FAZ-OSAM GODINA-16.VII.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 16. VII. 1998. Već osam godina "Već osam godina jugoistočnu Europu potresa nasilje. Prvi je udar obavio Milošević 1990. kad je uz odobravanje svoga cijelog naroda na Kosovu ukinuo autonomiju i na njezino mjesto uveo samovolju srpske policije. To je za druge nesrpske narode u tadašnjoj staroj Jugoslaviji bilo znak: u ovoj državi ne možemo živjeti. Danas su Slovenija i Hrvatska neovisne. Bosnu i Hercegovinu međunarodna je zajednica priznala, no postoji više na papiru nego u stvarnosti. Ali kakve su strašne žrtve narodi morali za to prinijeti! Na Kosovu je gorjelo cijelo vrijeme. Samo nije bilo rata jer su Albanci šutke podnosili zlostavljanja. Zapadne su vlade izgleda mislile da će tako ići još neko vrijeme. Zbog toga ništa nisu poduzele. Kad je Zapad, na prvom mjestu Sjedinjene Države, u Bosni prisilio Srbe da se okane rata i zatim s njima isposlovao mir u Daytonu, ostavio je Kosovo po strani - teška pogrješka. Milošević je 1995. bio slab, poslije vojnih poraza i sa spoznajom da ga sve veći dio srpskog državnog naroda više ne kuje u zvijezde nego ga odbija zbog njegovih neuspjeha vani i materijalne propasti u zemlji. Tada je Zapad morao natjerati Miloševića na zaokret u njegovoj kosovskoj politici. U jesen 1995. kosovske se Albance možda još moglo pridobiti za ostanak u beogradskoj državi uz široku autonomiju koju bi jamčile zapadne sile - možda. No tri godine poslije toga Albanci su izgubili sposobnost podnošenja srpske nasilne vladavine bez otpora. Beogradska je država i tu počela rat s etničkim čišćenjima. Zapad se gradi prestrašenim. Zapadne vlade i međunarodne organizacije kojima upravljaju, razvijaju grozničavu djelatnost u kojoj se mnogo toga čini dvojbenim. Zapadni političari i diplomati stalno odlaze Miloševiću u Beograd. On time dobiva vrijeme koje na Kosovu koristi za svoju politiku de-albanizacije, a u Beogradu za stabilizaciju vlasti. Dužnosnici zapadnih vlada i organizacija u Beogradu stalno izviđaju što se događa na Kosovu - iako je to u biti poznato. Milošević opet dobiva vrijeme. Zapad stalno zahtijeva razgovore između Srba i Albanaca. Milošević najprije dopušta da ga mole, a zatim izjavljuje da je spreman za razgovore. Zapad ga već za to nagrađuje. Srpska strana tako vodi razgovore da rezultata ne može biti. Ipak bi po želji Zapada trebalo i dalje voditi razgovore. Zapad stalno traži od Albanaca da se okane nasilja i da uslužno od njega odustanu, pri čemu izjednačava nasilje potlačenih i nasilje tlačitelja. Da kosovski Albanci na to pristanu, nemoćno bi se izložili srpskoj ratnoj sili. Zapad apelira na Miloševića da povuče borbene jedinice. Srpski je predsjednik jedanput čak pristao na to. No ubrzo se ispostavilo da nitko nije bio povučen. Ponavljanje takve farse samo će Srbiju učiniti još bezobraznijom. Zapad svakodnevno tvrdi da Kosovo mora i hoće ostati u Jugoslaviji. Tako Milošević zna da njegovoj zemlji malo što prijeti, da igra s minimalnim ulogom. To je slično kao i 1991. kad su zapadne sile obznanile da Jugoslavija mora ostati u svojim tadašnjim granicama, da odvajanje ne dolazi u obzir. Milošević je iz toga zaključio da Slovenija i Hrvatska ne trebaju očekivati nikakvu pomoć pa je udario. Već bi ga nesigurnost bila učinila opreznim. Zapadni političari stalno govore da na Kosovu ne ide ništa bez Rusije - koja nastupa kao zaštitnik Srbije. Tako se Milošević može osjećati još sigurnijim. Što zapadne sile tjera na takvu politiku? Duboko u njima čuči odlučnost da održe višenacionalne tlačiteljske države sve dok nekako ide, kako se 'poredak' ne bi raspao. Treba se samo sjetiti kako su se zapadni državnici od sredine osamdesetih godina otresali na baltičke narode i Ukrajince neka se izvole pomiriti s egzistencijom u Sovjetskom Savezu. Sa Slovencima i Hrvatima, koji su se pokušavali osloboditi od Jugoslavije, Zapad nije drukčije razgovarao. U nekim europskim glavnim gradovima, osobito u ministarstvima vanjskih poslova, na djelu su stare naklonosti spram Srbije i Jugoslavije, koje očito preživljavaju kadrovske promjene. U nekim se zapadnim državnim uredima ne mogu osloboditi zamisli da je Miloševićeva Srbija ili Srbija općenito teško nadomjestivi 'čimbenik reda na Balkanu.' Ozbiljnije treba shvatiti strah od muslimanske velike Albanije. No kosovski Albanci još nisu odlučni glede priključenja Albaniji koja im se u mnogome čini neprivlačnom. Albanci u Makedoniji još su dalje od Albanije, možda će se dati zadržati u makedonskoj državi. Tada bi im ta država, dakako, morala i dalje izlaziti u susret. Zašto u Makedoniji ne bi postojalo albansko sveučilište ili barem polovica sveučilišta? Najdjelotvornije bi velikoj Albaniji stajao na putu dugoročni protektorat zapadnih sila na Kosovu. No do njega vodi samo odlučnija zapadna politika prema Srbiji" - drži Johann Georg Reissmueller. 162348 MET jul 98