DNEVNI PREGLED 159. 19. KOLOVOZA 1998.

NJEMAČKI RADIO - RDW 18. VIII. 1998. Pregled tiska "Financijska kriza u Rusiji jedna je od glavnih tema današnjih novinskih komentara. Rubalj je praktički devalviran, ruska je vlada istodobno odgodila otplatu inozemnih dugova. Evo što o tome piše 'Sächsische Zeitung' što izlazi u Dresdenu: Kriza iznosi na vidjelo da je bolestan cijeli sustav. Rusija boluje od koruptnog kapitalizma kao i svaka zemlja na jugoistoku Azije. Kaos u Rusiji ulijeva strah jer iz toga proizlaze velike opasnosti za svjetsko gospodarstvo. Virus iz Azije već je odavno zarazio druge regije. Treba se jedino nadati da Sjedinjene Američke Države kao konjunkturna lokomotiva ostanu u poletu te da će Europa podnijeti teret azijske krize. Inače nitko više neće moći pomoći Rusiji kao ni sebi samom. Onda bi bili krajnje loši izgledi za tu zemlju, za svjetsko gospodarstvo i svjetsku politiku'. Moskovski dnevnik 'Ruski Telegraf' smatra da je uslijed devalvacije rublja predsjednik Boris Jeljcin izgubio svoj prestiž: 'Ako si je Jeljcin postavio za cilj da potkopa svoj ugled, onda nije mogao nista bolje zamisliti. Tri dana prije devalvacije rublja on je jamčio da neće doći do toga. Sada pak premijer Kirijenko može tumačiti koliko hoće da se uopće ne radi o padu vrijednosti nego o novoj financijskoj politici. Izuzevši ministre i službene novinske agencije, svi drugi za opis stanja u Rusiji koriste riječ devalvacija. Danas može najvjerojatnije jedino Jeljcin odgovoriti na pitanje tko ga je prošlog tjedna naveo na to da javno pred kamerama laže. Riječima se možemo igrati i dalje, označujući krizu 'stabilizacijom' a devalvaciju 'novim kursom'. Može se i dalje sporiti o tome da li je to bilo - nužno što je vlada jučer učinila s rubljom. Ali potpuno je neosporno da je upravo predsjednik glavni objekt koji doživljava devalvaciju'. Američki predsjednik Bill Clinton proživljava najveću krizu otkako je stupio na dužnost. Nakon sedmomjesečnog osporavanja sada je priznao da je održavao ljubavne veze s praktikanticom Monicom Lewinsky. Dnevnik 'Westfälischer Anzeiger', što izlazi u Hammu, o tome navodi sljedeće: 'I predsjednici su samo ljudi, odnosno samo muškarci. Tako je postepeno izasla na svjetlo dana prilično banalna priča: afera koja se događa u svakom uredu ovoga svijeta, naime da nadređeni na radnom mjestu održava seksualne odnose s podređenom osobom. I predsjednikova reakcija na otkrivanje takvog ponašanja vrlo je uobičajena, naime poricati dokle god se to može. A onda priznati samo što je bezuvjetno nužno. To se događa i u najboljim obiteljima i dovodi do rastava braka. Međutim, u prvoj obitelji svjetske sile Amerike, to se ne smije dogoditi. Ili se od vođa više ne traži moralna čvrtstina?' Rimski dnevnik 'La Repubblica' osvrće se na televizijski govor Billa Clintona i konstatira da svojom obmanom izgubio. Citiramo: 'Sada je važno za sve, za burze, za gospodarstvo, za mir u Sjevernoj Irskoj, da on ne izgubi cijelu Ameriku. Iako je nažalost u međuvremenu on sam potvrdio da je Billy kronični lažljivac, ipak je za Clintona bilo bitno da su mu vjerovale i stajale uz njega tri osobe: njegova žena, njegova kći i potpredsjednik Al Gore. Gore je bio u teškom položaju. Sada pak u američkoj politici počinje era Al Gorea. On mora ponovno uspostaviti nacionalni i međunarodni ugled Bijele kuće koji je upraljan mnogim mrljama i nepotrebnim lažima". Münchenski dnevnik 'Süddeutsche Zeitung' komentira zahtjev njemačkog ministra obrane Volkera Rühea da se zračnim napadima NATO-a srbijanskog vođu Slobodana Miloševića prisili na popuštanje i na pregovore s Albancima o Kosovu. Dok su zračni napadi 1995. u Bosni bili početak procesa koji je doveo do Daytonskog mirovnog ugovora, ovdje bi značili samo izoliranu demonstraciju odlučnosti zapada ali koja ipak nije dovoljna za slanje kopnenih trupa. Citiramo: 'Akcijama protiv Miloševića, što uviđa i ministar Rühe, ne smije se istodobno jačati težnju kosovskih Albanaca za neovisnošću. Suvereno Kosovo, koje bi bilo žariste za cijelu regiju, osim OVK nitko ne želi. Zbog takve situacije zapad ne posjeduje uvjerljivu koncepciju. A zračni napadi na srbijansku specijalnu policiju ne mogu riješiti tu dilemu'". BRITANSKI RADIO - BBC 18. VIII. 1998. Pregled tiska "Britanski listovi danas mnogo prostora posvećuju posljedicama najveće terorističke akcije u Sj. Irskoj u posljednjih 30 godina, u kojoj je poginulo 28 ljudi. 'The Times', među ostalim, kaže da su britanski i irski ministri jučer formirali trokraku strategiju za uništenje tzv. 'Prave IRA-e' za koju se smatra da je posmetnula bombu. Osobita pažnja usredotočit će se na lakše osuđivanje članova zabranjenih terorističkih organizacija. Također je najavljeno pooštravanje sigurnosti na granici Sjeverne Irske i Republike Irske te donošenje, zasad, tajnih mjera s dalekosežnim zakonskim implikacijama, zaključuje 'The Times'. 'Ruski predsjednik Jeljcin suočava se s propašću dva jedina uspjeha svoje sedmogodišnje vlasti - čvrste valute i niske inflacije', piše 'The Guardian' i dodaje kako se Rusija nalazi u najtežoj financijskoj krizi nakon raspada Sovjetskog Saveza. List kaže kako vodeće industrijske zemlje pažljivo prate zbivanja na nervoznim svjetskim financijskim tržištima i kako pripremaju novi paket pomoći za Rusiju. No, strahuje se da Rusija neće moći izbjeći krizu poput one u kojoj se našla Indonezija, zaključuje 'The Guardian'. Guy Dinmore piše u 'The Financial Timesu' da su se srbijanske snage i albanski pobunjenici jučer dogovorili o primirju u zapadnom dijelu Kosova oko Peći, kako bi međunarodne humanitarne agencije mogle pomoći izbjeglicama i ranjenicima. Jedan pripadnik humanitarne organizacije izjavio je kako je čuo da će primirje trajati dva dana. No, iz drugih dijelova Kosova stižu vijesti o nastavku borbi, kaže Dinmore. Diplomati kažu kako primirje odgovara obijema stranama. Srbijanske snage učvršćuju nedavne pobjede, no, diplomati kažu kako one, usprkos nadmoći u oružju, nisu u stanju zadržati osvojeni teritoriji i pripadnici OVK-a postupno se vraćaju u sela koja je srbijanska policija najprije zauzela i spalila a onda ih napustila, zaključuje Guy Dinmore u 'The Financial Timesu'. 'Vježbe NATO-a - upozorenje Beogradu', pod tim naslovom Michael Binyon piše u 'The Timesu' kako NATO svojim vježbama u Albaniji, što su počele jučer, želi jasno pokazati svoju spremnost da obuztda krizu na Kosovu. Budući da u vježbama sudjeluje mnogo američkih vojnika, pojačane su mjere sigurnosti zbog straha od mogućih napada islamskih ekstremista. Albanski vojnici opkolili su zrakoplovnu bazu kraj aerodroma na kojemu su održane uvodne svečanosti, a dio osoblje evakuiran je iz američke ambasade u Tirani. Vježba će obuhvatiti padobranske operacije, motorizirane i pješačke patrole i druge operacije u albanskim brdima. Vježbom se, kaže dalje autor članka u 'The Timesu', želi podići moral Albanaca na Kosovu i naglasiti odlučnost Zapada da spriječi svaki pokušaj srpskih snaga da protjeraju Albance iz pokrajine, zaključuje Michael Binyon. A 'The Financial Times' prenosi informaciju agencije 'Reuters' u kojoj se kaže kako je vrhovni zapovjednik NATO-a za jug Europe admiral Joseph Lopez izjavio kako su njegove snage spremne intervenirati u kosovskoj krizi ako se to od njih zatraži. Na početku vojnih vježbi u Albaniji, admiral Lopez je rekao: 'Ova vježba nije usmjerena ni na koju strani, na Kosovu ili u Beogradu. Usmjerena je na postizanje regionalne stabilnosti'. 'The Times' piše i o početku suđenja šestorici Hrvata optuženih za sudjelovanje u pokolju više od stotinu Bošnjaka, na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu. Tužitelj Frank Teriet izjavio je da će pozvati oko 70 svjedoka kako bi dokazao da su njih šestorica imali ključnu ulogu u planiranju etničkog čišćenja Bošnjaka iz sela Ahnmića i okolice u travnju 1993. godine. Gospodin Teriet rekao je da su za vrijeme tog divljačkog napada, navodi se, 'pripadnici HVO-a više puta strojnicama pucali po nenaoružanim seljanima, uključujući muškarce, žene i djecu, te pljačkali i palili kuće'. Optuženi poriču da su počinili zločine protiv čovječanstva za što bi, ako budu proglašeni krivima, mogli biti optuženi na doživotni zatvor', zaključuje 'The Times'". ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 18. VIII. 1998. 'U Moskvi sada znaju kome trebaju zahvaliti - Sorosu' "'Evo rezultata 'dobročinitelja' Sorosa. U veljači 1996. u Davosu je Italiju pred međunarodnom zajednicom prokazao u lošem svjetlu, čime je uvjetovao da nakon toga dođe do pada lire koja se potom oporavila. A danas se okomio na Rusiju. A onda mi govore kako radi dobročinstva siromašnoj djeci u zemljama u krizi'. Riječi Vittoria Merlonia oštrije su od mirnoće kojom ih izgovara.(...) Merloni je bio jedan od prvih industrijalaca koji su otišli i ulagali u ZND. I tako, kada je jučer u njegovoj kući na Sardiniji zazvonio telefon, i nije bio iznenađen onime što se događa u bivšem Sovjetskom Savezu. 