US IHT 3. VII. FLORA LEWIS

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 3. VII. 1998. Strategija za demokracije "Danas je uobičajeno da promatrači vanjske politike oplakuju nedostatak koherentne, dosljedne zapadne strategije poslije hladnoga rata. Osjećaj sovjetske prijetnje koja ujedinjuje zamijenjen je zazivanjem prevelikoga broja prijetnja različitih dimenzija i vjerodostojnosti", piše Flora Lewis. "Stoga je korisno čuti temeljito razmatranje teme 'Međunarodni odnosi i demokracija'. Konferenciju pod tim nazivom sponzorirali su poljska Zaklada Stephan Batory, američki Međunarodni forum za demokratske studije i tajvanski Institut za istraživanje državne politike. Njemački diplomat Michael Libal sadašnju usredotočenost na jednu krizu u jednom trenutku naziva 'spastičnom diplomacijom'. Nema mnogo povezanosti ili kontinuiteta u skakanju s Bosne preko Iraka na Kosovo, osim spoznaje da je zaustavljanje širenja rata u interesu zapadnih sila i da širenje demokracije i prosperiteta moraju biti temelj stabilnosti. G. Libal ističe da 'euro-atlantska zajednica' djeluje više poput nekadašnjih carstava, bez Cezara ili Napoleona na vrhu, ali s mogućnošću da djeluje jednim glasom i jednim mačem kad to poželi. Ta 'koncentracija moći' donosi 'golemu količinu odgovornosti', kaže on, ali se prihvaća ili odvraća nasumce i nepredvidljivo dok kriza ne postane toliko žurna da ne može biti zanemarena, što znači da je preteška da bi se lako riješila. Više zbog europske ogluhe nego zbog američkog inzistiranja, Amerika je izrasla u presudnog vođu u postavljanju prema periferiji carstva. Neki govore o hegemoniji te tvrde, poput Zbigniewa Brzezinskog, da američka sposobnost dominacije mora biti očuvana otprilike jedan naraštaj dok svjetski sustav ne izraste u mirniju strukturu. Drugi osuđuju ono što smatraju američkom arogancijom i teže proširiti pojam demokracije od pristupa 'jedan čovjek jedan glas' za pojedince na 'jedna država jedan glas' za članove UN-a. To iz mnogih razloga ne ide, a najveći je činjenica da previše zemalja uopće nije demokratsko ili je riječ o neliberalnim demokracijama koje tlače manjine i prijete susjedima. Demokraciju ne određuju samo izbori, iako su oni nezaobilan uvjet jer ljudima daju pravo da odluče o uporabi zajedničke moći. Postoje i različite verzije i stupnjevi demokracije, što utječe na način na koji se države ophode jedna prema drugoj. (...) Demokracija pridonosi, kao što je američki znanstvenik Robert Cooper pokazao, silama dezintegracije. Manjinske skupine traže neovisnost ili barem autonomiju. No demokracija također može pridonijeti kooperativnoj integraciji, što je zapadna Europa tako plodonosno i magnetično postigla u EU. Gotovo svi outsideri žele ući, ne samo zbog materijalnih koristi već i zato što članstvo pomaže u učvršćenju demokracije. Naravno, demokracija ne štiti od loših prosudba, kriminala, nasilja. No njezin zahtjev za jasnoćom predstavlja potencijalnu obranu. Iznad svega, demokracija nudi najlakši, najmirniji i obično najdjelotvorniji način ispravljanja grešaka s kojima kod ljudskih bića možemo računati. Rasprave o tome je li demokracija najbolje rješenje za sva društva bile bi lakše kad bismo to imali na umu. Pogrešno je tražiti prijetnju koja bi zamijenila Sovjetski Savez, ili možda Kinu, radi opravdavanja daljnjeg organiziranja demokracija koje ispunjavaju dužnosti svog 'carstva'. Na popis opasnosti ti ljudi stavljaju nestabilnost, etničke sukobe, kriminal, terorizam i okoliš, kao da su svi oni jednako važni i nepovezani. Postoji mreža međusobno povezanih problema, političkih, ekonomskih, vojnih i ekoloških. Jednostavna vodilja jest traženje onog što pomaže a ne izaziva veću, nenamjernu štetu. To je zapravo strategija. Nije nužno zazivati čudesne prijetnje. Demokracija je podloga koja daje samouvjerenost u suočavanju sa zahtjevima svijeta koji se mijenja." 060058 MET jul 98