FR-DALEKI RAT-18. VII.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 18. VII. 1998. Daleki rat tako blizu "U zemlji tutnji rat, a nitko ga ne gleda. Malobrojni koji brinu, sami su sa svojim strahom. 'Samo želim biti sigurna da je mojem sinu dobro', kaže Gordana D. gotovo se ispričavajući. Svakoga dana s jednom skupinom žena ide pred vojarnu na rubu Niša. Govoriti o prosvjedu bilo bi pretjerano. Više od dvadesetak nikada ih nije bilo u Nišu. Žene su se prije nekoliko tjedana slučajno susrele u vijećnici pred vratima gradonačelnika. Niš, drugi grad u zemlji po veličini, još je pod upravom oporbe. Gradonačenik je dakako izjavio da nije mjerodavan za brige majka i uputio ih je na zapovjedništvo mjesne vojarne. Tek kad je lokalna televizija nešto nanjušila o prosvjedu žena, vojničke su majke dobile malo publiciteta. A jedna je mala skupina mirovnih aktivista dala 'logističku potporu'. 'Neću pušku, hoću posao', ili 'Neću rat, hoću dijalog', napisali su aktivisti na plakate koje su dali ženama. Gordana, medicinska sestra u mjesnoj bolnici, od početka je s njima. Majke vojnika žele obavijesti o boravištu svojih sinova. Njezin je sin u ožujku morao kao novak u jednogodišnju službu. Iako je oženjen i otac jednog djeteta, nije mogao izbjeći vojnu službu. Jer to je pretpostavka da budući elektrotehničar uopće dobije priliku za posao. Posao je roba koja nedostaje u propalom industrijskom gradu, 200 kilometara južno od Beograda. Niš je nekoć živio od dvije velike tvornice u kojima je radilo 55 tisuća ljudi. Sada još u najboljem slučaju petina od njih ima redoviti posao i bijednu plaću od, preračunato, 150 maraka mjesečno. Najprije je 22-godišnji Goran bio na sjeveru, u Vojvodini, na vojnoj obuci. No zatim je premješten na Kosovo. Otad njegova majka živi u velikom strahu. Iz beogradskih medija stalno čuje da albanski 'teroristi' napadaju srpske policajce i vojnike: 'Na Kosovu vlada rat, a znam da rat donosi samo smrt, invalidnost i strah', kaže. Gordana se nikada nije bavila politikom. Ni njezin se sin nikada nije zanimao za politiku. No ipak se slaže sa susjedima i prijateljima da Kosovo pripada Srbiji. I njezin sin tako misli. Drži da je ispravno što vlada u Beogradu ne popušta želji Albanaca da budu neovisni. Vojnikova majka ne želi biti nedomoljub. Beograd mora braniti Kosovo, 'povijesnu kolijevku Srba', od zahtjeva Albanaca, kaže i glas joj odmah postaje odlučniji. No bilo bi joj draže da tamo u akciju ne šalju mlade novake nego starije, iskusne vojnike. Općenito bi joj bilo najdraže da se sukob riješi dijalogom. Gordana vjeruje da i albanske majke tako misle: 'No one ipak imaju po 20 djece, a ja imam samo dva sina.' Predrasude opet imaju konjunkturu. Kosovo je uvijek i domoljubno test-pitanje. I Gordana govori o 'tisućljetnoj povijesti' Srba na Kosovu i bogatom povijesnom naslijeđu koje treba braniti. No kao ni mnogi, ne može se sjetiti kad je zadnji put bila na Kosovu ili posjetila jedan od srednjovjekovnih samostana. Nitko ne želi dati Kosovo, no samo malobrojni žele platiti cijenu politike jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. Proturječje od kojeg boluje i oporba. Rat kojega beogradski režim vodi protiv većinskog albanskog stanovništva na Kosovu, među Srbima nije popularan. Točan broj nije poznat, no zamalo u svakom selu na Kosovu znaju priču o dezerteru koji je odbacio oružje i Albance zamolio za pomoć u bijegu. Osobito je slaba motivacija vojnika iz manje sestrinske republike Crne Gore. Parlament u Podgorici prije nekoliko je tjedana prihvatio rezoluciju kojom se traži povlačenje crnogorskih novaka. A ministarstvo unutarnjih poslova u Beogradu navodno je otpustilo najmanje 300 policajaca koji su odbili službu na Kosovu. Drugi javljaju da su bolesni, jer nitko ne želi umrijeti na Kosovu za mršavu policijsku plaću. U državnim se medijima uvelike izbjegava eskalacija na jugu. Čak se i u Nišu, po veličini drugom gradu Srbije, Kosovo čini jako daleko. A glavni grad Priština udaljen je jedva nešto više od 100 kilometara. Na ulicama plakati proturatnog centra nestaju među reklamama za razne potrošačke artikle. Uzbunjeni su samo oni koji su izravno pogođeni, koji imaju rođake na Kosovu. I u Beogradu, Kragujevcu ili Subotici okupljaju se vojničke majke gotovo svakodnevno ispred mjesnih vojarna i traže obavijesti. No više od nekoliko desetaka koji javno pokazuju strah, nema ni u glavnome gradu. Gordana je u međuvremenu doznala da je njezin sin na zapadu Kosova u jednoj vojnoj bazi. Za nju je prosvjed ispred vojarne bio uspješan. Dobila je telefonski broj na koji je jedanput već dobila svojeg sina. A Gordana Dinkić želi vjerovati sinu da do sada nije morao izići iz sigurne vojne baze na području na kojem se vode borbe" - piše Stephan Israel. 200321 MET jul 98