'Sve je to očekivano. Dokaz je to što je jučer u Moskvi radilo jedno izaslanstvo Monetarnog fonda'. - Onda, dakle, Soros nema previše veze s novčanom nestabilnošću koja se stvorila u Rusiji? = Ne. Ima i te kako. Soros (koji je u četvrtak u jednom pismu Financial Timesu zatražio devalvaciju rublje 15 do 25 posto, op.ur.) je zapalio fitilj i izazvao eksploziju te situacije. Postoji dvojba da iza toga može stajati financijska spekulacija. - No ako se dogodilo onako kako je Soros tražio, ono što je kazivao ima istinit temelj. = Naravno, no jedna je stvar pokrenuti jedan proces praveći metež, a druge je stvar nadzirati i upravljati procesom, kao što se moglo, i može, dogoditi. - Kažete da financijska nestabilanost, koja je bila očekivana, nije toliko dramatična? = Samo tren, treba razlikovati ta dva pitanja. Soros se stavio u tuđe odijelo, utjecao je na jedno tržište. To ne znači da stanje u Rusiji uopće nije jednostavno. - Da, pošto je Jeljcin još u petak uvjeravao da rublja neće devalvirati, a u ponedjeljak je središnja banka monetu prepustila samoj sebi... = Upravo je to problem, mjesecima su financijski analitičari upozoravali na loše stanje u Rusiji. A u to je bila uvjerena i Kirienkova vlada. No jedna je stvar nadzirati pad jedne monete uz pomoć Monetarnog fonda i stranih banaka, a druga potpaliti fitilj. - Ako je međutim sve bilo očekivano... = Vidite, zatečeni su siromašni ljudi, narod.(...) - Jeljcinov ZND čini se najaslabijom karikom Istoka koji se mukotrpno otvara prema Zapadu. = To je neprijeporno. No postoje razlozi za to. Rusija živi na nafti a svi znamo da je njena vrijednost sada najniža. Osim toga to je i zemlja koja prva osjeti posljedice azijske krize. - A da se i ne govori o mafiji i prljavom kapitalu. = Točno. I teret kriminala je stvaran. Krivo je, međutim, pretjerivati s pesimizmom. - Istine radi treba reći se opća slika ne čini baš utješnom. = Nemojte zaboraviti da se radi o zemlji u tranziciji koja je već napravila divovske korake. Koja teško radi protiv dva glavna zla koja su izbjegavanje poreza i bijeg kapitala u inozemstvo. I radi toga nisam pesimista glede njihove budućnosti.", piše Daniele Manca. IL MANIFESTO 18. VIII. 1998. Medvjed od papira "Soros je udario još jednom. Jučer se predala središnja ruska banka prepustivši rublju da plovi tražeći novi vjerodostojni paritet, prije svega kako bi izbjegla pogibelj da u obrani svoje valute nestane ono malo posljednjih milijardi dolara u ruskim pričuvama. No, Soros nije kriv, njegov članak od četvrtka u Financial Timesu nije bio objava rata protiv rublje i Jeljcina. On u Rusiji ima goleme ineterese, više od 2,5 milijardi dolara izravnih ulaganja u dijelove produktivnih djelatnosti. Financijaš mađarskog podrijetla u svojem zahtjevu se nije ograničavao na devalvaciju rublje, već je tražio i novu potporu skupine G7 za Rusiju, novih 15 milijardi dolara, uz onih 22,6 već odobrenih milijardi. Istina je da je riječ o mnogo novaca no obzirom koliko je odobreno za Indoneziju nisu pregolemi. Soros je veliki pobornik Jeljcinove Rusije kojoj je već darovao stotine miljuna dolara u donacijama a to čini neshvatljivom tvrdoglavost kojom se car Boris usprotivio devalvaciji. Rusija skupo plaća, kao i sve zemlje u razvoju, financijsku krizu Yena, plaća pad vrijednosti nafte, plaća nered prijelaza birokratskog sovjetskog tržišta u ono divlje kapitalističko. To skupo plaća jer nema gospodarske, društvene, i političke amortizere, no prije svega plaća izostanak političke demokracije i proizvodnog građanskog sloja. U tim uvjetima se razdoblje nakon Jeljcina najavljuje kao zbrkano i otvoreno za sve mogućnosti, mada se najmanje vjerojatnim čini ona uspjeha komunističkog čelnika Zyuganova. S ruskim slomom tržišna globalizacija usiljenim maršom vodi krizu prema Europi. Njemačka riskira da pretrpi prve posljedice, kao što je prije nekoliko dana upozorio OESS. Europa je unatoč grubih napada neoliberalizma područje bogato društvenim, političkim i gospodarskim amortizerima, mada još uvijek nije politički jedinstvena. To joj može omogućiti da probavi i rusku krizu, nakon što je otklonila posljedice japanske i azijske krize.(...)" SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 18. VIII. 1998. Osumnjičeni u savezu sa saveznicima SAD-a "Provedba obećanja predsjednika Billa Clintona o oštrom kažnjavanju onih koji su postavili bombe u veleposlanstvima SAD-a u Africi mogla bi opet podići staru utvaru CIA-inog rata protiv Sovjeta u Afganistanu od 1979. do 1989.. Također bi mogla stvoriti i velike neprilike starim saveznicima u tom ratu. Glavni osumnjičeni za napade na dva veleposlantsva je saudijski građevinski tajkun Osama bin Laden, star 45 godina, kojega su početkom devedesetih godina State Department SAD-a i druge zapadne agencije opisali kao mozak međunarodnog terorizma. Retorika koja je korištena u priznavanju odgovornosti za bombaške napade, koje je potpisala 'Islamska vojska za oslobođenje svetih muslimanskih mjesta' , doslovno je istovjetna žestokoj objavi rata protiv Amerike g.bin Ladena. Izjave mora da su došle ili od njega, njegovih sljedbenika (nekoliko izvjestitelja koji su ga posjetili u njegovim sudanskim i kasnije afganistanskim jazbinama procjenjuju njihov broj na oko 3000), ili od nekoga tko krivnju želi svaliti na njega. Ako vlada SAD-a konačno ustanovi (a to je veliki ako) da je on krivac za okrutne napade u Africi, onda će morati odlučiti kakvu kaznu primjeniti. Postoji mnogo problematičnih čimbenika koji utječu na takvu odluku. Saudijski multimilijunaš, unatoč odricanju njegove obitelji od njega, vjerojatno na raspolaganju ima dodatne milijarde od bin Ladenovih građevinskih tvrtki, saudijskog poslovnog i građevinskog carstva sa svjetskim utjecajem. To mu daje neograničene novčane resurse. On ih je osamdesetih godina tijekom desetogodišnjeg rata za istjerivanje Rusa stavio na raspolaganje CIA-i i Pakistanu. S takvim resursima, g. bin Laden i njegovi pomoćnici mogu nastaviti novačiti i financirati teroriste posvuda, i onakve poput onih koji su postavili bombe u newyorškom Svjetskom trgovačkom središtu 1993.. G. bin Laden je dobro zaštićeni gost Talibana, muslimanskih fanatika koji su sada preplavili Afagnistan. Talibani su osudili postavljanje bombi u veleposlanstvima. Oni kažu da su bin Ladena upozorili da ne proglašava sveti rat s afganistanskog teritorija. Sve od njihove pojave kao žestokih i strogih 'studenata' koji se bore protiv korupcije i razbojništva mjesnih afganistanskih ratnih vođa i njihovog osvajanja Kabula sredinom devedesetih godina, Talibani su imali ospkrbu, izobrazbu i političku potporu pakistanske obavještajne službe. Iran, Rusija i vlade susjednih bivših sovjetskih muslimanskih republika kao Tadžikistan, Uzbekistan i Turkmenistan boje se da bi, osjetivši zanos pobjedama, talibanski islamistički ratnici, koji ženama odriču pravo na školovanje i stručne poslove, i promiču srednjevjekovne kazne za sve od preljuba do neprikladno dugih muških brada, mogli u inozemstvo poslati ideologiju i vojnike u Jihadu po južnim i središnjim azijskim granicama. Pakistan, CIA-in drug po oružju u afganistanskom sukobu, koji je bio najveća američka tajna operacija nakon rata u Vijetnamnu i Laosu, optužen je, možda i ispravno, da sada Talibanima daje potporu putem pakistanskih vojnih snaga. Pakistan to oštro pobija. Bez obzira na to, već je dugo vremena jasno da Pakistan želi da Talibani nadvladaju svoje afganistanke neprijatelje. Islamabad želi nadzirati trgovinu i puteve prometa energenata između Indijskog oceana i središnje Azije. Unatoč iranske, ruske i indijske potpore ti su afganistanski neprijatelji sada u uzmaku. Saudijska Arabija, glavna saveznica SAD-a u muslimanskom svijetu, financira Talibana od njihove pojave, kao što je financirala njihove izravne prethodnike i kumove, afganistanske mudžahedine koji su se borili protiv Rusa, a sada se bore s vlastitim vladama i društvima od Egipta i Alžira do Filipina i New Yorka. Još jednom tvorci washingtonske politike moraju izračunati cijenu koja se još plaća za njihov anti-komunistički savez s muslimanskim ekstremistima tijekom prethodnog naraštaja, posebice onaj u Afganistanu. Ako Talibani ne napuste g. bin Ladena, mogu li Sjedinjene Države, bez protimbe svojih pakistanskih i saudijskih saveznika, poslati zračnu potporu i jake posebne snage da slome talibanski otpor i uhite njega ili njegove sljedbenike? Može li Clintonova administracija Kongresu SAD-a i američkoj javnosti prodati obrat savezništava? To bi značilo, barem privremeno, suprotstaviti se Pakistanu i Saudijskoj Arabiji, i umjesto toga pridružiti se protutalibanskoj koaliciji Irana, Indije, Rusije i bivših ruskih islamskih država središnje Azije, i možda zapaliti novi sukob. To bi brzo trebali saznati", piše John K. Cooley. Vojne brige "Mornarički piloti SAD napuštaju službu uznemiravajućom brzinom. Nema zamjenskih dijelova za previše mlažnjaka Zračnih snaga. Uz vojne plaće koje su postale niže od civilnih dobrovoljačke snage posvuda imaju teškoća u novačenju dovoljnog broja stručnih bojovnika. Sve to je uznemiravajuće poznato, i podsjeća na 'šuplju vojsku' s kraja sedamdesetih godina. I tada je pala spremnost i kakvoća postrojba. Predsjednik Ronald Reagan odgovorio je velikim razvijanjem, čiji se dobri učinci tek sada konačno iscrpljuju. U biti postoje ključne razlike između današnjih vojnih snaga i degradiranih postrojba postvijetnamskog razdoblja. Prije