FAZ-SVIJET DVOZNAČNOSTI-27. VI.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 27. VI. 1998. Svijet dvoznačnosti "Oni koji traže pojam kojim bi prikladno opisali sadašnje stanje europske politike, ne trebaju duboko razmišljati jer već prolaskom kroz povijest europskog ujedinjenja nailaze na usporedbe i sličnosti. Jer da su europske stvari danas dvo-, više- ili mnogoznačne - kao što su i prije često bile - brzo je pronađeno i politički napeto shvaćanje. Dva primjera dokazuju tu dvo- ili višeznačnost: početkom svibnja Europska je unija jedanaestoricu imenovala u Europsku monetarnu uniju i time 'projektu stoljeća' dala zadnji blagoslov. Njezina oznaka je nadnacionalni aranžman, režim središnje banke koja ne podliježe politici i očekivanje da bi i izvan monetarne politike mogla imati značajnih posljedica. No poslije samo nekoliko tjedana, jedan od očeva eura i nekada izjašnjeni pristaša političke unije u Europi, savezni kancelar Kohl, zajedno je s Francuzom Chiracom pozvao na borbu protiv europskoga centralizma i pod geslom 'subsidijarnost', uniji za iduće mjesece nametnuo raspravu o strukturi i ravnoteži sila između EU, zemalja članica i regija. Dok su se Kohl, Chirac i ostali šefovi država i vlada manje ili više oduševljeno složili s monetarno-političkim 'škopljenjem' svojih vlada i slavili euro kao politički, gospodarski i integracijski višenamjenski instrument, inače se prave krhkima: njihov otpor, ne samo njemačkog kancelara, daljnjoj predaji ovlasti i novim koracima ujedinjavanja, osjetno je narastao. No očito je da se iza toga krije i strah da će politički zakržljati, da će time svoju moć političkog utjecaja izgubiti u monetarnoj uniji i u uvjetima veće preglednosti tržišta, pooštrene utakmice i dalekosežne deregulacije. To se pokazalo već u svađi oko stabilizacijskog pakta i u francuskoj želji za političkom protutežom Europskoj središnjoj banci. Drugi primjer koji potvrđuje europsku proturječnost danas, na prijelazu s britanskog na austrijsko predsjedništvo u zajednici, povezan je s proširenjem: s nakanom koju također s velikim patosom - i s pravom - uzdižu u rang povijesne velike zadaće. No do sada, i to samo u skladu sa, slično kao u slučaju monetarne unije, skeptičnim raspoloženjem među biračima i interesnim skupinama, Europljani dopuštaju da nedostaje prave ozbiljnosti tako da se kandidati već ljute što datum njihova pristupa sve više tone u maglu XXI. stoljeća. Nekim starim članovima nedostaje odlučnosti da stvore pretpostavke da proširenje ne bi dovelo do institucionalnog kolapsa zbog prevelikog širenja; drugima, koji su i sami korisnici europske solidarnosti, nedostaje spremnosti za preraspodjelu u korist novih članova. Reakcije povlaštenih koji uživaju kvote, subvencije i druga sredstva unaprijeđenja na reformski paket 'Agenda 2000', već sada daju naslutiti sukobe oko podjele koji će u rastućem društvu koje istodobno postaje heterogeno, spadati u svakodnvene poslove. Kako razriješiti te dvoznačnosti, o tome bi se dalo puno špekulirati. Okretna i stožerna točka tih špekulacija opet su oba velika projekta, euro i proširenje: prijam deset i više novih članova - neovisno o brzini i redoslijedu - čini neizbježnom institucionalnu reformu. Oko nje su Europljani do sada zabušavali; mora biti substancijalna, u ovim okolnostima čak temeljna, i mora povezati djelotvornost s demokratskim legitimitetom. Slično se može pretpostaviti i za monetarnu uniju: njezine članove koje paket stabilizacije obvezuje na strožu financijsku disciplinu, neće mimoići da svoju gospodarsku, poreznu i proračunsku politiku koordiniraju i usklade te na stanovit način jedni drugima prilagode svoja socijalna davanja. Zajednička monetarna politika glede eura, koja će kompletirati unutarnje tržište i stvoriti europsko tržište kapitala, sve će više ograničavati nacionalne manevarske prostore i na drugim političkim poljima ubrzavati europsku konvergenciju ('spill over'). Tom procesu koji na posljetku djeluje centralizirajuće, a koji prema francuskom tumačenju treba biti povezan s povećanjem moći i statusa Europe u svijetu - dakle spram Amerike i dolara - na putu stoji ostvarenje zamisli o subsidijarnosti. Ako se dosljedno provede u političku praksu, kako traže neki članovi i regije EU-a, cjelokupna bi struktura unije mogla doći pod pritisak promjene političkih zahtjeva za samoodržanje i oblikovanje - s ciljem da se ograniče ili barem više ne šire ovlasti Bruxellesa. No vjerojatno se u teoriji bolje nego u političkoj praksi može fino, čisto razdvojiti koje teme Europska unija može sadržajno regulirati, a koje trebaju riješiti vlade zemalja članica i njihova regionalna tijela. Oni koji zbog te europske nesigurnosti i neodlučnosti vrte glavom, trebali bi proširiti perspektivu i pogledati na Ameriku. Tamo sami sebe drže neizbježnom svjetskom silom. Povremeno si čak čestitaju zbog neporecive uloge 'dobronamjernog globalnog hegemona' koji se ne treba bojati nikakve političke i vojne konkurencije i na kojem sjaji - djelomično ganutljiva ali sasma opravdana - optužba drskosti i oholosti. No u unutrašnjosti Amerike i u politici Washingtona ipak se događaju procesi koji se teško slažu s međunarodnom odgovornošću Sjedinjenih Država: ponajprije u kongresu, i to osobito u republikanskoj većini, to je nepovjerenje - naraslo od pojedinih slučajeva do fanatizma - prošireno spram međunarodnih organizacija i multilateralizma, kako je nedavno uz žaljenje ustanovljeno na zasjedanju Weatherhead Center for International Affairs sveučilišta Harvard u Talloiresu. To se odbijanje izražava na više načina: primjerice u odbijanju Washingtona da podmiri američke dugove Ujedinjenim narodima ili da odredi ispunjavanje kvote za Međunarodni monetarni fond (MMF), ili u spajanju poreza. Pri tomu je posebno pikantno što je baš MMF cilj kritike, jer MMF se uvijek pokazao korisnim instrumentom za provedbu američkih gospodarskih i financijskih interesa u svijetu. Motiv koji napaja to odbijanje je jasan: republikanci odbijaju međunarodne organizacije u kojima Sjedinjene Države, ali ne same, određuju ton. I sumnjiv im je multilateralizam jer ga shvaćaju kao ograničenje suverenosti Sjedinjenih Država, što su primjerice otvoreno priznali na konferenciji o zaštiti klime u Kyotu. Europljani su sve svjesniji da se u doba globalizacije gospodarski okvirni uvjeti neopozivo mijenjaju i da prostor za autonomno političko djelovanje postaje sve manji, a time i potreba za međunarodnom suradnjom sve veća. No američka politika, možda zato jer je zamagljena vlastitom slikom o premoći, ne daje uvjerljiv odgovor na jedno od pitanja o budućnosti: ono o ograničenju nacionalne suverenosti koje globalizacija neizbježno donosi" - piše Klaus-Dieter Frankenberger. 290101 MET jun 98