VOA 7. VI USTAŠKO ZLATO

GLAS AMERIKE - VOA 7. VI. 1998. Ovaj je tjedan američka vlada izdala novo izvješće o načinima na koje je nacistička Njemačka prosljeđivala opljačkano zlato u neutralne zemlje i na taj način plaćala troškove za sirovine nužne za pogon njemačke ratne industrije. No, u izvješću koje je podnio državni podtajnik za gospodarska pitanja Stuart Eizenstat, posebno je poglavlje posvećeno sudbini blaga kojim su raspolagali ustaše. Ivana Kuhar proučila je ovo izvješće. - Ivana, procjenjuje se da su ustaše tijekom Drugoga svjetskog rata opljačkale oko 80 milijuna dolara u zlatu. Gdje je taj novac? = Najprije valja reći da se u izvješću ne tvrdi decidirano da su ustaše imali na raspolaganju 80 milijuna dolara, niti da je sav taj novac opljačkan od hrvatskih žrtava holokausta. Taj iznos je, kako kažu, odgovorna pretpostavka. Do iznosa od 80 milijuna dolara došle su američke obavještajne službe, i to odmah nakon Drugoga svjetskog rata. Taj se je navodni iznos sastojao većinom od zlatnih dukata, od kojih je dio opljačkan od žrtava holokausta, kaže se u izvješću. Američka je vlada u posjedu važnih dokumenata o ustaškom zlatu, ali mnoge od tih informacija su nepotpune i nisu provjerene, stoji u izvješću Stuarta Eizenstata. Tako autor ove studije navodi i druga proučavanja koja datiraju iz ranih 50-ih godina, a po kojima je taj iznos znatno manji. No, unatoč špekulacijama, ono što je međutim izvjesno jest da je hrvatska državna banka svoj račun u švicarskoj nacionalnoj banci otvorila tek 31. svibnja 1944. godine, kada je i položeno prvih 358 kilograma zlata. 4. kolovoza stigla je i druga pošiljka zlata teška 980 kilograma. Sveukupna vrijednost oba pologa bila je dakle oko 1,5 milijuna američkih dolara. Međutim, ustanovljeno je da švicarska banka nije unaprijed bila obaviještena o dolasku spomenute druge pošiljke te da za nju stoga nikada nije izdala ni dozvolu za polog. Na kraju je ipak deponirala na račun koji je otvoren prvom pošiljkom, počinivši dakle prijestup. Stuart Eizenstat smatra da ustaška vlast možda čak nije bila niti svjesna niti je dala dopuštenje za transfer ovog zlata, dakle iz ove druge pošiljke. No, u svakom slučaju izgleda da se radi o zlatu koje su hrvatske vlasti 1941. godine uzele iz sarajevske poslovnice centralne banke kraljevine Jugoslavije. Uz zlato u kolovozu 1944. godine u Švicarsku je dopremljeno i 25 tona srebra koje je švicarska nacionalna banka otkupila za potrebe izdavanja kovanica. - No, ustaški je režim uskoro nakon drugog pologa zatražio da se zlato s računa prebaci u Njemačku, je li tako? = Da. To je zatraženo već u listopadu, dakle svega dva mjeseca nakon pologa. Međutim, u prosincu 1944. švicarska je banka taj zahtjev odbila, a švicarsko federalno vijeće zamrznulo svu hrvatsku imovinu u toj zemlji. Radilo se dakle o sveukupno 1.338 kilograma zlata koje je švicarska banka odmah poslije rata proslijedila nacionalnoj banci Jugoslavije, na zahtjev nove jugoslavenske vlade. Po tvrdnji švicarskog ministarstva vanjskih poslova to je učinjeno 24. svibnja 1945. godine. Međutim, interesantno je da je vlada komunističke Jugoslavije potvrdila povrat od samo 980 kilograma zlata, a preostalih 358 kila nigdje se ne spominju. Ovi se potonji podaci nalaze u izvješću tripartitne komisije iz 1971. godine. - Znači li to da ustaše uopće nisu niti koristili zlato pohranjeno u švicarskoj nacionalnoj banci? = To ne možemo zaključiti jer su izgleda postojali i drugi računi, a izvori se ne slažu ni u konačnoj svoti, ni o sudbini tog blaga koje se ne sastoji samo od zlata već i od srebra i gotovine. Međutim, priča o tzv. ustaškom zlatu ide dalje. Stuart Eizenstat nalazi da je barem dio preostalog zlata upotrijebljen za financiranje bijega ratnih zločinaca iz Europe nakon Drugoga svjetskog rata. Bježeći iz NDH, nakon njezina sloma, ustaški su čelnici sa sobom ponijeli barem dio imovine te kvislinške države. U Austriji, u britanskoj zoni okupacije, ustaše su zadržali Britanci. Po podacima američkih obavještajnih službi, Ante Pavelić prešao je u Austriju s automobilskom povorkom od oko 1.500 ustaša i zlata u vrijednosti između 5 i 6 milijuna dolara. Izvješće središnje obavještajne skupine CIGA-a pokazuje da je Ante Pavelić s pratnjom 6. svibnja 1945. stigao u Austriju s dva kamiona, koji su sadržavali zlatne