svega današnje su snage mnogo spremnije i sposobnije, znakovi propadanja danas su stvarni i zabrinjavajući, no mnogo manje dalekosežni. No druga ključna razlika je izostanak političke povike u svezi pada vojne potrošnje. Neki u Kongresu sada skreću pozornost na upozoravajuće znakove, no tijekom većeg dijela mandata Billa Clintona, on i republikanci u Kongresu prilično su se slagali glede razboritosti smanjenih i stabilnih vojnih proračuna, razilazivši se tek u pojedinostima. Čak i sada mnogi konzervativci govore o smanjivanjima poreza, a ne nacionalnoj sigurnosti. Mnogo drugačije političko ozračje odražava treću ključnu razliku - kraj hladnog rata. G. Reagan je sovjetsku prijetnju navodio kao prvi temelj svoga razvijanja. Danas mnogi liberali i konzervativci pitaju zašto Sjedinjene Države ne mogu više srezati vojnu potrošnju, zašto moraju trošiti dvostruko više nego što Rusija i Kina zajedno izdvajaju za svoje snage. Pa opet ti isti skeptici u mnogo slučajeva od vojnih snaga SAD-a očekuju da budu spremne za djelovanje kada to oni nađu odgovarajućim, da okončaju genocid u Bosni ili glad u Somaliji, da vrate demokraciju na Haiti, da izgrade obranu od projektila za Sjevernu Ameriku. Oni očekuju te stvari iako se vojna potrošnja SAD-a dramatično smanjila od kraja hladnog rata, bilo da je mjerena u dolarima ili kao udio u saveznom proračunu ili nacionalnom gospodarstvu. Nepodudarnost između planova Pentagona i planirane potrošnje očita je već nekoliko godina. To nije značilo, niti to automatski znači, da je Pentagonov petogodišnji proračun premali. Možete, poput Clintonove administracije, obećati da se veliki dio razlike može nadoknaditi zatvaranjem nepotrebnih baza i kroz učinkovitije upravljanje. Možete zanemariti sadašnju spremnost usmjeravajući sredstva u razvoj oružja za budućnost. Ili možete srezati neke od kupovina tih budućih oružja, odlučivši, primjerice, da vojska sutrašnjice neće trebati toliko različitih vrsta zrakoplova. No važno je pošteno obznaniti rizik svakog od tih pristupa. Bit je u tome da niti jedna demokracija ne želi trošitit novac na svoju vojsku u razdoblju razmjernog mira, no manje je vjerojatno da će takav mir potrajati ako Sjedinjene Države propuste održati snažnu i spremnu silu. Smanjenje poreza sada bi pojačalo natjecanje između unutarnje potrošnje i potrošnje za nacionalnu sigurnost, dok vojska pokazuje znakove da se stisnula tek na onoliko koliko može podnijeti. Kongres i državna uprava bili bi neodgovorni kada bi zanemarili te znakove." THE NEW YORK TIMES 18. VIII. 1998. Dopuštanje devalvacije rublja "Devalvacija i obustava plaćanja bili su koraci koje je ruska vlada željela izbjeći iz straha da bi mogli potaknuli političke nemire i bijes stranih zajmodavaca. No jučer je Kremlj te korake poduzeo jer se druga mogućnost - slom banaka i naposljetku gospodarstva - činila gorom. S obzirom na bankovnu krizu u razvoju i gubitak povjerenja međunarodnih tržišta, Kremlj nije imao mnogo izbora. Postalo je jasno da čak ni spašavanje MMF-a, najavljeno prošli mjesec, neće biti dostatno da rusku vladu održi na nogama. Odluka je donesena kad su prošli tjedan zajmodavci počeli zahtijevati isplate od ruskih banaka, koje duguju velike količine dolara. Banke su pokušale kupiti dolare od vlade, prijeteći da će isprazniti svoje skromne devizne pričuve. Prošli je tjedan vlada blokirala te dolarske kupovine. Sad je blokirala isplate dugova. Donesene mjere isplatu odlažu za 90 dana; radi se o otplatama deviznog duga ruskih banaka i privatnih uzajmljivača. Na taj se način uzajmljivačima želi dati vremena da reprogramiraju svoje zajmove, koje će mnogi teško otplaćivati zbog pada vrijednosti rublja. Vlada je izjavila da će biti dopušten pad rublja do trećine vrijednosti. Ne zna se koliko će valuta stvarno pasti. Osim toga, Rusija obećava da će krajem ovog tjedna reprogramirati vlastiti dug, na koji je plaćala iznimno visoke kamate. Očekuje se da će prisiliti zajmodavce da se slože s nižim kamatama i odgodom isplata. S obzirom na nižu cijenu nafte, glavnog ruskog izvoznog proizvoda, i vladin neuspjeh u ubiranju poreza, devalvacija je već neko vrijeme bila ekonomski logična. No zapadne vlade nećkale su se zahtijevati devalvaciju jer su se bojale ruske reakcije. U Rusiji se dostupnost uvoznih proizvoda, posebice hrane, odjeće i automobila, smatra dobitkom gospodarske reforme. Rusi se ne razljute lagano i vjerojatno će se pomiriti s višim cijenama tako dugo dok se čini da vlada zemlju vodi prema većoj financijskoj stabilnosti. No jučerašnji će koraci bez sumnje produbiti javni cinizam prema ruskim političkim vođama te bi mogli još više otežati položaj reformista na sljedećim parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Njihovi izgledi bili bi još manje obećavajući ukoliko bi došlo do gospodarskog sloma. Neće biti lako pronaći način za oporavak ruskog gospodarstva. No nije u ničijem interesu da se vlada raspadne", stoji u uvodniku lista. Kontroverza oko smrti srbijanskog osumnjičenika za ratne zločine "Bosanski Srbin koji je ovoga mjeseca umro u zatvoru dok je u tijeku bilo suđenje UN-ovog tribunala za ratne zločine u Hagu, u Nizozemskoj, na smrt je iskrvrio zbog toga što nije dobio prikladnu medicinsku pomoć. Odvjetnik, Dušan Vučićević, kazao je kako je tribunal kriv zbog nemara i uzrokovanja 'nepravedne smrti' njegovog klijenta. Rekao je kako će zahtijevati da tribunal isplati odštetu obitelji njegovog stradalog klijenta u Bosni. Njegov klijent, Milan Kovačević, bivši političar i liječnik u Prijedoru u Bosni, umro je 1. kolovoza u dobi od 57 godina od onoga što je tribunal nazvao srčanim udarom. Vučićević je srbijanski Amerikanac koji se bavi odvjetništvom u Chicagu a također je i liječnik koji je prisustvovao autopsiji svoga klijenta. U telefonskom intervjuu iz svoga ureda potvrdio je kako Kovačević nije umro od srčanog udara nego kako je na smrt iskrvario zbog greške osoblja zatvora. Kazao je kako su ostali zatvorenici izjavili da su u kritičnim satima kada je Kovčević iskrvario zatvorenički stražari u početku ignorirali njegove bolne krikove kao i pozive ostalih zatvorenika koji su se probudili od njegovih krikova. Kada je bolnički liječnik stigao nakon sat vremena, uspostavio je krivu dijagnozu kritičnog Kovačevićevog zdravstvenog stanja kao problem sa bubrezima i dao mu analgetik umjesto da ga hitno uputi u obližnju bolnicu. Odvjetnik je kazao kako je autopsija pokazala da Kovačević nije umro od srčanog udara nego od raspuknuća glavne krvne žile u trbuhu, što je moglo biti riješeno kirurškim zahvatom. Izviješće autopsije još nije obznanjeno a osoblje ureda za odnose sa javnošću tribunala odbilo je odgovoriti na daljnja pitanja tvrdeći kako mora čekati na razriješenje interne istrage. I uprava zatvora je odbila komentirati. Zatvor tribunala koji se nalazi u predgrađu Haga je odvojeni blok zatvorskih ćelija sagrađenih na tlu nizozemskog zatvora, no njime upravljaju upravitelj zatvora i čuvari koje je odredio UN. Nizozemski zatvor pruža osnovne usluge kao što su obroci i medicinska njega. Iznenadna smrt Kovačevića šokirala je tribunal. Iako je patio od visokog krvnog tlaka i već je prije pretrpio kap i moždani udar, kardiolozi i psihijatri koji su ga liječili smatrali su da je njegovo zdravstveno stanje dovoljno dobro da bi prisustvovao suđenju. Uhitile su ga postrojbe NATO-a a njegov (...) slučaj bio je važan za tibunal. Kao prvo suđenje optuženiku za genocid u Bosni, očekivalo se da će slučaj poslužiti kao važan primjer za buduća slična suđenja. Suđenje je otpočelo 6. srpnja. Između ostalih optužbi, Kovačević je optužen i za sudjelovanje u genocidu zbog svoje uloge 1992. u pomaganju organiziranja kažnjeničkih logora u blizini Prijedora u Bosni u kojemu su mučeni i ubijeni brojni zatočenici, bosanski Muslimani. No, njegovom je smrću slučaj zaključen. 1. kolovoza, oko šest sati nakon što je Kovačević umro, glasnogovornik tribunala, Christian Chartier, kazao je kako je umro od 'teškog srčanog udara'. U osmrtnici, na kojoj je datum 1. kolovoza, stoji samo kako je Kovačevićeva smrt bila prirodna. Odvjetnik je kazao kako je neoprostivo da pacijent nije odmah poslan u obližnju bolnicu. U istoj je bolnici u veljači otkriveno kako Kovačević pati od aneurizma- proširenja glavne krvne žile. 'Taj aneurizam nije nikada liječen', kazao je odvjetnik. 