6. VII CORRIERE - HRVATSKI NOGOMET, SLAVLJE I SPORT

ITALIJA CORRIERE DELA SERA 6. VII. 1998. Hrvatska, radost je nacionalni šport "Glavni stožer hrvatskih junaka i nije baš vojarna pošto se radi o Club Medu u Vittelu, termalnom centru koji je među onima najviše chic u Francuskoj. Junaci iz Lyona vratili su se u gomilu koja je pljeskala jer David koji pobjeđuje Golijata uvijek probudi želju za pravdom koja spava u nama. Nema dvojbe da je, u odnosu spram hrvatske, njemačka reprezentacija smatrana prekaljenijom, i stoga sigurnijom unatoč ne više tako mladom prosjeku godina. 'Vraćajući se u hotel seoskim cestama zatekli smo sela u slavlju, a ljudi su mahali zastavama kada bi prolazio naš autobus', priča Zvonimir Boban. Naplativši Nijemcima nezasluženu eliminaciju od prije dvije godine na Europskom prvenstvu u Engleskoj, Hrvatska je banula na pozornicu Svjetskog prvenstva snagom novine, kršeći sheme i konvencije čekajući da se sukobi s Francuskom i sa sedamdeset tisuća ljudi koji će na Saint Denisu zapjevati Marseljezu.(...) Nikada se nije dogodila da je jedna momčad uhvatila polufinale na svojem prvom pojavljivanju na svjetskom prvenstvu.(...)", piše Alberto Costa koji se u drugom članku o navijaču predsjedniku Tuđmanu prisjetio i njihova susreta za doručkom u Splitu 1995. godine, prije susreta između reprezentacija Hrvatske i Italije: "(...) U jednom trenutku, upoznat od Blaževića o njegovoj namjeri da organizira prijateljsku utakmicu u Engleskoj, kao strateški potez uoči Europskog prvenstva, Predsjednik je zatresao glavom. 'Ne', odlučno je bio kazao, i dodao; 'Englezi su već otkazali prijateljsku utakmicu i mi nikoga i ni radi čega nećemo moliti. Imamo naš ponos. Radije bih volio igrati u Njemačkoj kako bi razveselio 400.000 naših sunarodnjaka'. Toga blagog listopadskog ponedjeljka, blagog, dugog i nepredvidljivog ljeta niti Franjo Tuđman nije mogao zamisliti da će, za nešto malo više od dvije godine, njegova Hrvatska uspjeti prošetati preko njemačkih ruševina (nogometnih). Ne u bilo kakvom prijateljskom srazu, već pod reflektorima kvalifikacijske utakmice svjetskoga prvenstva.". Milanski je list uz ova dva članka objavio i crticu o hrvatskim športašima pod naslovima 'Ostali šampioni'-'Kukoč tri NBA titule s Jordanom': "Hrvatska, zemlja plodna košarkašima. Posebice je dalmatinska škola, ne zanemarujući ono što je proizvedeno u zagrebačkim rasadnicima, kovačnica talenata. Nakon što je umro Dražen Petrović, jedan od prvih Europljana koji se probio u NBA-u, glavno ime je ono Tonija Kukoča, koji je u Chicagu s Jordanom osvojio tri naslova prvaka u profesionalnoj košarci. Hrvatska je u Barceloni 1992. bila druga na olimpijskim igrama iza Dream Teama iz SAD-a. Sada je u razdoblju smjene i nije se kvalificirala na skoro svjetsko prvenstvo. No u športu te republike ističu se i rukomet, vaterpolo i tenisači, od Ivaniševića, koji je jučer izgubio finale Wimbledona protiv Samprasa, do Majolijeve. Odlične su i odbojkašice, srebrne na europskom prvenstvu, zahvaljujući talentu Jelićeve: u stvarnosti je snaga Hrvatica bila 'dopingirana' naturalizacijom triju bivših sovjetskih igračica.". Bruno Tucci u milanskom listu piše o slavlju u Vitellu i Hrvatskoj, ali i o njegovim posljedicama u članku pod naslovom 'A sada želimo svjetski kup': "(...)Cijele je noći bilo veliko slavlje u Zagrebu, kao i u Splitu i Rijeci. Tisuće ljudi izišlo je na ulice i pjevalo i plesalo do zore. Jedna skupina nacionalista (izdvojena, na sreću) iskoristila ga je kako bi veličala djela Dinka Šakića, bivšeg zapovjednika sabirnog logora Jasenovac. Kupanje u fontanama, zborovi, himne, samoposluga koja je svojim namještenicima naložila da nose kockastu majicu reprezentacije. I, na žalost, jedna mrtva navijačica (Emina Katić, 25 godina) zbog jednog metka ispucanog u Mostaru. Sve u svemu, mala zemlja (četiri i pol milijuna stanovnika, manje od Lombardije) kao da je poludjela, a odjeci toga stižu sve do Vittela, gdje mobiteli pobjednika neprekidno zvone.(...)". 070204 MET jul 98