DIE WELT-SVJETSKI SUD-20. VII.

NJEMAČKA DIE WELT 20. VII. 1998. Svjetski sud "Sudbina je velikih zamisli da ih na početku odbacuju kao naivne. I sa starim snom čovječanstva o svjetskom kaznenom sudu koji će političke hulje pozivati na odgovornost, bilo je isto tako. Uvijek je jednostavno vizionare nazvati naivnima. Jer često državnici i posrednici ne žele ili ne mogu napustiti svoja stajališta, ne mogu odbaciti svoje interese. To se tada zove pragmatizam. I u Rimu je na početku konferencije jedva itko vjerovao da će na njezinom svršetku doista postojati temeljni statut nezavisnog svjetskog suda. Prigovori supersile SAD-a bili su preveliki. Država koja je više od svih ostalih na svoje zastave ispisivala traženje pravde u svijetu, do kraja se borila protiv svjetskog suda. Razmišljanja SAD-a su potaknuta finacijski, ustavno-pravno, ponajprije politički. Washington se boji da bi američki vojnici angažirani u međunarodnim misijama mogli biti uvučeni u javne sudske procese. Američko je izaslanstvo pružalo otpor svim sredstvima, nije prezalo ni od ucjene. Predstavnicima siromašnih zemalja prijetilo je ukidanjem gospodarske pomoći, europskim saveznicima ukidanjem simpatija, povremeno je čak bilo rečeno: povlačenjem američkih postrojba. Ništa nije pomoglo. SAD su na kraju doživjele jedan od najosjetljivijih diplomatskih poraza. 120 od 160 država - među njima sve zemlje EU-a - prihvatile su kompromisni prijedlog. Na uskoj fronti protivnika SAD su se našle u čudnom društvu - s Irakom, Libijom, Kinom, Rusijom, Izraelom i Indijom. Na koferenciji u Rimu zamijenjene su desetljećima stare uloge: baš su se SAD, koje su sudom u Nuernbergu ustrojile prvi međunarodni sud za ratne zločince, pokazale kao kočničar pravde. A Njemačka, država čijim se počiniteljima u Nuernbergu sudilo, postala je najvećim pobornikom svjetskoga suda. Rimska je konferencija uspjeh za brojne velike i male skupine boraca za ljudska prava iz cijeloga svijeta. Borile su se zajedno s 60 država istomišljenica za jaki sud - s prilično hladnokrvnom strategijom pregovaranja. Ušle su u mnogo kompromisa, neki od njih su na rubu podnošljivoga. Ali pobornici jakog suda uspjeli su u bitnim zahtjevima: na prvom mjestu je neovisnost tužitelja. Uza svu nepopustljivost, izaslanici su se složili i o uzvišenoj umjetnosti ograničavanja: nisu podlegli iskušenju da sud preopterete problemima poput kriminala s drogom i terorizmom i da ga time razvodne. Svjetsko političko raspoloženje djelovalo je na zaključak u Rimu kao potisna sila: poslije svršetka hladnoga rata, poslije građanskih ratova u bivšoj Jugoslaviji i pokolja u Ruandi, moralni su kriteriji u međunarodnoj politici uživali veliki ugled, barem na papiru. Kad su propale istočnoeuropske diktature i podivljala društva probijala svoj divlji put u slobodu, zapadni je svijet postao svjestan da posljedice tih erupcija neće moći zaustaviti pred svojim vratima. Stvaranje međunarodnog kaznenog suda neće velikim koracima učiniti ovaj svijet pravednijim. Odluka u korist te ustanove ponajprije je pobjeda jedne zamisli. Svjetski sud ne može ostvariti san o svjetskoj pravdi. On će biti sud s ograničenim djelovanjem. No to nije ustanova-alibi, nije uslužan instrument Vijeća sigurnosti. U tome je prije svega uspjeh konferencije u Rimu. I dalje će postojati rupe kroz koje će se provlačiti zločinci čovječanstva. Samo oni čije su države potpisale sporazum, mogu biti optuženi od suda. Zemlje koje običavaju proizvoditi ratne zločince, ne pripadaju potpisnicima. To znači: ako sud želi istraživati ratne zločine na Kosovu, mora tražiti dopuštenje od Slobodana Miloševića. Unatoč nedostatcima: to što je 120 država osnovalo svjetski sud bez svjetskog policajca SAD-a, svjedoči o hrabrosti - hrabrosti ponajprije dugog daha. Jer postoji opasnost da njihova odluka najprije ode u slijepu ulicu. Tek nakon što parlamenti 60 država ratificiraju sporazum, on postaje pravovljan. To može dugo potrajati, a pritisak Sjedinjenih Država bit će golem. SAD su u Rimu javno prokazane, a ranjenici reagiraju razdražljivo. Osim toga, svjetski bi sud bio upućen na SAD kad bi se radilo o pronalaženju ratnih zločinaca. Tako je moguće da sporazum iz Rima na godine, čak desetljeća, nestane u ladicama. No temeljni statut svjetskoga suda stvorio je moralne i političke standarde koje, jednom zapisane, neće više biti moguće ignorirati, barem ne u doba demokracije. Standardi čijem se pritisku SAD - država koja je svoj identitet uvijek izvlačila iz svoje moralne svijesti - na posljetku ne može izmaknuti. Ako SAD žele biti vjerne svojem vlastitom zahtjevu, ne preostaje im drugo nego da se pomire sa zamisli svjetskog kaznenog suda. Svjetski sud i SAD se ne moraju uzajamno ljubiti ali morat će surađivati prije ili kasnije - u obostranom interesu. Sve drugo bi doista bilo naivno" - piše Katja Riddersbusch u uvodniku lista. 210220 MET jul 98