RDW-BANKE-17-7

NJEMAČKI RADIO - RDW 17. VII. 1998. Gospodarska panorama Oko hrvatskoga bankarstva u proteklih se godinu dana podiglo mnogo prašine: nakon sanacija Privredne, Riječke, Splitske i Slavonske banke, u javnost je izbio skandal u Dubrovačkoj banci čiji je trag preko zloglasnog tajkuna Miroslava Kutle vodio čak do političkog vrha Republike Hrvatske. Potkraj lipnja uvrstila se i Glumina banka u niz nelikvidnih banaka te joj je Hrvatska narodna banka (HNB) morala pomoći intervencijskim kreditom od 200 milijuna kuna. Stanje u hrvatskom bankarstvu trenutno tematiziraju dva zagrebačka gospodarska časopisa, 'Banka' i 'Privredni vjesnik', koji su, na osnovi podataka HNB-a, proteklih mjeseci proveli i vlastite ankete. Za Radio Deutsche Welle stanje analiziraju urednik časopisa 'Banka' Željko Ivanković i guverner Hrvatske narodne banke Marko Škreb. Prilog Klausa Dahmanna. 'Glavno obilježje stanja u bankovnom sustavu Republike Hrvatske općenito jest veći stupanj kvalitete poslovanja'. Ova uvodna rečenica iz ovogodišnjeg izvješća Hrvatske narodne banke, očigledno treba zračiti optimizmom. Povjerenje građana u vlastiti bankarski sustav, međutim, znatno se smanjilo nakon afere oko Dubrovačke banke, a najnovija vijest o nelikvidnosti Glumina banke stavila je točku na 'i'. Unatoč svim problemima, Marko Škreb, guverner Hrvatske narodne banke, smatra da se hrvatsko bankarstvo nalazi u fazi konsolidacije: 'Naša procjena te globalne ocjene hrvatskoga bankarstva temelji se prvenstveno na činjenici da je u zadnjih nekoliko godina hrvatska vlada i HNB provela sanaciju, odnosno rehabilitaciju nekoliko velikih hrvatskih banaka. Mislim, naravno, na sanaciju Privredne, Riječke, Splitske, Slavonske banke, a početkom godine i Dubrovačke banke, čime je gotovo 50 posto hrvatskog bankarstva očišćeno od loše aktive'. Kad se uzme u obzir i to da Zagrebačka banka kotira na londonskoj burzi, te da je gotovo trećina hrvatskih banaka u inozemnom vlasništvu, pokazuje se, sukladno sa Škrebovom ocjenom, zdrava slika hrvatskog bankarstva. To se, međutim, odnosi samo na jedan dio banaka. Željko Ivanković, urednik časopisa 'Banka', problem vidi kod onih banaka koje bilježe izvanredno brzi rast, no istovremeno ne ulaze u relativno sigurne i profitabilne projekte. Prema podatcima Hrvatske narodne banke, ukupna je aktiva hrvatskih banaka prošle godine narasla za 27 i pol posto - dakle, četiri puta više nego '96. godine - na oko 94 milijarde kuna. Petnaestak banaka, među njima i Dubrovačka i Glumina banka, zabilježilo je rast iznad pedeset posto. O tome Ivanković kaže: '... kad banka vrlo brzo raste, i to... na vrlo skupim izvorima, jer je GB davala stedišama izvanredno povoljne kamate, onda joj je teško kontrolirati taj rast. Ako se štedišama daju vrlo visoke kamate, onda se moraju vrlo visoke kamate uzeti kod poduzeća. A ako se od poduzeća uzimaju vrlo visoke kamate, to je rizično, jer poduzeća ne mogu u godinu dana napraviti profit od 25, 30 ili ne znam koliko posto da bi mogli vratiti kredite GB-i. GB je očekivala da će s dolaskom mira, ako ćemo blagonaklono gledati prema toj tendenciji, cijelo vrijeme puniti banke štednjom i da neće biti problema, da će se morati od rizičnih poduzeća koja nisu uspjela oploditi kapital, povlačiti novac'. Ta očekivanja, međutim, nisu se ostvarila, tako da je nelikvidnost banke postala samo pitanje vremena. Zbog lošeg poslovanja, prevelikog udjela rizične aktive te graditeljske megalomanije, Glumina se banka sada nalazi pred tri mogućnosti: državna sanacija, likvidacija ili prodaja odnosno pripojenje drugoj banci koja je u stanju premostiti financijske poteškoće banke. O tome Škreb kaže: 'Sanacija banaka nema nikakve veze s vlasništvom, jer su u svim slučajevima svi dioničari izgubili svoje vlasničke udjele. To znači da su gubitci otpisani prvenstveno na teret kapitala. Drugo, i uprave i nadzorni odbori ostali su, naravno, bez bilo kakvih ovlasti, a odluku hoće li se banka sanirati ili ne, donosi prvenstveno Vlada RH, važući koliki su troškovi, a kolike su koristi od te sanacije. Prema tome, recimo, za slučaj DB bilo je vrlo pažljivo odvagano, pomno analizirano da li zatvoriti tu banku ili je sanirati državnim novcem. Vi morate znati da su u Hrvatskoj štedni ulozi osigurani. Sada je iznos osiguranog štednog uloga 100.000 