ŠPANJOLSKI EL PAIS - 5. VII. HUBERT VEDRINE - INTERVIEW

ŠPANJOLSKA EL PAIS 5. VII. 1998. "SAD je, kao velesila, sklon zlorabi svoje moći" Novinar lista Jose Luis Barberia razgovarao je u Parizu s francuskim ministrom vanjskih poslova Hubertom Vedrineom. U članku, između ostaloga, stoji: "(...) - Može li država kao što je Francuska, koja se toliko boji globalizacije, koja toliko žali za svojom nekadašnjom veličinom, a ona se teško može vratiti, priželjkivati za sebe ulogu velike sile? = Neki se Francuzi boje globalizacije, ali mnogi od nas toga se ne bojimo nego se tome, de facto, prilagođavamo. Francuska može igrati važnu ulogu pod uvjetom da njezina vanjska politika bude utemeljena na realnom stanju, a upravo takva ona danas i jest. Osim toga, nismo mi jedina europska država sa slavnom prošlošću koja se sada mora prilagođavati novim okolnostima. Dovoljno je spomenuti Veliku Britaniju, Španjolsku i Portugal, a ima ih još. Tako je zapravo s gotovo svim europskim državama. Prema tome, nije to nekakav poseban francuski problem. - Može li se reći da je američka snaga prevelika čak i za samu stabilnost u svijetu? = Mora se priznati da u mnogim azijskim, europskim i bliskoistočnim državama, ali i u ostalim područjima, američku nazočnost smatraju čimbenikom stabilnosti i sigurnosti. A to bi tu hipersilu (tako je nazivam zato što je nadmoćna na svim poljima: gospodarskom, tehnološkom, vojnom, monetarnom, kulturalnom, na polju imagea...) moglo navesti da zlorabi situaciju. Zbog toga se Francuska trudi postići da mulitilateralni međunarodni odnosi budu utemeljeni na jasnim pravnim normama i uzajamnom poštovanju. Zbog toga se mi protivimo ekstrateritorijalnim zakonima koje američki Senat jednostrano proglašava. Polazeći od Europe kao specifičnog pola, u dogovoru s SAD-om, kad je riječ o onome što je najvažnije, vjerujemo da bi bilo prikladno da se razviju još neki polovi kao što su Japan, Rusija, Kina ili Indija - država koja se, sasvim sigurno, odlučuje za pogrešan put. - Može li Francuska stati na čelo alternative američkoj diplomaciji? = Naš cilj nije opiranje američkoj diplomaciji, nego obrana francuskih i europskih ideja i interesa. Ako se oni podudaraju s američkima, to bolje, ali ako to i nije tako, mi ne vidimo nikakvog razloga za odustajanje od naših ideja i naših prijedloga. U svakom slučaju, kako je rekao i Lionel Jospin u Washingtonu, sve moramo rješavati onako kako to rješavaju prijatelji. Francuska je spremna pojačati suradnju sa SAD-om tamo gdje to bude potrebno. - Kada će biti stvorena zajednička europska vanjska politika? = Poznato je da se Francuska za to zalaže, ali to je zadatak koji zahtijeva dosta vremena i mnogo je zamršeniji od ionako dosta zamršenog uvođenja zajedničke valute. Kad je o vanjskoj politici riječ, susrećemo se s nacionalnim psihologijama, s poviješću svake pojedine države, a ponekad i s jako ukorijenjenim predrasudama. Europska vanjska politika ne može se proglasiti, ona se svakodnevno priprema i dozrijeva, zahvaljujući strpljivom i plodonosnom radu. - Kakvu ulogu pri tome može imati Španjolska? = Ona ima važnu ulogu zbog mjesta koje zauzima u Europi, zbog svojih veza s Latinskom Amerikom i svojom velikom ulogom koju je imala u povijesti, na području kulture i lingvistike. Ta bogatstva predstavljaju prednost za cijelu Europu. To je i razlog naše potpore, koja je sada postala gotovo sudjelovanje u pokroviteljstvu za osobito obećavajući europsko-latinskoamerički sastanak na vrhu. Europa bi trebala izvlačiti koristi od pojedinačnih iskustava svih svojih članica. - Francusko-njemačka