FRANCUSKA-LE MONDE OD 12.8.98. EU

FRANCUSKA LE MONDE 12. VIII. 1998. Proširena Europa ili sukobi susjeda "Plan stvranja stabilnosti Europe koji je zamislio premijer po imenu Edouard Balladur predviđao je da u Europsku uniju jednoga dana mogu ući samo države koje su riješile svoje probleme sa susjedima. Bilo je to između 1993. i 1995. godine. Poticanje nije bilo nevažno. Poljska je sklopila sporazume s Litvom, Rusijom, Ukrajinom, Bjelorusijom..., Mađarska s Rumunjskom; čak je i Slovačka postigla barem teoretski dogovor s Budimpeštom o sudbini mađarske manjine. Tako su prve dvije, zbog ovog i drugih, više gospodarskih razloga, dospjele na popis najvećih kandidata za skorašnje proširenje. Želja da se u EU ne uvoze 'sudske parnice zbog međe', kako je govorio Paul Nizan, sasvim je razumljiva. Europska integracija donosi dosta poteškoća sama po sebi, pa si EU ne može dopustiti da u svojoj sredini raspravlja o pitanjima koja su vrlo često nasljeđe propasti Otomanskog ili Austrougarskog Carstva nakon Prvog svjetskog rata. Da je to pravilo primijenila početkom 80-ih, Unija se danas ne bi morala baviti posljedicama grčko-turskih razmirica. Iako Ciprani mogu dokazati opravdanost razloga u korist svoga pristupa, razumljivo je da će petnaestorica - ili četrnaestorica, ako Grčka ostane po strani - dobro promisliti prije nego prihvate podijeljeni otok. Međutim, zahtjevi iz Balladurova plana, koje su potvrdile odluke Europskog vijeća, nisu dovoljni da bi se uklonile sve opasnosti. Prvo, svađe susjeda za koje se misli da su izglađene, uvijek mogu oživjeti, čak i među partnerima dobre volje. K tome, EU proširenjem dobiva nove, neobične i možda nesigurnije granice. S povećanjem broja država članica mogao bi se povećati broj sporova, kao i različitost interesa. Tako je nakon proširenja, godine 1995., Europska unija, zahvaljujući Finskoj, imala granicu s Rusijom dužu od tisuću kilometara. Dva primjera posljedica takve raznorodnosti dale su nedavno Poljska i Mađarska. Glede Bjelorusije Lukašenka-Ubuja, Varšava, kao uostalom i druge zemlje koje graniče s Bjelorusijom, a žele pristupiti Uniji, neće prihvatiti mjere protiv vlade u Minsku koje su donijela petnaestorica. Kada je riječ o Mađarima, oni neće sudjelovati u mogućoj NATO-ovoj operaciji na Kosovu, zbog Mađara koji žive u Srbiji. Razlozi koje navode obje strane razumljivi su i vrijedni uzimanja u obzir, a ni Poljake ni Mađare ne priječe da prihvate vrijednosti ostalih Europljana. No njihovo stajalište upozorava na činjenicu: vanjska politika i politika zajedničke sigurnosti Europske unije, koja je već dvojbena u nekim europskim zemljama sa suprotnim tradicijama, bit će još teže ostvarive nakon proširenja. Ta je tvrdnja bila u središtu rasprave na međunarodnom skupu zaklade Bertelsmann koji je nedavno održan u Berlinu u nazočnosti nekolikih šefova država i vlada, ministara vanjskih poslova i međunarodnih dužnosnika. To više što su se, usprkos opetovanjima lijepih načela o nepovredivosti granica, u razdoblju od 1990. do 1991. one u Europi ozbiljno mijenjale. U bivšoj Jugoslaviji silom, a drugdje miroljubivim dolaskom novih podanika međunarodnog prava. Pogledajmo opet Poljsku: njezine stoljećima nestalne granice nisu se promijenile. Promijenili su se njezini susjedi. Njihov je broj više nego dvostruko