ITALIJA 3. VII. REPUBBLICA

ITALIJA LA REPUBBLICA 3. VII. 1998. Poslovi s Iranom "Uz pametno doziranje realizma i idealizma, što konkretnim riječima znači kombiniranje ljudskih prava i businessa, Romano Prodi uspio je dati snažan politički značaj svom kratkom posjetu Teheranu, a da nije naštetio svojem prvenstvenom cilju uspostave gospodarskih odnosa između Italije i Irana, tržišta koje izaziva zazubice europskih partnera i, u ne tako dalekoj budućnosti, američkih multinacionalnih kompanija. Predsjednik vlade slijedio je isti obrazac kao njegov 'prijatelj Bill' u Kini. Gotovo se čini kako je Zapad jednom zauvijek odredio jedinstvena pravila ponašanja spram zemalja koje su se do jučer nalazile na popisu: diplomatska normalizacija i poticanje gospodarskih odnosa ne moraju ići na štetu obrane temeljnih načela političke demokracije. To je jedan 'liberalan' stav, prilično različit od onoga 'realpolitike', kojemu su prednost davale konzervativne vlade (prisjetimo se Nixona i Kissingera, ili gospođe Thatcher). I konkretan je znak da je zapadnjačka 'Nova ljevica', čiji bi predvodnici, prema tvrdnjama 'Washington Posta', bili Clinton, Blair i Prodi, već počela djelovati i prije no što je odredila načela. Prodijeva je strategija s Iranom, kao i ona Clintonova s Kinom, uspjela. Analogije su uistine prevelike da bi bile potpuno slučajne. Kod oba posjeta postojali su tabui koji su sve do jučer bili nedodirljivi: Tienanmen i Salman Rushdie. I njima se bavilo, a da temperatura razgovora nije prešla točku vrenja. Susret s Prodijem naveo je predsjednika Khatamija da sudjeluje na neočekivanoj tiskovoj konferenciji, koja nije bila spektakularna i povijesna poput one Clintonove i Jianga Zeminga, no koja predstavlja potpunu novinu u iranskim diplomatskim običajima. A, k tome, predsjednik vlade održao je i razgovor koji nije bio u programu, s najvišom vlašću islamske države, Ali Khameneijem, Homeinijevim nasljednikom, što se može pročitati kao neka vrst duhovnog blagoslova Khatamijevog otvaranja. Prodijev je posjet 'Le Monde' nazvao 'spektakularnim' stoga što je to bio prvi posjet ovim prostorima nekog europskog čelnika nakon šest godina (posljednji je bio onaj grčkog premijera Konstantina Mitsotakisa 1992. godine). No on to nije bio samo iz statističkih, već i suštinskih razloga. Stoga što je međunarodnoj slici Italije dao dimenzije i vidljivost koje djelomično ublažuju shizofreniju nacionalne rasprave u svezi s vanjskom politikom, što se još jednom pokazala kod glasovanja glede širenja NATO-a. Drugi je razlog što put u Iran nije bio plod one italske lukavosti demokršćanskog tipa, koja nas je u ne tako dalekoj prošlosti dovodila do tajnog očijukanja sa zemljama koje je međunarodna zajednica smatrala opasnim. Štoviše, bile je to inicijativa dogovorena s europskim i atlantskim partnerima, koja utire put normalizaciji odnosa između Europske unije i Irana, ali i između režima ajatolaha i njihova američkog prvog neprijatelja. (...) S američke su strane posljednjih tjedana došli znakovi spremnosti na 'istinsku pomirbu', prema riječima samog Clintona. To otvaranje je plod strateške revizije State Departmenta, čiji su pravci označeni u nedavnom govoru Madeleine Albright, a koji se mogu sažeti u četiri točke. Prvo. Zahtjevi hladnog rata naveli su Sjedinjene Države da slijede politiku koja se Irancima činila neshvatljivom, to je prvi put da Amerika priznaje da je počinila pogrešku podržavajući Šahov režim. Drugo. Govoreći o izboru Mohameda Khatamija za predsjednika, gospođa Albright priznala je da Teheran ima demokratske akreditive i veće od onih koje je do danas SAD bio spreman priznati. Treće, državna tajnica iranskoj je državi dala neke potvrde 'umjerenosti' u međunarodnim odnosima, od arapskog-izraealskog mirovnog procesa, do konstruktivne uloge u Afganistanu,od veće suradnje u borbi protiv trgovaca drogom do manje potpore terorističkim organizacijama, pa sve do nastojanja za uspostavom boljih odnosa sa Saudijskom Arabijom. Četvrto. Iz svega toga je gospođa Albright izvela, neobjavljen, zaključak da su iranske ambicije da igra veću međunarodnu ulogu i da bude regionalni 'čimbenik stabilnosti' opravdane. Prodijev posjet bio je prva provjera, nakon onog nogometnog na francuskom tlu, utemeljenosti američkog 'novog razmišljanja'. Kao i Clinton u Kini, predsjednik talijanske vlade vidio je sva lica islamske republike, ono konzervativno Khameneijeva duhovnog vodstva, ono pragmatično Khamtijeva političkog vodstva, ono puno nade, posebno među mladima i studentima, koje želi živjeti u normalnoj zemlji. Politička borba među tim sastavnicama iranskog društva napeta je i neizvjesna, kao i u kineskom društvu. Clintonovo i Prodijevo putovanja pokazala su da je za Zapad najispravniji pristup upravo onaj mješavine realizma i idealizma; potpisivati ugovore i govoriti bez dlake na jeziku.", piše Paolo Garimberti. 060054 MET jul 98