US WASH. POST 14. VI. ALAN KUPERMAN

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 14. VI. 1998. Lažne nade u inozemstvu "Zbog toga što američke vođe još uvijek ne razumiju (ili možda samo ne žele priznati) na koji su način njihovi prethodni potezi pridonijeli etničkom nasilju u državama poput Bosne, Ruande i Iraka, oni su nehotično potaknuli početak vala etničkog čišćenja na Kosovu," piše Alan J. Kuperman, koji radi doktorsku dizertaciju na temu može li vojna intervencija zaustaviti genocid, a od ove će jeseni raditi u zavodu Brookings. "Za sada je srpski predsjednik Slobodan Milošević ograničio svoje napade na granično područje s Albanijom kako bi spriječio krijumčarenje oružja i uništio utočišta separatističkih pobunjenika. Još je uvijek moguće spriječiti da dođe do građanskog rata i etničkog čišćenja, ali samo ako američki dužnosnici na kraju pristupe hladnoj procjeni prethodnih tragedija i ako se budu spremni suprotstaviti neizbježnim, ali kratkovidnim kritikama zapadnih branitelja ljudskih prava. Ukoliko si Clintonova vlada zacrta taj hrabri put, shvatit će da se najbolja američka politika pomaganja potlačenim Albancima u potpunosti suprotstavlja intuiciji, jer od nas traži da prekinemo s retoričkim podupiranjem kosovskih Albanaca i kritiziranjem Miloševića. Najgrublje rečeno, za dobro kosovskih muslimana, Sjedinjene bi Države trebale zašutjeti i držati se podalje od srbijanskog sukoba. Ta preporuka predstavlja krivovjerje u službenom Washingtonu i na stranicama državnih uvodnika. Uobičajena razboritost, koju najčešće izražava ministrica Madeleine Albright, kaže da su neprikladne ili zakasnjele američke intervencije odgovorne za mnoge od najgorih humanitarnih prijestupa ovoga desetljeća. No u stvari, najčešće imamo previše američkih diplomatskih intervencija koje nehotice izazivaju lažne nade o vojnoj intervenciji i potiču razvoj događaja čiji je vrhunac etničko čišćenje ili genocid. Ta se dinamika tako često ponavlja da je postala poznata. Prvo, tiranska vlada diskriminira podređenu skupinu unutar granica svoje države. U početku se ta skupina ne buni, jer zna da bi to vodilo pokolju. Zatim skupina privuče pozornost zapadnih branitelja ljudskih prava i medija, koji vrše pritisak na Sjedinjene Države i/ili druge zapadne države kako bi one upozorile na to tiransku vladu, uz nagovještaje daljnje akcije ukoliko ona ne popusti. Skupina iz te retorike optimistično zaključuje da će Zapad doći u pomoć ako izazovu nasilno rušenje vlade i ako se zbog toga proširi pobuna. Vlada, shvaćajući da skupina od sada predstavlja prijetnju njezinoj vlasti, odlučuju ukloniti tu skupinu sa svojega teritorija genocidom ili etničkim čišćenjem. Zapadnjaci, u strahu od riskiranja žrtava ili ugrožavanja viših interesa, ne razmještaju vojnike tako dugo dok nasilje ne splasne, navodeći skupine za ljudska prava da tu slabašnu reakciju dovedu na zao glas. A američki dužnosnici kasnije kažu da su trebali intervenirati ranije. Nekoliko specifičnih slučaja ilustriraju tu shemu. Irački Kurdi i šijiti, dugo ogorčeni zbog diskriminacije koju su nad njima provodili irački suniti (muslimanska elita), nisu bili ubijani niti 'čišćeni' nekoliko godina prije Zaljevskog rata, jer su prethodna politika osvete Sadama Huseina i mir s Irakom umanjili prijetnju koju su oni predstavljali bagdadskom poretku. Poslije rata, međutim, predsjednik George Bush nagovijestio je izglede za američku pomoć, javno preporučujući da 'irački narod treba odbaciti Sadama'. Kad su Kurdi i šijiti to pokušali, a Sadam Husein je svojoj vojsci naredio da slomi pobune, Bushova je vlada odbila razmjestiti svoje snage čak i za rušenje iračkih ratnih helikoptera. Američki dužnosnici bojali su se 'škripca' ili zalijetanja Irana na oslabljeni Irak. Tek nakon što su stotine tisuća Kurda bile stjerane u sjeverno područje Iraka, Washington je intervenirao pružanjem humanitarne pomoći. Ta se shema ponovila na Balkanu. Bosanski muslimani, iako nezadovoljni srpskom dominacijom u jugoslavenskoj federaciji, nisu bili ubijani niti 'čišćeni' početkom 1992., čak ni nakon krvavog srpskog rata protiv Hrvatske 1991. Zapravo, Hrvatska je razorena tek nakon što je odcjepljenjem od Jugoslavije