ŠV 28. VII. NZZ: GLAVNA ZADAĆA EU JEST USKLAĐIVANJE EU. SIGURNOSNIH INTERESA

ŠVICARSKA NEUE ZÜRCHER ZEITUNG 28. VII. 1998. Austrija bez strategije između EU i NATO-a Ono što EU na sigurnosnopolitičkoj razini može spriječiti važnije je od onog što eventualno može postići, ističe Erich Reiter, povjerenik za strateške studije u austrijskom ministarstvu obrane. "Mađarsko članstvo u NATO-u zaslužuje pozitivnu ocjenu, ali ulazak Mađarske u krug članica prije Austrije zemljopisna je pogrješka i europapolitička zabluda. Krivnju za takav razvoj događaja snosi austrijski nedostatak strateškog koncepta. Nepostojanje sigurnosnopolitičke orijentacije slabi poziciju vlade. Namjera austrijske vlade da još prije austrijskog preuzimanja predsjedateljskog mandata u Europskoj uniji utvrdi zajedničku sigurnosnopolitičku orijentaciju (izrada takozvanog izvješća o opcijama) zapela je na pitanju pristupa NATO-u kao cilja austrijske politike. Vladajuće stranke duboko su podijeljene oko tog pitanja a zajednička osnova nije na pomolu. Stoga bi Austrija, koja nije članica NATO-a niti je kao malena zemlja zastupljena u kontaktnoj skupini za Jugoslavije, trebala kao predsjedateljica EU ustrajati na velikoj suzdržanosti u sigurnosnopolitičkim pitanjima, što izaziva nezadovoljstvo upravo u kontekstu zaoštravanja stanja na Kosovu. Nema nikakve dvojbe da razvoj događaja na tom području zahtijeva konkretne poteze. Austrija bi na temelju svog raznovrsnog poznavanja stanja u jugoistočnoj Europi mogla dati znatan doprinos zapadnim procesima odlučivanja. U slučaju angažmana na Kosovu realna je vjerojatno samo akcija NATO-a, usklađena s Europskom unijom. No, Austrija ne sudjeluje u izradi vojnih planova. Izgradnja europske sigurnosne arhitekture obilježena je reformama NATO-a i proširenjem zapadnog saveza na istok. Pritom se NATO suočava s izazovom daljnjeg funkcioniranja u ulozi obrambenog saveza, otvaranja prema novim članicama bez štetnih posljedica na zajedništvo saveznica, i preuzimanja novih zadaća u funkciji managera kriza. I Austrija se suočava s pitanjem treba li sudjelovati u daljnjem razvoju europskog sigurnosnog poretka ili se namjerava zadovoljiti ulogom gledatelja. Strateški položaj Austrije određen je njezinim članstvima i nečlanstvima. Doduše, ocjena položaja pokazuje da Austrija danas nije izložena aktualnim prijetnjama (što se odnosi i na gotovo sve ostale zemlje zapadne i srednje Europe). Doduše, takva situacija nije povijesno jedinstvena (formulacija ovdašnjih novinara i političara). Slične su situacije bile česte, ali nisu trajale vječno, a neki se danas nadaju da će sadašnja povoljna situacija biti trajna. No, to je puka spekulacija. Ne znamo hoće li se europska integracija na kraju pokazati uspješnom i trajnom; mnogo toga zasigurno će ovisiti o uspjehu europske monetarne unije. No, općenito gledano, politička Europa morat će položiti dugi ispit iz napetog odnosa, koji proizlazi iz činjenice da je djelotvornost nacionalnih država smanjena dok bruxelleska središnjica još nije razvila dostatne mogućnosti za zajedničko europsko djelovanje. Ta se činjenica neprekidno jasno očituje u sferi međunarodne politike: najveći gospodarski prostor na svijetu - EU - još nije značajan čimbenik međunarodnih odnosa; njegove članice (uključujući atomske sile Francusku i Veliku Britaniju) izgubile su pak taj status. Pitanje je u kojoj će se mjeri europski identitet razvijati u predstojećem razdoblju i je li opravdana nada da će mlada generacija - posebno njezin obrazovaniji dio - postati nositeljem europske svijesti, pridonoseći pobjedi europeizacije i globalizacije nad pred kojom će na kraju kapitulirati - trenutačno ojačanim - političkim populizmom, usmjerenim na izolaciju nacionalnih država. Iako sklonost protekcionizmu možda kratkoročno u mnogim europskim zemljama djeluje razumljivo zbog lošeg stanja na tržištu rada, nema alternative sudjelovanju u procesu europske integracije, osim ako postoji spremnost na odbacivanje mogućnosti opstanka u međunarodnoj konkurenciji i na prihvaćanje rizika postupnog potonuća Europe u znanstveno- i tehnološkopolitičku - te stoga i gospodarsku - drugorazrednost. Doduše, ne treba podcijeniti ni sigurnosnopolitičko značenje EU, zbog čega i proširenje te zajednice ima ozbiljnu sigurnosnopolitičku dimenziju. Ono što EU može postići na sigurnosnopolitičkoj razini nije tako važno kao ono