kuna. Prema tome, zatvaranje banke ne znači da za državu nema troškova'. Stečaj Glumina banke, dakle, za državni proračun nije obvezno jeftinija varijanta, jer su ulozi štediša zakonski osigurani. Željko Ivanković, međutim, smatra kako upravo taj zakon upravama banaka otvara mogućnost moralnog hazarda. Uprave su, naime, svjesne toga da je likvidacija banke za vladajuću stranku politički lošije rješenje. Tu problematiku Ivanković objašnjava ovako: 'Ja osobno mislim da je u Hrvatskoj potrebno više tržišta. Tržište, međutim, zahtijeva stanovite žrtve. A to znači da neki propadnu. Kada propadaju, onda je, budući da je zakonodavac i vlastodržac, u pitanju i taj vlastodržac. Ja ne vjerujem da će zakonodavac raditi protiv sebe, raditi toliko rizično da dopusti više tržišta zato da suzi svoj utjecaj i da na taj način izazove nepovjerenje birača i javnosti. To je, dakle, jedna zamka u kojoj smo se sada svi našli'. Guverner Škreb smatra kako je 'nedovoljno jasno definirana politika izlaska s tržišta', dakle, likvidacija banke. On predviđa da će donošenje novoga Zakona o bankarstvu stvoriti 'jasniju situaciju' u kojoj će se banke koje ne uspijevaju konsolidirati svoje stanje, morati ili pripojiti drugima ili zatvoriti svoja vrata. Prijedlog novoga zakona što ga je Škreb nedavno uputio Vladi i Saboru, preciznije bi definirao i mjere koje Hrvatska narodna banka može poduzimati prema kriznim bankama. 'Ja sam siguran da u budućnosti, pogotovo s novim Zakonom kad će biti preciznije definirane i ovlasti izlaska s tržišta, bit će mnogo manje sanacija. No ja ne mogu isključiti mogućnost sanacije, to bi bilo neoprezno. Međutim, sasvim je sigurno da situacija koja je bila u Privrednoj, u Riječkoj i u Splitskoj banci, praktički takvih situacija više nemamo', kaže Škreb. U slučaju spomenutih triju banaka te Slavonske banke, kriza je nastala zbog gubitaka naslijeđenih iz prošlosti. Po tome se ta četiri slučaja bitno razlikuju od slomova Dubrovačke i Glumina banke. Prije svega skandal u Dubrovačkoj banci objelodanio je i problem pružanja kredita tzv. povezanim osobama, dakle, osobama koje izravno ili neizravno mogu utjecati na poslovnu politiku banke. U tom dijelu Ivanković traži više javnosti: 'U Hrvatskoj se sve to proglašava poslovnom tajnom. A ako sve proglasite poslovnom tajnom, onda preostaje ogroman prostor za izbjegavanje zakona. Ja mislim da je najbolji način za poštivanje zakona ne inspekcije, nego da što više stvari bude javne, a javnost je ta koja će prisiliti, radi vlastitog održanja, i bankare, i banke, i poslodavce, i gospodarstvo da posluje po zakonu čisto, jasno, javno i transparentno. Zato mislim da samim reguliranjem povezanih osoba - neće se puno postići ako ne bude javno tko su vlasnici banaka, tko su vlasnici poduzeća, tko podiže velike kredite, ako to ne bude u javnosti poznato'. Strožim zakonskim okvirom i pojačanim nadzorom, međutim, ne može se riješiti pitanje lošeg poslovanja. O tome guverner Hrvatske narodne banke kaže: '... potrebno je, i mi radimo na tome da unaprijedimo što više i što je brže moguće naš nadzor. Međutim, isto tako moramo znati da nadzor nad bankama nije, niti može biti supstitut za, s jedne strane, tržišnu disciplinu, s druge strane, za ono kako posluju uprave odnosno nadzorni odbori u bankama. Vi ne možete očekivati niti u jednoj zemlji da nadzor zamijeni zdravo poslovanje uprave, jer to nije niti posao nadzora. Tako da u tom kontekstu, ja to često ističem, zamislite situaciju kada nijedna banka nikad ne bi mogla propasti, to bi bila sjajna situacija, jer bi uprave banaka mogle raditi što žele, a kada bi došle u probleme, samo trebaju doći u narodnu banku i reći: E, sad nas vi izvlačite iz problema'. Propadanje banaka koje loše posluju, u budućnosti, dakle, nije isključeno. Stoga se štediši nameće pitanje u koju banku ulagati novac, prije svega kad je riječ o iznosima većim od osiguranih 100.000 kuna. Preporuka Željka Ivankovića glasi: 'Kad ja gledam gdje mogu štediti, ne gledam u prvom redu na zaradu od kamate, nego gledam i na to tko vodi banku, kako se banka predstavlja u javnosti, je li banka suvremena, informatizirana, nude li se neke usluge, neke mogućnosti, dakle, ulaže li banka u sebe, da tako kažem. Ako banka vodi računa o sebi, onda ona vodi računa i o štediši'. (RDW) 200328 MET jul 98