'Bio je poput tempirane bombe koja otkucava u njegovom tijelu. Opetovano smo tražili liječenje.' Autopsija koja je izvršena 4. kolovoza pokazala je kako je ta krvna žila- aorta- pukla i bila ta koja je uzrokovala krvarenje utrobe, kazao je odvjetnik. Chartier je zanijekao da je tribunal zanemarivao njegu Kovčevića ili bilo kojeg drugog od svojih 26 zatvorenika, od kojih mnogi imaju mnoge zdravstvene mentalne ili fizičke probleme", PIŠE LIST. THE WASHINGTON TIMES 18. VIII. 1998. Tragedija Kosova "Današnji svijet može biti surovo, okrutno mjesto, posebno pripadate li slučajno etničkoj manjini u nekom od mnogih kriznih područja svijeta gdje ne vrijede jamstva ljudskih prava i međunarodne zaštite", piše uvodničar lista. "Prije ne tako mnogo vremena, genocid i etničko čišćenje smatrani su prošlošću, strašnim moralnim padom. Toliko o nadi da se čovječanstvo na neki način uzdiglo iznad svojih najprimitivnijih instinkta. Međutim, još uvijek je na sreću točno da postoje raspoloživa sredstva kojima se zločini mogu zaustaviti, ukoliko postoji volja. Imamo li tu volju? To je sad veliko pitanje za Kosovo, na kojem se događa tragedija. Radi se o katastrofi koju su Sjedinjene Države i njezine saveznice mogle sprječiti, koju već nekoliko godina očekujemo, i koju smo dužni žurno dokončati. Odkad su srpske snage ovog proljeća započele svoje napade, ubijeno je 1.000 ljudi, 200.000 do 300.000 njih je raseljeno unutar Kosova, 15.000 njih pobjeglo je u Albaniju a 20.000 njih u Crnu Goru. Zabilježili smo masovne grobnice; ubojstva muškaraca, žena i djece; sela sravnjena sa zemljom. Zapravo, imamo sve što smo imali u Bosni, tragediji za koju je ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright izjavila da se ne smije ponoviti. Ono zbog čega su Sjedinjene Države još više dužne preuzeti vodstvo jest činjenica da je za svu tu bijedu odgovoran Slobodan Milošević, isti onaj čovjek koji je orkestrirao bosanski rat. Da postigne dogovor o prekidu borbi u Bosni, specijalni američki izaslanik Richard Holbrooke (sad američki veleposlanik pri UN-u) prihvatio je g. Miloševića kao pregovaračkog partnera, osobu presudnu za mir. Na nesreću, on je sad osoba presudna za rat na Kosovu, koje je do 1989. bilo autonomna pokrajina Srbije. Dok se g. Milošević nekad zadovoljavao tlačenjem skoro dva milijuna kosovskih Albanaca istovremeno se boreći u drugim dijelovima raspadajuće Jugoslavije, sad je prešao na kampanju etničkog čišćenja u punoj snazi, s namjerom da progna Albance. U tom se srpskoj policiji i vojnim snagama suprotstavlja Oslobodilačka vojska Kosova, raspršena i neorganizirana borbena i teroristička organizacija, koja međutim uživa široku javnu potporu i prima pomoć iz Albanije i Makedonije, kao i od Kosovara koji žive u Njemačkoj i drugim dijelovima Europe. Kao što je nedavno istakla kolumnistica Georgie Anne Geyer, Kosovo možda nije ni izbliza tako važno za g. Miloševića zbog sentimentalnih razloga kao što je važno zbog prirodnih bogatstava: 'Samo na prodaji cinka, većinom iz Kosova (prodavanog uglavnom izvan Jugoslavije), g. Milošević je prošle godine zaradio 1 milijardu dolara. Drugi minerali iz rudnika redovito se prodaju Grčkoj, Rusiji i Poljskoj. Srbi nadziru rudnike (...) te su nedavno čak zamijenili kosovske djelatnike Poljacima i drugim inozemnim djelatnicima.' Agresija g. Miloševića ne smije se dopustiti. Zasad se međunarodni pokušaji pronalaženja rješenja uglavnom usredotočuju na vršenje pritiska na žrtve da pregovaraju sa svojim mučiteljima te na pokazivanje snage provođenjem vojnih manevara duž albanske granice. Ne treba ni reći da to ni na koga nije ostavilo dojam, a posebno ne na Srbe. G. Milošević poštuje samo prijetnju stvarnom silom. Zasigurno će biti potrebna dobra doza takve sile od strane američkih zračnih snaga, da bi on Kosovare pustio na miru." SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 18. VIII. 1998. Pad rublja "Dramatični potez Rusije, u sklopu kojeg su objavljeni pad rublja i odgoda plaćanja nekih vladinih dugova, predstavljao je kršenje obećanja kojeg su predsjednik Boris Jeljcin i njegova vlada dali u petak. To ugrožava jedno od rijetkih jasnih Predsjednikovih postignuća - stavljanje inflacije pod nadzor. Također se postavlja pitanje zapadne strategije za pomoć Rusiji, uključujući i 22,6 milijardi dolara vrijedan pokušaj spašavanja koji je Washington progurao prije samo četiri tjedna. Posljednji događaji nisu toliko politički neuspjeh, koliko priznanje neuspjeha koji je već postao očigledan. Ruska je vlada trošila previše da bi mogla obraniti vrijednost rublja protiv onih (kako Rusa tako i stranaca) koji su izgubili vjeru u rusko gospodarstvo. Posrtanje gospodarstva stjeralo je g. Jeljcina u kut, i ovo je bio njegov odgovor. Ruski su dužnosnici za takvo stanje okrivili vanjske čimbenike. Financijski metež u Aziji odvratio je ulagače od svih tržišta u razvoju, pa i ruskog. On je također smanjio svjetsku potražnju za naftom i plinom, što je snizilo cijenu tih dobara, a to je Rusiju kao velikog izvoznika nafte i plina pogodilo. No ti dvostruki udarci imali bi mnogo manje utjecaja da nije bilo ruskih unutrašnjih problema. Usprkos toga što je Jeljcin ovog proljeća u vladu postavio reformiste, unutar ruskog društva nije bilo koncenzusa o poželjnosti brzog prijelaza na slobodno tržište. Veći dio ruskog parlamenta ostao je suprotstavljen ili sumnjičav prema slobodnom tržištu. Tako je Rusija ostala zamrznuta u polovičnom prijelazu, bez prikladnog zakonodavstva ili mogućnosti prisilne provedbe u važnim područjima poput imovinskog prava, zakona o bankrotu, neovisnog sudstva, korporacijske uprave itd. U zemljama koje su brzo uskočile iz komunizma u slobodno tržište, poput Poljske ili Estonije, brzo je ostvaren gospodarski rast. Zemlje poput Rusije i Ukrajine, koje su u slobodno tržište uskočile samo djelomično, zaglibile su u korupciju i stagnaciju. Rusko gospodarstvo nije omogućilo niti dovoljno poslova da bi moglo uzdržavati ljude niti dovoljno prihoda od poreza da bi moglo uzdržavati vladu, platiti vojsku, itd. Zemlja je morala uzajmljivati sve više i više. Nedavni paket od 22,6 milijardi dolara zajma bio je posljednji u toj shemi, i činjenica da nije uspio pobuditi povjerenje pokazala je da ulagači ne vjeruju da daljnje uzajmljivanje može riješiti ruske probleme. Pitanje je mogu li ta djelomična devalvacija i neplaćanje sad uopće pomoći. S jedne strane, nova politika vladi, koja će kredite lakše isplatiti u rubljama, kupuje nešto vremena. Ona pomaže tajkunima, koji mogu prodati svoje proizvode za dolare koji kod kuće sad vrijede više. Ona možda neće pogoditi obične Ruse toliko koliko se predviđalo, budući da mnogi od njih ostaju relativno nepovezani s globalnim tržištem a drugi svoje ušteđevine već drže u dolarima. No taj zaokret za 180 stupnjeva sasvim sigurno neće pobuditi povjerenje u stranim ulagačima, i postoji stvarni rizik da bi mogao zapaliti iskru inflacije te da vlada neće biti u stanju braniti svoj novi najavljeni nivo vrijednosti rublja. Ono što je potrebno da se ti najgori ishodi sprječe jest značajan napredak strukturalne reforme u fiskalnom upravljanju, pravilima oporezivanja, pravima zemljoposjednika i bankarskoj pouzdanosti. Na nesreću, to su bile iste reforme koje su očigledno bile potrebne i prošli tjedan, i tjedan prije toga", zaključuje uvodničar lista. ŠVICARSKA ALLGEMEINE SCHWEIZERISCHE MILITAERZEITSCHRIFT srpanj/kolovoz 1998. Nasilje ispod praga rata - veliki izazov "U raspravi o nasilju ispod ratnog praga (Low Intensity Conflict/LIC) ovaj će članak pozornost usmjeriti na još ne potpuno razjašnjena područja. Poslije pregleda problemskog kruga LIC, trebaju biti dani zamišljeni sudari za vođenje i izobrazbu pješaka u teritorijalnoj pukovniji. Taj se rod oružja konkretnim mjerama može bolje opremiti za buduće zadaće u okolišu LIC-a. Ako se pokuša definirati nasilje ispod ratnoga praga, to obično svršava u nabrajanju različitih pojavnih oblika. Nasilje nije razgraničeno od rata time što se u primjeni sile ne ubija, odnosno nema opasnosti od ubijanja, nego u vođenju kao i u stupnju njegove organizacije. Nasilje je obilježeno malo planiranim, često afektivnim istupom. U primjeni sile u neratnom obliku radi se više o osobnim, individualnim motivima nego o (među)društvenim problemima koji se među ostalim pokušavaju riješiti i silom oružja. Tako se mogu razlikovati rani stupnjevi eskalacija nasilja ispod praga rata, time što se kategoriziraju nasilna djela po broju izravno pogođenih kao i motivi prouzročitelja. Nasilje je specifičan oblik agresije, kojoj je cilj oštećenje objekta ili osobe. Uglavnom se primjenjuje kombinacija više oblika nasilja istodobno, tako da se brišu granice između nasilja, terorizma, gerile, građanskoga rata i rata. Značenje nasilja ispod praga rata kao oblik sukoba ne može se ocjenjivati samo po broju žrtava, nego i po postizanju političkih ciljeva. Agresija je normalna i svenazočna u životinjskom svijetu. Samo su specifične okolnosti naše evolucijske povijesti stvorile ono što općenito razumijemo kao rat. Klasični konvencionalni rat današnjih oblika obilježen je kako slijedi: -službeni nadzor rata Haaškim pravom i Ženevskim konvencijama -oružane snage u državnom sustavu, opremljene simetričnim oružjem -uporaba i zadržavanje simbola poput nosača zrakoplova, tankova ili borbenih zrakoplova za demonstraciju sile i želje za obranom Neka obilježja ukazuju na to da stanovita oružja i načini postupka u vođenju rata sežu do korijena intraspecifičnih agresija i uobičajene borbe koja izbjegava ranjavanja. Antagonisti u LIC-u se naprotiv bore asimetričnim sredstvima i postupcima. Pobunjenici se uglavnom oslanjaju na oružje koje se može kupiti u trgovinama, poput prijenosnog probojnog i proturaketnog oružja kao i na opće dostupne sirovine za proizvodnju improviziranog oružja i eksplozivnih tijela. Etablirana sila se ipak oslanja na arsenal i postupak koji je podešen odnosno razvijen za konvencionalan, simetrično izložen rat - država protiv države. Faze nasilja 1. Agitprop i organizacija Cilj je da se u masi razvije revolucionarna svijest i da se potakne na sudjelovanje u borbi protiv tlačenja. Istodobno treba pridobiti simpatizere i pomagače te treba ustrojiti tajne revolucionarne ćelije. 