ove godine, kada su se u grad vratili prvi Bošnjaci, izgorjelo je 35 kuća a posljednje su kuće Hrvati zapalili početkom lipnja. Usprkos tome, u grad se u međuvremenu vratilo 900 izbjeglica čije su kuće bile prazne. No, nijedan doseljeni Hrvat nije još iselio iz kuće muslimanskog povratnika. Prije nekoliko tjedana na ulici je u besvjesnom stanju pronađen teško ranjeni muslimanski učitelj, koji je želio vidjeti svoju kuću. U mjestima poput Stoca bit će odlučeno hoće li etničke manjine u Bosni ponovno pronaći svoju domovinu ili će međunarodna zajednica na kraju ipak prihvatiti rezultate 'etničkog čišćenja'. Sile-jamci Daytonskog sporazuma nisu tijekom dvije godine napravile puno toga a nacionalisti svih etničkih skupina blokirali su i one malobrojne mogućnosti. No, nacionalistički blokovi danas se raspadaju. Postoji šansa za provedbu Daytonskog sporazuma - na korist ljudi. Naime, usprkos zločinima, počinjenim u ime 'etničkog čišćenja', usprkos svim vidljivim i nevidljivim jazovima, većina izbjeglica želi se vratiti upravo tamo odakle je protjerana - doslovno svojim domovima", napominje Thomas Schmid. 210105 MET aug 98