izravno osporila srpsku dominaciju. Bosanske vođe, ispravno procjenjujući da se republika nije bila u stanju vojno obraniti, nisu odmah slijedile hrvatski primjer. U siječnju 1992., međutim, Europska je zajednica donijela smjernice za priznavanje neovisnosti jugoslavenskih republika, potičući bosanske vođe da povjeruju da će im Zapad pomoći protiv Srbije. Bosanci su održali potrebno glasovanje pa su ih priznali. Kao odgovor, srpske su snage ubile desetke tisuća Muslimana i etnički očistile dvije trećine bosanskog teritorija za samo nekoliko mjeseci. UN je tek u jesen u tom području razmjestio znatne mirovne snage - prekasno da većinu Muslimana spasi od Srba. Ruandska manjina, narod Tutsi, bila je nezadovoljna od trenutka kad je izgubila pravo na neovisnost, godine 1962. Od 1973. do 1990., međutim, vlada u čijem je sastavu većina bila iz brojnijeg naroda Hutu, nije vršila nikakve progone u Ruandi, ponajprije zato što su Tutsiji shvatili da su preslabi za suprotstavljanje diskriminaciji. No američko uvježbavanje vojske i potpora Ugandi ohrabrili su dugogodišnje izbjeglice u Ugandi, pripadnike naroda Tutsi iz Ruande, da u listopadu 1990. napadnu Ruandu. Zapad je nastavio pristajati uz pobunjenike na mirovnim pregovorima u Arushi od 1992. do 1993., koristeći inozemnu pomoć i trgovinu kako bi prisilio vladu Ruande da pristane na glavne točke dogovora i obećavajući multilateralne mirovne snage radi jamčenja sigurnosti naroda Tutsi u prijelaznom razdoblju. Njih je to ohrabrilo, pa su odlučili pokazati nepopustljivost u svojim zahtjevima, što je, zauzvrat, pomoglo pri radikaliziranju Hutua i navelo ih je da potraže konačno rješenje. Tek nakon genocida nad narodom Tutsi, Sjedinjene su Države intervenirale kako bi pružile humanitarnu pomoć izbjegličkim logorima u susjednom Zairu, u kojem su - ironično - utočište našli počinitelji ubojstava. Nedavno je predsjednik Clinton u Ruandi ustvrdio da 'Sjedinjene Države i svjetska zajednica nisu učinile toliko koliko su mogle i trebale.' Brza američka intervencija mogla bi smanjiti takva krvoprolića. No još od gubitka 18 američkih vojnika u Somaliji u listopadu 1993., Amerikanci nerado šalju svoje snage u građanske ratove. Čak i kad bi iznimka bila učinjena da se genocidi zaustave, mnoge bi žrtve bile mrtve prije nego bi takva odluka mogla izazvati razmještanje. Mogućnost uporabe zračnih snaga neučinkovita je kao ubodi iglicama, a politički teška zato što veći zračni napadi nužno ubijaju civile. To ne znači da nikad ne bismo trebali vojno intervenirati radi zaustavljanja etničkog ubijanja, već da nije vjerojatno da ćemo to učiniti na vrijeme. U skladu s time, naši bi se diplomatski napori u prvom redu trebali usredotočiti na sprječavanje izbijanja etničkog čišćenja i genocida. Američki dužnosnici trebali bi učiniti sve što mogu da izbjegnu prenošenje pogrešnih poruka potlaćenim skupinama - da ćemo intervenirati na njihovoj strani. Kad te skupine jednom shvate da su same, manje je vjerojatno da će se pobuniti i biti pokošene. Unatoč tome, američki dužnosnici nastavljaju činiti štetu na Kosovu šaljući izmiješane signale. Prvo je predsjednik Bush u prosincu 1992. zaprijetio intervencijom. Clintonova je vlada bila konstruktivnija, pokazavši početkom ove godine čvrsto protivljenje neovisnosti Kosova i nazvavši pobunjenički pokret 'terorističkim'. Međutim, ministrica Albright potkopala je to stajalište tvrdnjom da Sjedinjene Države neće 'stajati i gledati', a NATO je ovaj tjedan nanio novu štetu vježbanjem bombaških napada. Signal koji su kosovski pobunjenici primili ohrabruje ih na izazivanje daljnjih nevolja i poticanje Srba na snažnije napade, u nadi da će Sjedinjene Države doći u pomoć. Realno gledano, međutim, mi nećemo poslati pješaštvo na Kosovo, a ni sankcije ni taktički zračni napadi ne mogu zaustaviti etničko čišćenje područja. Teže bombardiranje nije vjerojatno s obzirom na sigurno rusko protivljenje u Vijeću sigurnosti UN-a. Oni koji tvrde da Srbi nikad ne bi poduzeli sveopći vojni napad kako bi obranili suverenost u području u kojemu predstavljaju jednu devetinu stanovništva, očito su zaboravili srpski napad na Hrvatsku 1991. Tamo su Srbi predstavljali samo 