2. Ulični nemiri Organiziraju se prosvjedi i sve su češći kao izraz sve većeg nezadovoljstva. Skupovi se pretvaraju u pobunu. Dolazi do uličnih pokolja s državnim čuvarima reda - koji su u opasnosti da pod pritiskom mase izgube nadzor. Redarstvo i vojska koja žuri u pomoć djeluju represivno, što polarizira javno mišljenje. 3. Zastrašivanje Osobe ciljevi zastrašivanja su pripadnici redarstva, ljudi iz vlade i javne osobe koje se izjašnjavaju za akciju policije i vojske. Oni i njihovi srodnici su ugorženi, mučeni ili napadnuti. Izjavljeni cilj je pritom prešutni sporazum uzajamnog živi i pusti živjeti. 4. Terorizam Terorizam želi stvoriti klimu kolapsa kako bi pučanstvo izgubilo povjerenje u redarstvo, vojsku i na posljetku u državu. To oduzimanje povjerenja se stvara time da se zakon učini neprovedivim. Svjedoke, porotnike i suce odnosno tužitelje zastrašuju, prijete im, otimaju ih ili čak ubijaju. Na taj način treba spriječiti pogođene i ostale da svjedoče. To vladu prisiljava na izdavanje nužnih zakona koji joj primjerice dopuštaju da osumnjičene osobe uhiti bez optužbe ili da osobe osude na temelju izjava svjedoka koje ne saslušavaju na sudu. Takvo smanjivanje prava na slobodu dalje potkopava povjerenje naroda u pravnu državu i njezin pravorijek. Iako su čuvari reda nazočni, od straha pred represijama prave se slijepi i nijemi na akcije terorista. Svoju djelatnost zaštite čak sasma napuštaju stanovitih dana i noći. Zbog straha za vlastiti život, dijelovi pučanstva prihvaćaju se samopomoći i uzimaju zakon u svoje ruke. Spremno prihvaćaju ponuđenu ruku spasa, bilo da je to vojna hunta ili organizirana revolucionarna stranka koja ne obećava da će stvoriti ni mir ni red. Jer preživljavanje obitelji važnije je od politike. 5. Gerila i građanski rat Dobro etabliranom bazom organizirani revolucionarni pokret može dopustiti eskalaciju sukoba u vođenje gerilskog rata a kasnije i u građanski rat. Pritom osiguravaju pobunjenička područja u kojima je potkopana vlast države. Lokalnom će redarstvu najprije izmaknuti djelotvornost sporazumom živi i pusti živjeti a kasnije konačno protjerati. U tim 'oslobođenim' područjima vlada zakon revolucionara i služi kao temelj za daljnji tijek kampanje. Ako se različita oslobođena područja mogu obuhvatiti u jedno jedinstveno područje, tamo se može otvoreno proglasiti pobunjenička vlada, unovačiti dovoljno velik broj vojnika i izgraditi sigurnost. Kasnije se može prijeći na otvorene vojne akcije protiv državnih oružanih snaga. Gerilski se rat tako pretvara u građanski rat. Budući da se namjera destabilizacije sastoji u tomu da se potkopa državnopravnost, svako vlastito djelovanje mora biti u okviru zakona. Protiv vojnika, grupacija i građanske obrane koji uzimaju zakon u svoje ruke kako bi se terorom svladao teror, mora se postupiti rigorozno. Ako je zajamčena državnopravnost, može se postupiti protiv uzurpatora. Pritom se pretežno radi o zadovoljenju potreba sigurnosti i o pribavljanju informacija. Da bi se došlo do informacija o protivniku, njegovim simpatizerima i skrovištima, mora se spremnima na suradnju i njihovim obiteljima zajmčiti sigurnost. Povjerenje u državne institucije ponovno raste tek kada obrambeno pješaštvo i druga sigurnosna tijela neprekidnom nazočnošću i uspješnim posredovanjem u narodu ponovno stvore osjećaj sigurnosti. Kad je ponovno zadobiveno povjerenje pučanstva, vrijedne informacije dolaze same. Tako se jača uzajamno djelovanje sigurnosti i informacija, pozitivno sve dok se podzemnom pokretu ne oduzme baza a nasilje zaustavi ispod praga rata. U svjetlu nasilja ispod praga rata proizlazeće egzistencijalne prijetnje, postavlja se pitanje može li se, odnosno mora li se odgovornost za akcije s ciljem osiguranja opće egzistencije u svim slučajevima prepustiti nadležnim civilnim lokalnim ili regionalnim vlastima. Jer s jedne im strane nedostaje potrebna operativna izobrazba. S druge strane baš nadležna civilna vlast od stanovitog stupnja eskalacije LIC-a zbog protivničkih zastrašivanja više nije dostojna povjerenja odnosno nije više kadra u potpunosti snositi svoju odgovornost. Ako se postigne onaj sinergični učinak koji se može postići jedino istodobnošću, kreativnošću, dubinom akcije, povezanošću i jedinstvenom ciljanom sviješću iznad svih razina sukoba, akcija se ne smije jednostavno zaključiti na operativnoj ili strategijskoj razini a njezino izvođenje zatim odrediti na taktičkoj razini. Tako se pojedine bitke mogu dobiti zahvaljujući isključivo sjajnoj taktici. No bez zajedničkog, kognitivno izrađenog ciljanog usmjerenja, i nizanje taktičkih uspjeha može dovsti do operativnih poraza i na posljetku odvesti u slijepu ulicu. Ako se kampanju želi uspješno dokončati, mora se na svim razinama na svakom stupnju koji vodi do postizanja cilja djelovati na međusobno usklađen način. Ako se dakle na umu ima primjena obrambenog pješaštva u stanju ispod praga rata, načelo subsidijarnosti može vrijediti samo ograničeno. Jer uz sve jaču politički motiviranu organiziranu eskalaciju nasilja ispod praga rata, odgovornost za akciju mora biti na barem operativnoj ako ne čak na strategijskoj razini. Na taktičkoj razini vojska mora učiti kako na području akcije dovesti pod jedinstvenu zapovjednu silu postojeća civilna kao i paravojna sredstva. Pri tomu se u prvom redu radi o razumijevanju podataka i njihovoj obradbi u svrhu dobivanja informacija glede taktičkog postizanja cilja. Istodobno treba zahtjevima LIC-a prilagoditi organizaciju postrojba i formacija i dodjelu sredstava. Tako su osim stručnjaka za eksplozive, stručnjaka na području psihološkog vođenja rata, već na najnižem taktičkom stupnju potrebni i stručnjaci za pribavljanje informacija odnosno njihovu obradbu. Neizbježno je i školovanje svih časnika u tehnici vođenja razgovora. Na području borbene tehnike važno mjesto ima razmjer primjene sile. Za razliku od konvencionalno otvorenih oružanih sukoba dviju država, u LIC-u treba svladati protivnika kojeg se od civilnog stanovništva ne može razlikovati po odori ili javnom nošenju oružja. Da ne bi nastradali nevini,da se ne bi pokrenula spirala esklacije nasilja čime bi se išlo na ruku protivniku, protusilu teba primijeniti ciljano i dozirano - uz potporu psiholoških sredstava borbe. Razmjer primjene protusile postiže se takozvanim 'rules of engagement', pravilima angažmana poput naputaka o uporabi paljbenoga oružja, pravilima ponašanja ili naputcima o uporabi nesmrtonosnog oružja kao i školovanim i stanju odgovarajućim ponašanjem svakog čovjeka u obrani. Treba dobrano uzeti u obzir da je ograničavanje primjene sile protivno prirodi vojnika. Osobito kad se jedna strana bori konvencionalno a druga naprotiv prikriveno - dakle kad u postupku vojske i potencijalnog protivnika postoji asimetrija. Da bi akciju politički potpomogao narod, temeljno je točno se pridržavati pravila postupka - unatoč protivničkim provokacijama i podmuklim nasiljima. Vlastito ograničavanje sile može se provesti samo u jedinicama u kojima se živi, traži i provodi željezna stega. Navedeno pokazuje da je u izobrazbi postrojba obrambenog pješaštva nužan ispravak smjera. Težište izobrazbe postrojba osim već navedenog standardnog ponašanja u zaštiti objekata mora se prebaciti na pojedina područja koja su inače ograničena na bojno pješaštvo: -ophodnja na otvorenom, nadvišenom i prekritom terenu -vatra i pokret -postavljanje zasjede -napadajna tehnika -navalni i obrambeni boj na nadvišenom terenu -ponašanje u protivničkom vatrenom napadaju (bojni susret) Odvraćanje samom nazočnošću nije dovoljno. Jer da bi se bez otvoreno pokazane želje da se zaštiti stanovništvo uspješnim akcijama dalo važnost i vjerodostojnost, u LIC-u inicijativu ne treba prigrabiti i na posljetku je uspješno završiti. Vojnici koji ne znaju reagirati na vatru strijelca iz zasjede; koji su uništeni u ophodnji u protivničkom vatrenom prepadu; koji ne znaju zauzeti protivničko sklonište ili koji ne mogu braniti vlastiti položaj: ti svojoj glavnoj zadaći 'zaštiti stanovništva' nisu dorasli i time gube povjerenje stanovništva kao i odvraćajući učinak. U akciji protiv nasilja ispod praga rata pojedini je vojnik pod golemim duševnim pritiskom. Taj duševni pritisak stvara osjećaj vlastite izloženosti i svijest o mogućnostima protivnika. Time, osobito u paru s traumatskim doživljajima tijekom neke akcije, izazivaju se psihičke reakcije na borbu. Dosljednom i sustavnom naknadnom razradbom akcije (After Action Review) istodobno se prate tri cilja: -smanjenje posttraumatskih opterećenja -neprekidno učenje i poboljšanje vlastite doktrine akcije -stalno pribavljanje obavijesti Debriefing nastavljen na akciju smanjuje dakle posttraumatska opterećenja i daje nove spoznaje o protivničkoj doktrini i valjanost vlastitog postupka u akciji. Samo se tako može vlastita primjena sredstava u postupku odnosno vlastiti postupci prilagoditi sredstvima koja su na raspolaganju za postizanje postavljenih ciljeva. Povijest evolucije čovjeka postojano je obilježena vremenom