DIE WELT-POLITIČKA AFERA-31. VII.

NJEMAČKA DIE WELT 31. VII. 1998. Politička afera "Stalna opsada Bijele kuće od strane posebnog istražitelja Kennetha Starra približava se svojem vrhuncu i kraju. Cijeli niz istraga mogućeg pogrješnog ponašanja predsjednika koji je počeo 1994. pod naznakom Whitewater i prvobitno bio posvećen ulozi Clintona u propalom projektu s nekretninama u Arkansasu, izoštrava se na pitanje da li je predsjednik u Bijeloj kući imao seksualni odnos s praktikanticom. Razvitak je prerastao u sukob između Clintona i Monice Levinsky koji su se zakleli da takav odnos nisi imali. Gospođa Levinsky očito je odlučila povući ustupak nekažnjavanju stanja. A Clinton će kako se pretpostavlja, pred velikom porotom ostati pri svojem iskazu kojeg je s velikom važnošću dao u siječnju pred kamerama: da nije imao seksualni odnos s Monicom Levinsky i da od nikoga nije zahtijevao da po tom pitanju laže, da se krivo zakune. O važnosti događaja može se sporiti. Američko stanovništvo koje je Clintonovoj politici tijekom mjeseci poslije izbijanja afere dalo rekordne stope odobravanja, uglavnom se drži stajališta da je Clinton vjerojatno rekao neistinu ali da treba dijeliti njegov privatni život od njegove političke uloge. Protivnici takvog stajališta, ponajprije posebni istražitelj Starr koji je istinitost predsjednika i u najprivatnijim stvarima učinio uporištem svoje istrage, vide povezanost moralne kvalifikacije kao čovjeka i političara. Stalna drama-skandal oko Clintona ima pravnu i politički razinu. Politička je pri tomu imala do sada veće djelovanje, jer je Starr na pravnoj osnovi doduše imao uspjeha u Clintonovoj okolici ali nikada nije došao do glavnog cilja svojih istraživanja. Sada je postavljena pozornica da bi se to promijenilo: Clinton će 17. kolovoza biti prvi američki predsjednik na dužnosti koji će u svojoj stvari kao potencijalni optuženik, dati iskaz pred velikom porotom. Sve to, kako kažu, čini dobrovoljno. Zapravo ga je na to naveo tek ustavnopravni Starrov poziv poslije nekoliko mjeseci otpora. Kao protuuslugu za Clintonovu spremnost da dade izjavu i na taj način izbjegne ustavni sukob, Starr je formalno povukao poziv i dopustio Clintonu povlasticu da iskaz da u Bijeloj kući u nazočnosti svojih odvjetnika. Dosadašnji tijek skupih istraga izazvao je velike dvojbe o svrsishodnosti institucije posebnog istražitelja i mnoštva njegovih ovlasti. Među mnogima se stvorila nelagoda zbog trajne inkvizicije koja bi mogla potkopati prestiž i sposobnost funkcioniranja Bijele kuće. No svaka rasprava o zakonitosti Starrove istrage ima nedostatak što se ne zna što uistinu ima u ruci. Samo je to sigurno: ako nema više od opisne izjave Monice Levinsky, ako nema popratne čvrste dokaze koji bi uzdrmali Clintonovu protuizjavu i dokazali krivokletstvo, ta će istraga svršiti kao gorka šala suvremene povijesti. Sve se svodi na pitanje da li će Starr u svojem završnom izvješću kongresu koje se očekuje ove jeseni, nagomilati toliko dokaznog materijala da će i Clintonovi demokratski stranački kolege biti mišljenja da taj predsjednik politički - politički - više ne može opstati. U tom bi slučaju vrlo vjerojatno već samo izgledi na uspjeh postupka za opoziv (u kojem zastupnički dom relativnom većinom izglašava podizanje optužnice a senat odlučuje dvotrećinskom većinom), Clintona mogli navesti na ostavku. Za sada je to tek puka teorija, no tako je bilo u slučaju Nixona. Cjelokupna istaga protiv predsjednika tako u svakom slučaju ispada politička odluka pri kojoj pravni materijal igra ulogu samo kao nepobitnost koja određuje raspoloženje u kongresu. Unatoč sukobu koji se nazire između dvoje glavnih osoba, Clintona i Monice Levinsky, oklade su danas još uvijek protiv postupka opoziva. Pritom ulogu ima politička računica: i Clintonovi protivnici, baš oni, republikanska većina i senat u zastupničkom domu, ne žure prije kongresnih izbora u studenom raspravljati o možebitnom Starrovom izvješću koje bi ostavilo otvorenom dvojbu o Clintonovoj krivnji ili o zakonitosti i važnosti istrage. Prijepor s demokratima o pravu na opoziv politički uspješnog predsjednika mogao bi se pretvoriti u bumerang opasan za republikance. Jer ubojstvo kralja nije popularno sve dok kralj ne ostane sasma gol pred svojim narodom a narod ne može drugo nego sramiti se zbog njega. I bez obzira na izbore u studenom, republikanci su dali do znanja da taktički ne bi bilo pametno ni oportuno srušiti Clintona. Jer u tom bi se slučaju u Bijelu kuću uselio Al Gore a idući bi republikanski predsjednički kandidat morao 2000. godine izići na izbore protiv predsjednika na dužnosti - što ne bi bio slučaj kad bi Clinton završio svoj mandat. U velikoj drami oko prava, istine i morala, na posljetku se ipak radi - o politici" - zaključuje Manferd Rowold u uvodniku lista. 030159 MET aug 98