FAZ-IZVOZ NESTABILNOSTI-15. VI.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 15. VI. 1998. Izvoz nestabilnosti "Zaoštravanju borba i progona na Kosovu sada slijedi zaoštravanje vojnih i diplomatskih aktivnosti međunarodne zajednice. Ovog ponedjeljka NATO započinje zračne manevre u Albaniji i Makedoniji te neposredno uz granicu s Kosovom. Istodobno, u Moskvi se sastaju jugoslavenski predsjednik Milošević i ruski predsjednik Jeljcin. Štošta govori da pokazivanje sile Atlantskog saveza i pregovori u Moskvi služe različitim interesima i imaju različite ciljeve. Moskva je protiv svake vojne prijetnje Beogradu, čak i protiv svakog vojnog upletanja u južnoj srpskoj pokrajini. Zapad, poslije pouke u Bosni koju ne želi ponoviti, u prijetnji silom Beogradu vidi neizbježno sredstvo za smirivanje krize. No reakcija Zapada dolazi s dva tjedna zakašnjenja. Velika ofenziva srpskih milicija i jugoslavenske vojske na albanska sela i gradove u područje Deçan (srpski Dečani) na zapadu pokrajine kao i na mjesta u području Drenice počela je još krajem svibnja. Sada su stvorene činjenice - kuće, sela i gradovi razrušeni i bez stanovnika. 'Poziv' Beograda izbjeglim kosovskim Albancima da se vrate posve je bespredmetan. Osim toga, postoje izviješća da je granica prema Albaniji sa srpske strane minirana kako bi se očuvala 'etnički očišćena' tampon-zona. Nesloga između Zapada i Rusije u balkanskoj politici nije ništa novo. Ona je, pored međusobne svađe zapadnih država, već omogućila ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te odgodila mirovno rješenje. Ni za trajno smirivanje Kosova nisu dobri izgledi - unatoč najnovijim vojnim i diplomatskim aktivnostima. Sadašnji i, svakako, samo privremeni konsenzus Zapada, ostvaren je tek zaobilaznim putevima. Na kraju su Amerikanci svojom politikom prijetnji i nagrada jugoslavenskog predsjednika Miloševića ohrabrili za napad na Kosovo. Tu očito nije pomoglo ni 'muško prijateljstvo' između Miloševića i američkog pregovarača Holbrookea. Jedva je Milošević na Holbrookeov pritisak primio političkog vođu kosovskih Albanaca Ibrahima Rugovu na razgovor koji je do sada ostao bez rezultata, a Washington ga je nagradio sprječavanjem uvođenja već dogovorenih sankcija. Zatim su se Kosovom kotrljali tenkovi, topništvo je pucalo, mnogi su kosovski Albanci poginuli, a još više ih je prognano. Sada bi upravo Amerikanci rado bili neizbježna mirovna sila na Balkanu, opet s Europljanima na istoj strani. Tek od otvorenog izbijanja nasilja na Kosovu Zapad ozbiljno nastoji odgovoriti na pitanje statusa nekada autonomne jugoslavenske pokrajine. Stajalište Zapada opet nije konzistentno. Traženo rješenje unutar Srbije - kao ponovno autonomne pokrajine - ili unutar Savezne Republike Jugoslavije - kao treće republike uz Srbiju i Crnu Goru - u najboljem se slučaju moglo zamisliti do sredine devedesetih godina. Sada takvo 'rješenje' otpada jer za kosovske Albance, poslije svih pokolja, razaranja i progona, opravdano nije prihvatljivo. Kakvo bi jamstvo imali Albanci da im atuonomija kao i 1990. opet neće biti oduzeta? Kako bi mogli biti sigurni da treću republiku Kosovo, u nekoj novoj Jugoslaviji, Beograda ne bi isto tako tlačio kao i neposlušnu Crnu Goru prošlih tjedana? Bez jake međunarodne zaštitničke sile - poput mirovnih postrojba NATO-a u Bosni - svaki bi dogovor s Beogradom, ma kako bio lijep, za kosovske Albance bio bezvrijedan. No takva zaštita ili protektorat, koji traže kosovski Albanci, nije na vidiku. Zamisao NATO-a da osigura granice s Albanijom i Makedonijom, skupa je i nema smisla. Kosovskim bi Albancima samo zatvorio put za bijeg i opskrbu i potpuno ih prepustio volji i sili srpske vlade. Sprječavanje dostave oružja iz Albanije na Kosovo samo bi dalje pomicalo ravnotežu snaga u korist ionako dobro naoružanih Srba. Osim toga, teško je održiv argument da bi državna nezavisnost 'Republike Kosovo' koju su proglasili Albanci potresla stabilnost regije. Može se pronaći dovoljno argumenata - moralnih, pravnih, povijesnih, geopolitičkih - za povećanje stabilnosti uz nezavisno i, prema susjednim državama, otvoreno Kosovo. Vjerojatno isto toliko i za tezu da bi nezavisno Kosovo još više destabiliziralo regiju. Ako želja Albanaca, koji su ipak 90 posto stanovnika Kosova, za nezavisnošću ostane trajno neispunjena, to zacijelo neće pridonijeti smirivanju regije. Otvorena razmjena između Republike Kosovo i Albanaca u zapadnoj Makedoniji (tetovski Albanci) prije bi djelovala umirujuće nego razdražujuće. Odanost ili neodanost Albanaca makedonskoj državi više je obilježena razvitkom u Skopju nego događajima na Kosovu. Ne postoji automatizam prema kojemu bi se tetovski Albanci povodili za kosovskim Albancima. Za Albaniju bi konačno nezavisno Kosovo poslužilo kao most prema Srbiji i prema Makedoniji, a pružalo bi joj i gospodarske poticaje. U svakom slučaju, već sada se može primijetiti 'izvoz nestabilnosti' s Kosova u susjedne države Albaniju i Makedoniju. (...) Miloševićeva kosovska politika i samu Jugoslaviju sve dalje odvlači u nestabilnost. U sjevernoj pokrajini Vojvodini Savez vojvođanskih Madžara, vodeća politička snaga vojvođanskih Madžara, žali se zbog razmještanja madžarskih novaka u jugoslavenskoj vojsci na Kosovo. Prvi vojnik koji je poginuo na Kosovu nije slučajno bio Ciganin iz Vojvodine. Sve više roditelja u Vojvodini kao i u Crnoj Gori ne želi da njihovi sinovi opet, kao u Hrvatskoj i Bosni, budu 'potrošeni' u srpskom ratu pod jugoslavenskom zastavom. (...) Na Kosovu ne nastupaju jugoslavenske ustanove protiv 'albanskih terorista i separatista', to je u cijelosti rat srbijanskog vodstva u Beogradu protiv kosovskih Albanaca. U međuvremenu su čak i stotine srbijanskih policajaca odbile službu na Kosovu, a zbog toga su otpušteni ili su sami dali otkaz. Čak i pripadnici dobro plaćene Miloševićeve osobne straže ne žele dati život u 'borbi za srpsku stvar' na Kosovu. Lozinka Zapada 'Nema nezavisnosti za Kosovo!' dala je jugoslavenskom predsjedniku osjećaj snage" - piše, među ostalim,Matthias Rüb. 160023 MET jun 98