12% stanovništva. Srbi će se za Kosovo boriti još žešće, jer ga iskreno smatraju svojim 'Jeruzalemom', mjestom u kojem se nalaze njihovi vjerski i nacionalni korijeni. Iako će branitelji ljudskih prava politiku suzdržavanja osuditi kao nečovječnu i suprotnu američkim načelima, ona bi mogla spriječiti građanski rat na Kosovu i tako spasiti desetke tisuća života - a pravo na život temeljno je ljudsko pravo. Neki će tvrditi da ne možemo samo sjediti i dopustiti da se genocid dogodi. No, to odaje temeljno nerazumijevanje uobičajenih povoda za genocid i etničko čišćenje. Oni su rijetko rezultat pojave iracionalnog vođe poput Hitlera ili Pol Pota, koji žele promijeniti svijet prema svom vlastitom izopačenom modelu. Mnogo se češće radi o hladnim, proračunatim, 'racionalnim' odgovorima vlade na izazove podređene etničke skupine. Iako to može zvučiti kao logika 'okrivljavanja žrtve', pobunjenički vođe velikim su dijelom odgovorni za procjenu vlastitih snaga prije poduzimanja nasilne pobune. Ono što još više uznemirava jest da Zapad u oba slučaja snosi neku odgovornost za poticanje krajnje žrtve na pobunu. Drugi će biti zabrinuti pa će reći da takva politika osuđuje podređene skupine na vječni inferiorni status. No nedavni događaji pokazuju da tirani ne traju zauvijek. Na položaj P. W. Botha u Južnoj Africi došao je F. W. Klerk, a zatim i Nelson Mandela. Poslije generala Augusta Pinocheta na vlast u Čileu došao je Eduardo Frei. Nadalje, vlade na kraju shvate da dobici od etničke suradnje nadmašuju mogućnosti tlačenja. Još važnije, iako prihvaćanje diskriminacije kratkoročno predstavlja štetu, ona drži otvorena vrata u bolju budućnost, održavanjem skupine na svom teritoriju. Napuštanje oštrog načina izražavanja ne bi spriječilo Sjedinjene Države da nastave braniti ljudska prava, dužnost pri kojoj su najkorisnije za pokazivanje tolerancije na domaćem terenu. Naposljetku, na samim je potlačenim skupinama da izaberu prikladno sredstvo agitiranja kako bi razumno promicale svoje gledište - bez izazivanja nasilja. Korisni primjeri jesu revolucije 'narodne moći' na Filipinima i u Indoneziji. Očito, zapadna politika suzdržavanja neće odvratiti sve etničko nasilje - tako dugo dok se mogu pojaviti zaluđeni tirani ili revolucionari skloni riziku - no mogla je spriječiti barem tri slučaja, od onih najgorih iz ovog desetljeća. Sve nas to vraća natrag na pitanje Kosova. Većina kosovskih Albanaca još uvijek slijedi Ibrahima Rugovu, umjerenog albanskog vođu samoproglašene kosovske vlade, koja ustraje na nenasilnim taktikama, ali slijedi potpunu neovisnost. Drugi kosovski Albanci nedavno su se okrenuli nasilju, stvarajući Oslobodilačku vojsku Kosova. Te dvije skupine bore se za srca i mozgove kosovskih Albanaca. Prevladaju li pobunjenici, izgleda da su nastavak rata i etničko čišćenje neizbježni, s mogućnošću da se sukob proširi na susjedne države, uključujući Albaniju i Makedoniju. Sjedinjene Države i saveznički napori trebaju se usredotočiti na to kako ojačati kosovsku potporu za Rugovine nenasilne taktike, istodobno mijenjajući njegov cilj od neovisnosti prema autonomiji. Prvo trebamo pojasniti da nikakva zapadna vojna intervencija nije na vidiku. Kosovski Albanci mogli bi ipak izabrati nasilje, no tad bi samo sebe mogli okriviti za neizbježnu srpsku reakciju. Zapad, barem, ne bi opet snosio odgovornost za lažno podizanje očekivanja. Drugi konstruktivni korak koji bi Zapad sad mogao poduzeti jest da pojača nedavno ponovno nametnute sankcije na Srbiju, istovremeno nagovijestivši izglede za značajne diplomatske i gospodarske mrkve, učini li Milošević ustupke prema obnovi i regionalnoj autonomiji. (...) Iako je vjerojatnost da Milošević uskoro ozbiljno pristupi pregovorima mala, ta bi mu strategija barem dala poticaj. Amerikanci imaju sebi svojstvenu sklonost da navijaju za malog čovjeka koji žudi za slobodom, kritizirajući i prijeteći nasilniku. Kao jedina svjetska supersila, međutim, ta vrsta poze može uvelike utjecati na očekivanja i ponašanje potlačenih skupina koje traže našu pomoć. Tako dugo dok smo nespremni učinkovito razmjestiti naše snage, trebali bismo se suzdržati od miješanja kako bismo izbjegli nanošenje veće štete." 160024 MET jun 98