veći. Do 1991. Poljska je graničila s trima državama: Demokratskom Republikom Njemačkom, Čehoslovačkom i Sovjetskim Savezom. Danas ima sedam susjeda: Saveznu Republiku Njemačku, Republiku Češku, Slovačku, Ukrajinu, Bjelorusiju, Litvu i Rusiju (Kalinjingrad). To ne znači nužno da je njezina okolina opasnija, već da se s njome teže složiti. Čelnici Europske unije očituju dobru volju kada tvrde da nakon nestanka dvaju blokova ne žele stvoriti nove crte podjele na kontinentu. Trebala bi postojati veza između kandidata za pristup i zemalja koje u dogledno vrijeme neće biti članice EU-a, između pristupnika na prvoj listi i onih koji su zamoljeni da pričekaju bolje dane... U stvarnosti su razlike puno finije. Dokument koji je na zadnjem skupu predstavila zaklada Bertelsmann - Europa uoči svoga ostvarenja - govori o 'novom privremenom susjedstvu', o novim susjedima koji su, kao možebitni članovi EU-a, rezultat stalnog proširenja, i tako dalje, sve do neodređene granice. Međutim, to privremeno stanje može trajati dugo. Iskustvo pokazuje da između dvaju krugova pristupa može proteći i desetak godina, tijekom kojih bi se Europska unija morala suočiti s prilikama na koje nije naviknula. Hoće li tako crta koja je u doba čehoslovačkog saveza dijelila Češku-Moravsku od Slovačke, za par godina biti vanjska granica Europe, budući da Republika Češka ima sve izglede da postane punopravnom članicom EU-a, dok autokratska Slovačka g. Mečiara još mora čekati. Iako su Mađarska i Rumunjska uspjele riješiti pitanje mađarske manjine u Transilvaniji, mađarsko- rumunjska granica također će biti vanjska granica EU-a, postavljajući Budimpeštu pred nemogući izbor: ili se odreći slobode kretanja unutar EU-a, ili se ograditi od rumunjskih Mađara... Sa skorašnjim proširenjem Europske unije na istok, manjine podrijetlom iz država članica koje žive u državama koje nisu njezine članice, (rumunjski i srbijanski Mađari) i manjine podrijetlom iz zemalja koje nisu članice, a žive u zemljama članicama (estonski, a kasnije i letonski Rusi), otežavat će susjedske odnose. Nestabilna Rusija mogla bi čak doći u napast da svoje manjine u baltičkim državama iskoristi kako bi narušila proširenje EU-a, kao što je do sada uspijevala zaustaviti otvaranje NATO-a prema tim zemljama. Pitanja o demokratskoj budućnosti Rusije nadilaze jednostavna pitanja o susjedskim odnosima. A Ukrajina bi u godinama koje dolaze mogla postati razlog za ozbiljnu zabrinutost Europljana. Njoj prijete dvije opasnosti koje se dopunjuju: s jedne strane neuspjeh političkih i gospodarskih reforma, a s druge, obnova slavenske zajednice pod vodstvom Moskve. U oba slučaja neposredni susjedi Ukrajinaca ne bi bili pošteđeni jer bi se zbog lančane reakcije umiješala zajednica europskih država, napose ako su ti neposredni susjedi već pristupili Europskoj uniji ili su na putu da to učine. Ipak, proširenje na istok ima samo nedostatke. Budući pristupnici donose sa sobom i posebno iskustvo o odnosima sa zemljama koje su se zapadnim Europljanima činile gotovo egzotičnima. To će iskustvo svakako biti korisno za borbu s krizama koje će sigurno izbiti na rubovima proširene Europske unije. Uostalom, šteta što se ono nije više koristilo u početku jugoslavenskog sukoba", piše Daniel Vernet na prvoj stranici lista. 122351 MET aug 98