osovina, sve do sada ključna, sada je jako oslabljena. Nije li sada vrijeme za njezino pojačavanje dodatnim savezništvima ili možda čak i stvaranjem nekakvih alternativnih? = Uvjeren sam da će odnosi Francuske i Njemačke i dalje biti u središtu izgradnje zajedničke Europe, a koristi će imati sve europske države. Ali teže je biti pokretač jedne Europe s 15 nego Europe sa šest država, a bit će još teže kad ona bude imala dvadeset ili više članova! Mislim da francusko-njemački motor nitko ne može zamijeniti, iako bi bilo dobro da ga upotpunimo vezama s ostalim državama koje bi jednako tako mogle nešto predložiti i pokrenuti. No, važno je zbrajati, a ne oduzimati. Francusko-španjolski odnosi dobar su primjer za to. U stalnom su napretku u posljednjih petnaest godina. (...) - Koje bi još države trebale ući u Vijeće sigurnosti UN-a? = Vijeće sigurnosti bi trebalo postati reprezentativnije, jer nije se svijet uzalud toliko promijenio od 1945. godine. Ali ono mora i dalje biti jednako djelotvorno, ne želimo li da se sve pretvori u Ligu naroda. Logično je da se za ta mjesta kandidiraju Japan i Njemačka, ali budući da ono mora biti reprezentativno, mora biti mjesta i za neke velike države s južne polutke. Latinska Amerika, Afrika, arapski svijet i ostala azijska područja moraju se međusobno dogovoriti, ali tako da konačni broj članica Vijeća sigurnosti ne bude previše velik. Osim toga, mi želimo da ostane na snazi pravo služenja vetom zato što bi Vijeće sigurnosti, u protivnome, izgubilo svoju djelotvornost. - Je li Vijeće sigurnosti sposobno zaustaviti tendenciju širenja nuklearnog naoružanja? = Na sastanku u Ženevi sve stalne članice Vijeća sigurnosti uputile su Indiji i Pakistanu poruku - da su izabrali pogrešan put i da ono što zapravo moraju učiniti jest vođenje ozbiljnih pregovora o Kašmiru. Jednoglasna je poruka bila da će, ako ne zaustave utrku u naoružavanju nuklearnim i konvencionalnim oružjem, ostati bez potpore i pomoći, a imat će velikih problema, iako se radi o dvjema velikim državama. U sadašnjem svijetu neka država ne može dugo vremena živjeti izdvojeno od glavnih struja. - Koje je pouke Francuska izvukla iz svoje politike prema Africi u prošlosti? Mislim pri tome na genocid u Ruandi, na potporu diktatorima na tom kontinentu, na ulogu koju je odigrala naftna kompanija Elf, na rad špijunskih službi... = Sigurno ću vas sada iznenaditi, ali mislim da je konačni račun francuske politike u Africi u posljednjih 40 godina uglavnom pozitivan. Ako promotrite povijest tog kontinenta u posljednjih četrdeset godina, shvatit ćete da su se gotovo sve velike drame, a bilo ih je petnaestak, dogodile izvan francuske utjecajne sfere. Iako smo neke od njih mogli i spriječiti. - Kako će se riješiti sve dramatičnija kriza na Kosovu? = Rješenje se mora pronaći davanjem posebnog autonomnog statusa Kosovu koji smo Klaus Kinkel i ja zatražili od Miloševića 19. studenoga prošle godine. Od početka srpskih vojnih operacija, u veljači ove godine, kontaktna skupina je primjenjivala strategiju sve jačih pritisaka, ali je i nagovarala Beograd na pregovore, a kosovske Albance upozoravala, kako bi obje strane prišle pregovorima i traženju političkog rješenja. Rješenje je, ponavljam, u davanju velike autonomije koja isključuje održavanje sadašnjeg nepodnošljivog statusa quo, ali i nezavisnost te pokrajine. - Ali, što ćete učiniti kako se ne bi obistinile najgore prognoze? = U ovome je trenutku najhitnije zaustavljanje nasilja i obnova dijaloga. Kako bismo to postigli, ne isključujemo nijednu mogućnost, pa čak ni vojnu intervenciju. 060103 MET jul 98