lovca i skupljača. Uspješan lov na veliku divljač zahtijevao je od čovjeka sućut, planiranje, koordinaciju i djelotovorno oružje. Iskustvo zajedničke agresije u lovu stvorilo je zajednicu. Pokazuje se da je bojna djelotvornost u bitci ovisna o uzorcima ponašanja poput nepotizma, kohezije skupine pri suočavanju s opasnošću, agresivnom ponašanju i u sklonosti ubijanju. Ti su se uzorci razvili u našoj ranoj evolucijskoj prošlosti. Oni su prilagodbe koje su selekcijom prešle u naš genetski pool. Ipak je iz toga ponajprije specifično okružje i određena socijalizacija oblikovala onaj oblik spora koji danas razumijevamo pod pojmom klasičnoga rata" - piše profesionalni časnik Christoph Abegglen. NJEMAČKA DIE WELT 18. VIII. 1998. Budućnost ratovanja "Pojam rata postupno postaje nejasan a njegov predmet izmiče nadzoru. Većina od ukupno 160 oružanih sukoba, prebrojanih u razdoblju od 1945. g., nije dosegnula prag 'službenih' ratova. Izmišljana su složena imena: nacionalni oslobodilački ratovi, gerilski ili partizanski ratovi, rasni, narodni, vjerski ratovi s karakterom genocida, terorizam ili ratovi bandi, koji nagovješćuju ideološke ili privatne motive. Oznake sugeriraju nesigurnost pri kategorizaciji i teškoće u obrani. Postoje prijelazni oblici prema regularnom konvencionalnom ratu među državama i vojskama ali istodobno jača sumnja da bi sredstva za masovno uništenje mogla dospjeti u ruke ratnika bez država. Budući da su ratovi nesigurnih definicija sve učestaliji te budući da u teškim napadima na američka veleposlanstva, u pokoljima u Sjevernoj Irskoj i u krvavim sukobima u Africi - zbivanja iz proteklih dana - do izražaja ne dolaze kriminalne (bilo bi to prejednostavno) već ratničke energije, jača pesimizam u vezi s izgledima za opći mir. Polje opasnosti sve se više širi, pogođene države, savezi i takozvana međunarodna zajednica pokazuju nemoć, sile reda lošu ili zakašnjelu informiranost a oružane snage (zanemarimo li specijalne postrojbe) neprimjerenost za suprotstavljanje opasnostima. Zapadni humanitarizam odbija se o kulturne zidove. Suvremeni oblici ratovanja težak su udarac ionako ne posebno inteligentnom prosvjetiteljskom duhu. I - što je još važnije - igraju nepredvidivu ulogu u budućnosti svakog pojedinca (ne samo države), potiskujući životne planove. U kontekstu razvijene tehnologije, posebnu pozornost zaslužuju takozvani digitalni napadaji. Njihovo ne-smrtonosno razorno djelovanje daleko je veće od rizika agresora. Jedan utopijski roman o budućnosti opisuje 'veliki napadaj' na središnje računalo japanske nacionalne banke u 2035. godini. 'Trojanski konj' (stručni izraz za prikriveno ubacivanje podataka) usmjerava u središte finacijskog sustava bujicu zbunjujućih informacija, izazivajući njegov kolaps. Inicijator tog proboja ostaje neotkriven. Ironično zvuči pojedinost da je ravnatelj središnje banke službeno izjavio da je početkom 'trojanske smetnje' nad svojim pisaćim stolom čuo tihi glas kako na američkom engleskom govori 'vidio sam Helenu'. Posljedica tog napadaja jest panično priključivanje Japana Velikoj Istočnoazijskoj Sferi Blagostanja zvanoj Južna Kina. Iako zvuči nevjerojatno, ta priča posreduje dojam o prirodi rata koji se koristi grubim odnosno sublimnim sredstvima. On je i dalje - kao što kaže Clausewitz - 'društvena djelatvnost' ali je izmaknuo regulaciji i organizaciji države. Nema sumnje da je u povijesti uvijek bilo te da će i u budućnosti uvijek biti razbojničkih država koje će nastupati u ulozi nalogodavaca terorističkih napadaja ili financijaša i uvježbavatelja gerilaca. No, rat će u osnovi prijeći u ruke privatnih skpina, koje će iz puke želje za vlasti odnosno za potiskivanjem konkurencije (...), iz vjerskih, plemenskih ili nacionalističkih motiva, a možda i iz čiste želje za ratovanjem pokretati najrazličitije borbene operacije. Odgovarajući poticaj već postoji, čak je neiskorjenjiv i nikakva politička korektnost neće ga moći trajno nijekati. Povremena i u određenim regijama naizgled uspješna izolacija rata nakon 18. stoljeća, točnije već nakon pojave države i Westfalskog mira, propala je. Moguće je da je najnoviji napad u Sjevernoj Irskoj bio tek jedno u nizu 'završnih poteza' očajnih skupina u završenom sukobu ali moguće je poražavajuće uspješno tvrditi i suprotno. Atentati na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji vjerojatnije su glasnici još većih pokolja zato što je fundamentalistički motiv jednostavno nemoguće iskorijeniti te zato što u islamu ne postoji autoritet koji bi ponašanje počinitelja mogla izolirati preventivnim tumačenjem Kurana. Nema ni izolirajućih kontraargumenata koji bi ograničili djelovanje borbi za vlast i međuplemenskih borbi u Africi. Zapadni humanitarizam odbija se o kulturne zidove. Univerzalizmu zapadnih vrijednosti neumoljivo je suprotstavljena univerzalizacija rata, poduprtog starinskom ili visokotehnologiziranom opremom. Ideja da rat ima socijalne, demografske ili političke uzroke zahvaća tek mali dio njegove biti. U tom je smislu gospodarskim razlozima bilo moguće objasniti međudržavne ratove i sukob svjetskih sila do 1989. g. Atomsko zastrašivanje spriječilo je konvencionalni rat, kojeg su do 1945. g. poticali svi mogući razlozi. Za rat skupina, terorista i moćnika od Kabile do Miloševića ne postoji gotovo nikakva mogućnost 'odvraćanja'. (...) Ne treba odbaciti stare strategije i taktike atomskog i konvencionalnog ratovanja. Sve će one još biti potrebne. Uspostava nadzora nad univerzalnim ratom uvjetovana je u prvom redu spoznajom da on postoji i da je sve češći. Sljedeći korak sastojao bi se u izmišljanju protusredstava, u preobrazbi bar jednog dijela oružanih snaga u visoko mobilne komandose za borbu protiv gerilaca te u koncentraciji izviđanja na skrivene ciljeve.(...)", zaključuje na kraju članka Herbert Kremp. SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 18. VIII. 1998. Haaški sud započinje najveće dosadašnje suđenje "Haaški sud za ratne zločince započeo je u ponedjeljak suđenje s najvećim brojem optuženika. Šest bosanskih Hrvata izići će pred sud pod optužbom da su 1993. g. prilikom protjerivanja Muslimana iz Lašvanske doline u srednjoj Bosni sudjelovali u pokolju u selu Ahmići. U listopadu prošle godine, nakon američkog pritiska na hrvatsku vladu, pet optuženika pristalo je manje-više dragovoljno na odlazak u zatvor haaškog suda. Dva mjeseca kasnije jednog je optuženika uhitila komandoska postrojba mirovnih snaga NATO-a. Na suđenju će braća Zoran i Mirjan Kupreškić i njihov rođak Vlatko Kupreškić te Drago Josipović, Dragan Papić i Vladimir Šantić morati odgovarati zbog optužbe da su počinili zločin protiv čovječnosti i ratni zločin. Kao vojnici HVO-a, vojske bosanskohrvatske kvazi- države u sastavu Bosne i Hercegovine, oni su navodno tijekom protjerivačkih sukoba u srednjoj Bosni sudjelovali u pokolju, počinjenom 16. travnja 1993. g. u Ahmićima kod Viteza. U krvoproliću su stradala 103 muslimanska civila, uključujući 33 žene i djece. Braća Kupreškić navodno su poubijala jednu muslimansku obitelj s dvoje male djece. U okviru akcije spaljene su sve kuće većinskog muslimanskog seoskog stanovništva i uništene dvije džamije. Kuća Vlatka Kupreškića u Ahmićima služila je navodno kao uporište HVO-a. Manjina bosanskih Hrvata izvedena je iz sela već prethodne noći. Svi su optuženici izjavili da nisu krivi. Pet optuženika izručeno je haaškom sudu u listopadu prošle godine u skupini od ukupno 10 bosanskih Hrvata. Od osoba visokog političkog ranga valja spomenuti ponajprije Darija Kordića, optuženog za genocid. Kordić je neko vrijeme vodio bosansku filijalu HDZ-a, stranke hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, i bio je 'podpredsjednik' 'Hrvatske Republike Herceg-Bosne'. Već dulje od godinu dana traje pak suđenje bivšem načelniku glavnog stožera HVO- a Tihomiru Blaškiću, optuženom za protjerivanje Muslimana iz srednje Bosne. Smrću dvojice najvažnijih optuženika u zatvoru sud je nedavno pretrpio teške udarce. Nakon što se krajem lipnja ove godine Srbin Slavko Dokmanović objesio u svojoj ćeliji nekoliko dana prije presude, Milan Kovačević podlegao je početkom kolovoza srčanom udaru. Smrću liječnika Kovačevića, koja je uslijedila manje od mjesec dana nakon početka sudskog saslušanja u Den Haagu, sud je izgubio prvog uhićenika kojem je trebao suditi zbog genocida. Bivši član gradske uprave Prijedora bio je član srpskog 'kriznog štaba u tom bosanskom gradu i navodno je upravljao protjerivanjem Muslimana i ozloglašenim logorima na tom odručju. Samoubojstvo bivšeg srpskog gradonačelnika Vukovara Dokmanovića označilo je pak kraj suđenja čiji je predmet bilo masovno ubijanje više od 200 ljudi nakon srpskog zauzimanja tog hrvatskog grada 1991. g. Beograd dosada nije izručio tri srpska časnika, optužena za isti zločin", izvješćuje Bernhard Küppers. Plave kacige, crvene beretke, tamni trenuci "Okružuje ga određeno sivilo ali možda su u određenim trenucima potrebni upravo takvi ljudi da izbore nešto i obnove povjerenje javnosti u ministre. Novi nizozemski ministar obrane, 43-godišnji Frank de Grave, položio je svečanu zakletvu 3. kolovoza i odmah se suočio s traumom postrojbe, padom Srebrenice i potonjim najvećim masovnim pokoljem u Europi nakon drugog svjetskog rata. Prvi su puta bivši nizozemski vojnici u sastavu postrojbe UN priznali da su prije tri godine pomogli Srbima pri deportaciji Muslimana iz bosanskog grada Srebrenice. Svoje postupke danas opravdavaju tvrdnjom da nisu znali da Srbi namjeravaju ubiti Muslimane. U samoj Srebrenici i oko tog grada navodno je ubijeno ukupno oko 8000 ljudi. Osim toga, elitni nizozemski vojnici, poznati pod nazivom 'Crvene beretke', pregazili su pri bijegu muslimanske vojnike koji su im se ispriječili na putu. Frank de Grave bio je 'zaprepašten novim svjedočanstvima' i smjesta je najavio istragu. Stranački stručnjaci za obranu također su zatražili razjašnjavanje događaja od 11. srpnja 1995. g. 