što ta zajednica uglavnom može spriječiti - riječ je o međusobno suprotstavljenoj interesnoj politici europskih sila. EU i NATO nadupunjuju se u svojim funkcijama, sprječavajući europsku hegemonijalnu politiku; sve dok te dvije institucije funkcioniraju, nije potrebno pretjerano brinuti za sigurnost zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja. EU i NATO stvorili su zajedničkim radom veliku zonu stabilnosti. Proširenje tih zajednica može - bude li pravilno zamišljeno - tu zonu dodatno povećati. Usprkos tome, ostvarivanje oba cilja zahtijeva mjeru kako ne bi negativno utjecalo na općenitu situaciju u Europi i na koherenciju te kako ne bi omelo budući unutrašnji razvoj. Drugim riječima, proširenje NATO-a ne smije biti prevelika provokacija za Rusiju, a EU treba primiti u svoje članstvo samo one zemlje koje su gospodarski i socijalno već zrele za Europu. Situacija u jugoistočnoj Europi još je uvijek obilježena s nekoliko kriznih žarišta, kojih aktiviranje treba spriječiti. Nakon Kosova, sljedeća kriza mogla bi izbiti u Makedoniji i zahvatiti - osim Albanije - i susjedne zemlje Bugarsku i Grčku. Valja se nadati da je problematika nacionalnih manjina, vezana uz mađarsku manjinu u Slovačkoj i Rumunjskoj, riješena trajno, a ne samo površinski, u kontekstu ambicija tih zemalja da pristupe NATO-u i EU. Valja se također nadati da neće uslijediti novo zaoštravanje prilika u jugoslavenskoj Vojvodini, da će u Bosni zavladati mir, da hrvatsko- srpski sukobi neće ponovno buknuti te da neće iskrsnuti nove napetosti u spletu odnosa između Rumunjske, Moldavije, Ukrajine, Transnistrije i Rusije. Doduše, proces reformi i demokratizacije u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji i dalje je obilježen neizvjesnošću te nitko ne može prognozirati hoće li se te zemlje - posebno, naravno, sama Rusija - razviti u 'normalne' države ili će u njima kratko - do srednjoročno prevladati nova sklonost imperijalizmu, što bi uvelike utjecalo na situaciju na Baltiku. Zanemarimo li još uvijek gotovo nepredvidiv razvoj događaja u velikoj kriznoj regiji sjeverne Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka, Kavkaza i središnje Azije, zaključit ćemo da sama Europa sa svojim otvorenim i potencijalnim žarištima sukoba (među kojima - kao posebno ozbiljne probleme - treba ubrojiti i ozbiljne grčko-turske odnose i Cipar) ne nudi jamstvo za mirnu budućnost. Dakle, mala zemlja treba staviti svoje snage u službu europske integracije i jačanja institucija koje su dosada štitile mir i stabilnost. Gledano iz te perspektive, austrijska odgoda odluke o pristupu NATO-u bila je dvostruka strateška pogreška - prvo, na geostrateškoj razini, zato što je time očuvan stari neutralni zasun Švicarska-Austrija, koji je već svojedobno odvojio područja pod mjerodavnošću NATO-a u sredini i na jugu Europu, otežavajući NATO-u zadaću obrane. Neutralni zasun raste paralelno NATO-ovu proširenju na istok, budući da ni Slovačka nema status kandidata za NATO. Mađarska ostaje time odvojena od jezgre NATO-ova teritorija u srednjoj Europi i mora - gledano iz vojnopolitičke perspektive - biti izolirano usidrena u južnu Europu, bez izravnog pristupa NATO- ovu teritoriju. Još je uvijek potpuno neizvjesno hoće li drugi krug proširenja NATO-a uopće biti otvoren i kada. No, postoje valjani razlozi za pretpostavku da će spomenuti drugi krug biti otvoren samo ako se nađu posebno prikladni kandidati, a to bi bile Švedska i Austrija. Strateška pogreška bila je i težnja - koju austrijska vlada bar službeno ističe - razvoju zajedničke sigurnosne politike EU, a na kraju i zajedničke obrambene politike. U razdoblju obilježenom smanjenjem proračunskih sredstava namijenjenih obrani i uklanjanjem vojnih resursa u cijeloj Europi, zajednička vojna sruktura EU neće biti izgrađena iz početka već će isključivo moći biti nadograđena na strukturu NATO-a. Taj će se proces najbrže odvijati ako EU i NATO-ova Europa budu što podudarnije. Dakle, NATO-u moraju pristupiti one zemlje koje još nisu njegove članice i obratno. Bilo bi idealno kada bi procesi proširenja NATO-a i EU mogli biti međusobno usklađeni te kada bi bilo moguće planiranje članstva u obje zajednice (odnosno, ni u jednoj od njih). Takva politika ojačala bi europski element u NATO-u i pružila dobru osnovu za razvoj europskog obrambenog identiteta", zaključuje Erich Reiter. 290255 MET jul 98