DIE PRESSE-RAT-2. VII.

AUSTRIJA DIE PRESSE 2. VII. 1998. Rat će se nastaviti "Ono što se danas događa na Kosovu, čini se da se uklapa u višestruko ponovljen jugoslavenski uzorak, čini se tragičnim novim izdanjem događaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: Srbi napadaju, progone stanovnike, mnogo je ljudi ubijeno - za te se strahote udomaćio eufemistički termin etničko čišćenje. Na vrhuncu se umiješa međunarodna zajednica i stvara mir. Klišej se doduše ne poklapa, ali se na njega uvijek zaklinju. Srbe koji se od bitke na Kosovu polju nazivaju najhrabrijim narodom svijeta, mogli su ukrotiti samo zračni napadi NATO-a, dalje kažu da su sjajno naoružani i nedodirljivi. Možda. No ratove ne vode sami ratnici. Iza vojske stoji politička volja vodstva ako ne i naroda. Politička volja srpskog vodstva, konkretno Slobodana Miloševića i njegove klike, od početka jugoslavenskog sukoba dopušta razaznati jasnu crtu - osim možda gesla koje je Grillparzer početkom XVII. st. stavio u usta Wallensteinu u 'Svađi među braćom': 'Rat je dobar, makar trajao trideset godina.' Rat je dobar. Bio je dobar u Hrvatskoj sve dok su Srbi pobjeđivali. Kad više nije išlo dobro, jednostavno su ga napustili. U Hrvatskoj je trećina zemlje, navodno srpsko područje naseljavanja, osvojena, opustošena, 'očišćena' od civila. Kad su Hrvati nakon dugogodišnje uzaludne nade u smisao za pravdu međunarodne zajednice, poslali svoje vojnike u besprimjeran osvajački pohod u krajinu, Milošević se okrenuo, njegova je vojska ostala u stavu mirno, da bi se poslije toga nekim srpskim izbjeglicama iz Hrvatske otvorila granica. U Bosni su pobijedili Srbi, osvojili su dvije trećine zemlje, prognali sve nesrbe; no kad je 1995. ipak izbila hrvatsko-bosanska ofenziva, Milošević se okrenuo; bosanskim Srbima nitko nije pomogao, a nesrbi su tako postojano pobijedili da su Amerikanci morali izreći svoju riječ kako bi bosanskim Srbima sačuvali Banju Luku. Zbog toga je Richard Holbrooke, koji je izgovorio tu riječ, već više puta požalio. Sigurno je da bosanski Srbi nisu dobili pomoć od matične zemlje nego od Amerikanaca koji žele ravnotežu. Na Kosovu smo slijedili sav taj razvitak i iz njega izvukli pouke. Miloševića očito zabavlja rat, ali samo neko vrijeme. Zatim gubi interes. Budući da je mirni put kosovskih Albanaca od 1989. ostao bez rezultata, a njihovi su se životni uvjeti sve više pogoršavali, nije čudo što je rasla ljutnja i na posljetku nastala vojska koja se počela boriti. Svjesna da će Milošević prije ili kasnije izgubiti volju. Jer čak ako jugoslavenska vojska skupa s posebnim jedinicama i dobrovoljcima čija su imena sinonimi za ubojice i oskrvnitelje, u sadašnjoj ofenzivi pobijedi OVK, to neće biti zadnja riječ na Kosovu. Nije baš jako vjerojatno da bi se Albanci s točke na kojoj su sada, preko noći vratili na status strpljivog ropskog naroda. Rat će se nastaviti. Makar trajao trideset godina. Albanski zahtjev za neovisnošću ipak nije nov - traje već osamdeset godina" - piše Irene Miller. 030046 MET jul 98