'Možda je nekoga u ministarstvu odjednom počela peći savjest', izjavljuje desni liberalni skupštinski zastupnik Theo van der Doel. Svakog dana na vidjelo izlaze nove podrobnosti srebreničkog skandala. Bivši ministar obrane Joris Voorhoeve, de Graveov stranački kolega, opovrgava tvrdnje da je zataškavao neprimjereno ponašanje svojih vojnika. Bivši časnici tvrde da su prošlotjedne kritike jednostavno 'prenapuhane'. Mnogi su pogledi danas upereni u novog ministra obrane. On zna da će srebrenički dossier postati 'vatrenim krštenjem' te je kraljičinom povjereniku u Sjevernoj Holandiji - kojeg je moguće usporediti s premijerom savezne njemačke pokrajine - Josom van Kemenadeom izdao nalog o opetovanoj provjeri dosadašnjih istražnih postupaka ministarstva obrane. Frank de Grave vjeruje da taj 61-godišnji političar uživa takvo poštovanje svih strana da će njegovo imenovanje prihvatiti i kritičari. Van Kemenade je također stekao besprijekornu reputaciju poštenog političara. Od njega se očekuje bespoštedno razjašnjenje događaja. Primjerice, trebalo bi biti razjašnjeno što se u mornaričkom laboratoriju dogodilo s filmovima dvojice nizozemskih vojnika u sastavu plavih kaciga. Na tim su filmovima, između ostalog, bili prikazani smaknuti Bosanci i Srbi tijekom smaknuća. Role filma uništene su 'glupom greškom', ispričao se tadašnji ministar obrane Voorhoeve. Van Kemenade trebao bi razjasniti zbivanja u Srebrenici i istodobno prekinuti glasine, vezane za angažman nizozemskih vojnika u sastavu plavih kaciga u Angoli i Kambodži. I u tim su zemljama navodno zabilježene nepravilnosti a opterećujući su dossieri nestali. Budući da još uvijek postoje sumnje u službenu politiku ministarstva obrane, vezanu za slučaj Srebrenice, u tijeku su dvije dodatne istrage. Vojni sud u Arnheimu pokrenuo je u četvrtak kazneni postupak protiv osam nizozemskih vojnika u sastavu plavih kaciga, koji su svojim oklopnim transporterom u noći na 12. srpnja 1995. g. navodno pregazili i ubili do 30 bosansko-muslimanskih vojnika. Tri znanstvenika pravnog instituta za ratnu dokumentaciju (RIOD) istražuju srebrenički dossier već od 1996. g. Taj se institut obično bavi revizijom zločina iz drugog svjetskog rata ali je također zaključio da mora revidirati neistinitu, iz državnih krugova poduprtu tvrdnju da su nizozemski vojnici u sastavu plavih kaciga pružali muški otpor tijekom pada bosanske enklave Srebrenice. Institut vodi istragu po službenom nalogu nizozemske vlade ali se ipak neprekidno suočava s teškoćama. Ni Francuzi ni Amerikanci, koji su tada surađivali s nizozemskim kontingentom u sastavu plavih kaciga, ne pokazuju velik interes za suradnju. Istraga će po procjeni RIOD-a biti dokončana tek za dvije do pet godina. Socijalno-liberalna vlada premijera Wima Koka nije htjela u jesen 1995. g. zbog Srebrenice riskirati krizu. Tadašnji ministar obrane izjavio je da međunarodna zajednica snosi odgovornost za pad zaštićene zone UN. Ta odgovornost ne smije biti svaljena na zemlju koja je na molbe UN pokazala spremnost na slanje vojnika u enklavu, kazao je tada Voorhoeve. No, nizozemski ministar obrane istodobno je prešutio da su upravo vlada i skupština željele poslati vojnike u enklavu kako bi zaštitili taj grad od Srba. Potom su Nizozemci bez borbe predali muslimansku enklavu Srbima, postavši tako sukrivcima za masovno smaknuće, konstatirao je američki pokret za ljudska prava 'Human Rights Watch'. Pripadnici elitne postrojbe 'Crvene beretke' u sastavu bataljuna 'Dutch Bat' (...) navodno su prekriženih ruku gledali kako bosanski Srbi sustavno ubijaju muškarce i mladiće, siluju žene i pljačkaju zarobljenike. Svijet je obišla fotografija na kojoj pukovnik Ton Karremans, zapovjednik Dutch Bat-a u Srebrenici i današnji časnik za vezu pri američkoj vojsci, nazdravlja sa zapovjednikom bosanskih Srba Ratkom Mladićem. 'Nizozemska izdaja Srebrenice stajala je Nizozemsku međunarodnog ugleda', izjavljuje bosanska liječnica Manuvera Vlašić. Kasnije su nizozemske vojnike u sastavu plavih kaciga kritizirali u prvom redu britanski i američki listovi i BBC. Neuspješna zaštita izbjeglica službeno je obrazložena i argumentom da su bosanski Srbi oduzeli Nizozemcima vojni materijal u vrijednosti oko 14 milijuna maraka - između ostalog, 14 oklopnih transportera, 18 terenskih vozila, protutenkovsko naoružanje i streljivo. Frank de Grave, žarište pozornosti javnosti, namjerava obnoviti povjerenje u vojsku i uglačati oštećeni image zemlje. Ta je namjera danas, tri godine kasnije, jedan od razloga za naznačenu potporu većine zastupnika skupštinskoj istrazi srebreničkog dossiera", izvješćuje Siggi Weidemann. DIE TAGESZEITUNG 18. VIII. 1998. U Nizozemskoj otvorena nova rasprava o Srebrenici "21. srpnja 1995. g. Nizozemska je slavila. 'Naši vojnici zaslužuju doček kakav priliči junacima a to će i dobiti', zapovijedio je tadašnji ministar obrane Joris Voorhoeve. Televizija je uživo prenosila doček nizozemske postrojbe u sastavu plavih kaciga ('Dutchbat') koji je iz pale muslimanske enklave Srebrenice stigao u siguran Zagreb. Povodom te proslave ministar Voorhoeve doveo je iz Nizozemske istaknute posjetitelje - premijera Wima Koka i prijestolonasljednika Willema Alexandera. Svirala je vojna limena glazba a nije nedostajalo ni piva. Mamurluk te junačke proslave još nije jenjao i još će godinama zagorčavati slavljeničko raspoloženje mnogima e u oranžističkom kraljevstvu. Naime, dok su plave kacige u znak olakšanja i u potrazi za zaboravom punile svoje krigle, osvajači Srebrenice opijali su se šljivovicom kako bi što bolje obavili svoj prljavi posao. Nakon kapitulacije plavih kaciga više od 8000 ljudi iz takozvane zaštićene zone UN Srebrenice izgubilo je živote - većina njih u masovnim strijeljanjima koje su upriličili zlotvori bosansko- srpskog generala Ratka Mladića. Srebrenica je simbol najtežeg ratnog zločina, počinjenog u Europi nakon drugog svjetskog rata. Naravno, svaki pokušaj zataškavanja debakla nizozemske mirovne misije bio je uzaludan. Usprkos početnim zapovijedima vojnicima da usta drže zatvorena, saslušanju časnika pred odborom za obranu iza zatvorenih vrata, internim istragama ministarstva obrane i premještaju zapovjednika u SAD, rijeka razotkrivajućih objava nije presušivala. No, čini se da se sada lavina istinski zahuktala nakon što je prije dva tjedna u okviru novog sastavljanja vlade (ministri su iz istih stranaka) imenovan novi ministar obrane - Frank de Grave. 'De Graveov prethodnik uporno je pogrešno usmjeravao reviziju međunarodne drame pod nazivom 'Srebrenica' - u prvom redu zato što kao glavna odgovorna osoba nije dao ostavku i time prepustio reviziju drugima', piše danas u 'De Volkskrantu' Marcel van Dam, član internog vodstva Socijaldemokratske stanke novog i starog premijera Wima Koka, priključujući se tako sve glasnijem pozivu na osnivanje skupštinskog istražnog odbora. Prvi službeni potez novog ministra obrane, koji poput svog prethodnika potječe iz redova konzervativno-liberalnog VVD-a, bilo je izdavanje naloga o pokretanju nove, 'nezavisne', istrage o zbivanjima u Srebrenici. Nakon brojnih gafova u prošlim istragama, povjerenje u istrage ministarstva obrane snažno je splasnulo. Primjerice, fotografije strijeljanja uništene su prilikom razvijanja a ministarstvo obrane zadržalo je izjave vojnika po kojima su plave kacige u bijegu pred Srbima pregazile oklopnim transporterima bosanske branitelje i civile. U prvoj mjeri učvršćivanja povjerenja ministar de Grave proslijedio je opterećujuće izjave državnom tužiteljstvu. Ovog će tjedna skupština odlučiti hoće li biti pokrenuta skupštinska predistraga, koja bi paralelno ostalim istragama mogla rezultirati i osnivanjem skupštinskog istražnog odbora. Pitanje je hoće li rezultat biti zadovoljavajući. Upitan 1996. g. bi li bila poželjna međunarodna istraga, tadašnji nizozemski ministar vanjskih poslova Hans van Mierlo odgovorio je - vjerojatno istinito - da ni UN ni Vijeće sigurnosti vjerojatno nisu motivirani za rasvjetljavanje čitave istine o Srebrenici", podsjeća na kraju članka Andrea Goldberg. RUSIJA ITOGI 18. VIII. 1998. Puno ih je na svakom kilometru U rubrici 'Vlastitim očima' objavljeno je izvješće Leonida Velehova s Kosova. Iz napisa izdvajamo: "Srbijanske su snage sigurnosti prije sedam dana provele 'čišćenje' sela Mališeva koje je pedeset kilometara udaljeno od kosovske prijestolnice Prištine prema jugozapadu. Sumnja se da stanovnici sela održavaju veze s Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK), pa je odlučeno da ih se odgovarajuće kazni. Većina ih je, očito, uspjela pobjeći. (...) Bila je to gotovo jedina kuća u Mališevu koja je ostala čitava. Sve su druge sravnjene sa zemljom ili su djelomično uništene i opustošene iznutra. Ovu su, čini se, sačuvali samo zato da bi je bojnik srbijanske policije koji nas je pratio, mogao pokazati i reći raširivši ruke: Seljaci se mogu vratiti svojim kućama. Operacija je završena. Nitko ih neće dirati. Kakvim kućama? Od gazdinstava je ostalo nekoliko krava koje lutaju po spaljenom i razvaljenom selu. Jako mučući, jedna nam je izišla u susret iz razrušene trgovinice prehranom. Kažu da u zoru, dok policajci u selu još spavaju, albanski partizani silaze s brda i muzu svoje kravice. Uspjeli smo doći u Mališevo samo zahvaljujući slučaju. Naš boravak na Kosovu poklopio se s posjetom zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Nikolaja Afanasjevskog koji se bavi kosovskim problemom. Srbijanske vlasti ne vole pokazivati mjesta 'čišćenja' i borba s albanskim partizanima, na prilazima k njima raspoređene su straže koje su opremljene teškim oružjem. No ruskog diplomata, razumljivo, nisu mogli odbiti, a Afansjevski je poveo i nas. (...) Zamjenik ministra bez riječi je slušao priče srbijanskog majora, rijetko postavljajući pitanja. Poslušno se zavukao u rov koji su mu pokazali, a koji su na kraju šume iskopali borci sada protjerani iz okolice Mališeva, kako bi mogli pucati na cestu. Grudobran pokraj rova iz nepoznatog je razloga bio nasut na suprotnu stranu, iza leđa strijelaca, ako su oni gađali cestu. Kada se vratio u Prištinu Afansjevski, na kojega je navalila energična američka novinarka, umorno je počeo govoriti kako se i dalje mora tražiti miran, diplomatski put za rješavanje kosovskog sukoba, kako je upletanje SAD-a nedopustivo, da će ono samo izazvati borce, a neće riješiti sukob. Kada je novinarka zatražila konkretniji odgovor, Afanasjevski se kiselo nasmiješio: Možda vi znate kako uspostaviti mir na Kosovu? Prodajte mi rješenje, plaćam milijun dolara. Iskusni diplomat nije milijun stavio na kocku. Nitko ne zna kako uspostaviti mir na Kosovu. Kao i prijašnji jugoslavenski sukobi, i ovaj ima duboke korijene, a ni radikalne, ni konzervativne metode 'liječenja' ne daju nikakvih rezultata. Pregovori između Prištine i Beograda prekinuti su u samom početku, a radikalne metode poput srpskog 'čišćenja' samo pogoduju širenju sukoba. Paradoks je u tome što su se međunacionalni sukobi na Kosovu pojavili prije svih drugih na području tadašnje SFRJ. Odmah nakon Titove smrti 1981. tu su održani prosvjedi nekoliko tisuća domaćih Albanaca koji su tražili da se njihovoj autonomnoj pokrajini dade status republike. (...) Pojava OVK-a pobrkala je karte miroljubive kosovske oporbe. Ne priznavši odmah samu činjenicu da postoji tako radikalna skupina njegovih sugrađana i optuživši ih da su provokatori, Rugova i njegovi istomišljenici neobično su si otežali traženje zajedničkog jezika s OVK-om. Sada je političkim vođama kosovskih Albanaca savršeno jasno da se više ne mogu distancirati od OVK-a ako ne žele otići sa scene. (...) Na strani OVK-a danas su simpatije ne samo većine stanovnika Kosova, već i, što je isto tako važno, albanske dijaspore u inozemstvu. Ona podupire partizane, materijalno je pripremila 'ustanak', kako nastup OVK-a naziva još jedan miroljubivi prištinski intelektualac Skelzen Maliqi. Radikalizam dijaspore on obrazlaže time što ključnu ulogu u njoj imaju mladi ljudi koji su iselili s Kosova 90-ih godina i većinom su ratovali protiv Srba, na strani Hrvata. Oni vjeruju da se i kosovski problem može riješiti samo vojnim putem." FRANCUSKA LIBERATION 18. VIII. 1998. Oprezne vojne vježbe NATO-a u Albaniji "NATO prvi put organizira velike vojne vježbe u Albaniji, pazeći ipak da se ne miješa u krizu na Kosovu. Neće biti nikakvog razmještanja snaga barem 150 kilometara od srbijanske granice. Vježba pod nazivom 'Cooperative Assembly 98' koja je počela jučer, a trajat će do 22. VIII. u okolici Tirane, ima zadaću da 'dade zajedničku ocjenu operacija za očuvanje mira' i da 'u primjeni uskladi djelovanje između vojnih snaga pojedinih zemalja sudionica'. Admiral Joseph Lopez koji vodi vojne vježbe NATO-a, misli da 'vježba nije usmjerena ni prema Kosovu, ni prema Beogradu. Ali se nadam da će to biti jasna poruka za zaraćene strane. NATO je spreman za operacije očuvanja mira, kao i za druga moguća rješenja. Vježba koja je u tijeku, vrlo je važna za stabilnost ovog područja: ne možemo spriječiti rat ako nismo nazočni na licu mjesta.' Dakle, nije izričito riječ o pokazivanju snage kako bi se činio pritisak na srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, ili o pripremama za možebitno raspoređivanje na Kosovu ili na granici između dviju zemalja. Rusija koja se protivi vojnom upletanju NATO-a na Kosovu, simbolično je poslala tridesetak pješaka koji će izvoditi vježbe zajedno sa svojim drugovima sa Zapada. Međutim, nazočnost gotovo tisuću i pol NATO-ovih vojnika u Tirani i vojnih zrakoplova na albanskom nebu ne bi trebala proći nezapaženo u Beogradu. Sredinom rujna, slična će se vježba održati u susjednoj republici Makedoniji. Četrnaest zemalja sudjeluje u 'Cooperative Assembly' koja se provodi u okviru Partnerstva za mir, sporazuma koji NATO povezuje s bivšim socijalističkim i neutralnim zemljama. Amerikanci su trebali doći u većem broju: na koncu će ih biti jedva stotinu i pedeset. Zbog događaja u Kongu marinci su pozvani u druge krajeve. U stvari, State Department, koji je u petak odlučio da će svoju diplomatsku nazočnost svesti na minimum, smatra Albaniju visokorizičnom zemljom i preporučio je svojim državljanima da napuste zemlju zbog straha od mogućeg napada. Dan prije, albanska je policija, vjerojatno uz pomoć CIA-e, uhitila u Tirani egipatskog islamskog borca Ahmeda Ismaila Ossmana. Taj je čovjek u svojoj zemlji osuđen na smrt zbog terorizma. Dakle, nema ni govora da se američki vojnici razvlače po tom području. Talijani, koji daju najveći kontingent od petsto ljudi, morali su bez odlaganja zamijeniti Amerikance. Oni dobro poznaju Albaniju koju je Rim u doba Mussolinija čak bio pripojio. 1997. talijanska je vojska bila vođa operacije za očuvanje mira 'Alba' nakon nutarnjih nemira izazvanih padom bankarskog sustava. Francuzi su nazočni kao i prošle godine. Sa 150 opkonika 2. opkoparske pukovnije, oni obnavljaju školu u Kritju na sjeveru Tirane. Ovi stručnjaci za gradnju ne bi trebali previše uznemiravati Miloševićeve postrojbe", izvješćuje iz Tirane Jean-Dominique Merchet. LE MONDE 18. VIII. 1998. Poštenje Dragana Petrovića, bjegunca iz prljavog kosovskog rata Iz Podgorice izvješćuje posebni izvjestitelj lista Christian Lecomte: "U zoru 27. VII. Dragan Petrović je rekao zbogom životu novaka u jugoslavenskoj vojsci. Preskočio je preko zida vojarne u Peći, na jugozapadu Kosova, otišao s rukama u džepovima i autobusom se vratio kući u Crnu Goru. 'Nisam više mogao', žali se. Vojnik Petrović je mlad. Ima tek dvadeset i jednu godinu, ali je vidio puno toga. Njegovi su snovi danas ispunjeni morama. Tjera ih šišajući noću travu u obiteljskom vrtu, lašteći sestrine cipele ili perući očev auto. Njegova je majka zabrinuta, ali manje opterećena. Radije da u četiri sata ujutro prekopava po alatu u šupi, nego da je na bojištu. 'Kada je došao bio je tako prljav, da je njegovim sestrama trebalo dva sata kako bi skinule prljavštinu s njega. Tamo se u tri mjeseca samo jednom oprao u cijelosti, i to u bunaru', priča g. Petrović. Dragan je poslan na Kosovo u svibnju dok je službovao u Kraljevu, u Srbiji. 'Iz moje postrojbe išli su dolje većinom nesrbi, Mađari iz Vojvodine, Cigani i Crnogorci. Srbi su ostajali u vojarni'. Dragan vozi kola hitne pomoći, a zatim transporter koji vuče top. Albanska sela gore jedno za drugim, i za mladog Petrovića zrak uskoro postaje zagušljiv. On priča: 'Okružili bi selo, specijalne postrojbe bi ušle, pucale, protjerivale žene i djecu, palile i odlazile s hladnjacima i televizorima. Rekli bi za to 'idemo u kupnju'. Časnici su bili degenerici i pijanci koje je trebalo pozdravljati svake dvije minute. Onaj tko je mogao pucati zatočenicim u glavu dobio bi trideset i pet dana dopusta. Govorili su nam: Tebi ostaje pet mjeseci službe, ubij ih petoricu i možeš odmah kući. Nitko nije mogao pucati osim jednog Madžara, ali on je napola poludio.' Draganova se bojna često seli. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) postavlja zasjede. Zastrašene mlade novake časnici šalju na prvu crtu. 'Iza neredbe bi odmah uslijedila protunaredba, podčasnici se nisu nikada slagali, osim kada su išli pljačkati kuće.' Živci vojnika su krajnje napeti, svake večeri im propisuju umirujuća sredstva. Dragan ih pljuje. Shvaća da taj rat nije njegov i da mora pobjeći prije nego to postane. Vojnik Petrović je bjegunac koji se ne krije. Nova crnogorska vlada koja je osudila oružanu represiju Beograda na Kosovu, obećala je da će fizički i pravno zaštititi svakog svog građanina koji je bio nepokoran. Danas se Dragan Petrović slobodno skita tijekom dana i bori se sa svojim noćnim strahovima baveći se kućanskim poslovima." 190248 MET aug 98