poluge, a koje je potom navodno predao Britancima kao cijenu njegova spašavanja. No po jednom pak drugom izvješću Britanci su Antu Pavelića zadržali dva tjedna, uzeli mu zlato, a njegovu pratnju predali jugoslavenskim vlastima. To isto izvješće otklanja svaku sumnju da su Britanci pomogli Paveliću da pobjegne. I da stvar bude kompliciranija, postoji još nekoliko verzija. Po trećoj verziji oko 500 kilograma zlata krajem rata preneseno je u Austriju, gdje je sakriveno. To je zlato navodno koristilo za financiranje antikomunističkih aktivnosti u Jugoslaviji, uzdržavanje Ante Pavelića u Argentini, kao i za uzdržavanje ustaša u Italiji nakon Drugog svjetskog rata. I s obzirom na obilje verzija Eizenstatovo izvješće ističe da su mnoga izvješća zasad još neprovjerena. - Interesantno, no savezničkim sporazumom o reparaciji zaključenim 1946. nalaže se da novac ili zlato nađeno u Njemačkoj ili pak u trećim zemljama, treba biti stavljeno na raspolaganje zemljama koje sudjeluju u spomenutom sporazumu ili da ga pak valja uporabiti za rehabilitaciju žrtava njemačkih nacističkih akcija. Što je bilo sa zlatom koje su Britanci navodno uzeli ili pak dobili od Pavelića? = Po ovom izvješću Britanci nikada nisu objavili da su došli do bilo kakvog zlata koje bi imalo veze s marionetskom ustaškom državom. Tripartitnoj komisiji koja je obavljala poslijeratnu raspodjelu nacističkog zlata nikada nije stiglo nikakvo zlato iz britanske zone okupacije. Tako stoji u izvješću tripartitne komisije iz 1971. godine. Komunistička Jugoslavija je od tripartitne komisije bila zatražila sveukupno 3.243 kilograma zlata, međutim dobila je 2.064 kilograma. Uz to je jugoslavenski režim od Italije dobio 8.393 kilograma zlata. No, tripartitna komisija nije dobila nikakvo zlato koje bi imalo veze s ustaškim režimom, a ako su točni navodi da je Pavelić sa sobom nosio zlato u Austriju, u britansku zonu okupacije, tada su Britanci nađeno, predano ili pak konfiscirano zlato bili obavezni predati tripartitnoj komisiji. - Ivana, recimo još nekoliko riječi o Zavodu Svetog Jeronima u Rimu. = Pa, prema podacima američkih obavještajnih služba, taj je zavod bio središte ustaških aktivnosti koje su se svodile na pomoć ustašama i ratnim zločincima pri njihovu bijegu iz Europe. I britanske su obavještajne službe slažu s tom procjenom. Iako se spominju imena raznih otaca koji su na neki način bili povezani s pomaganjem u bijegu, u ovom se izvješću niti na jednom mjestu ne tvrdi da je blago bilo pohranjeno u Zavodu Svetog Jeronima, no pretpostavlja se da su aktivnosti tog zavoda bile financirane spomenutim ustaškim blagom. Također se navode razna izvješća američkih obavještajnih agencija, koje tvrde da je hrvatsko podzemlje u Rimu imalo na raspolaganju prilične količine zlata koje je vjerojatno izneseno iz Hrvatske između '43. i '45. godine. No izvori i ovih izvješća se vrlo razlikuju u svojim procjenama. Tako da Eizenstatovo izvješće naglašava kako se radi o neprovjerenim i nedokazanim obavještajnim podacima. No unatoč tomu, evo nekoliko najzanimljivijih izvora i brojeva. Najviše procjenu načinila je američka obavještajna služba SSU u listopadu '46. godine, tvrdnjom da je oko 200 milijuna švicarskih franaka, dakle oko 47 milijuna dolara ustaškog blaga u Rimu pohranjeno u Vatikanu, prije nego što je prebačeno u Španjolsku i u Argentinu. Drugo pak izvješće pohranjeno u arhivima Središnje obavještajne agencije CIA-e kaže da je organizacija pod imenom Ustaški financijski odbor u Rimu raspolagala velikim količinama zlata. No, u izvješću koje se temelji na navodnom razgovoru s Antom Pavelićem u siječnju '47. kaže se da ustaše u cijeloj Italiji raspolažu s oko 3.900 zlatnih dukata napoleona, dakle svega oko 25 tisuća dolara. - Dakle opet varijacije i špekulacije. Nego, kako to da Ante Pavelić i ostali nisu uhićeni i izručeni s obzirom da se točno znalo gdje se nalaze? = I to se pitanje obrađuje u ovom novom izvješću Stuarta Eizenstata. Sjedinjene su Države priznale komunističku Jugoslaviju u prosincu 1945. godine. No tada je bilo odlučeno da će se izručiti one osobe za koje jugoslavenska vlada ponudi dokaze da su surađivali s ratnim zločincima, ukoliko ih ne traže sami saveznici zbog toga što se radi o najvećim kriminalcima. No, ubrzo su odnosi između Jugoslavije i Sjedinjenih Država počeli zahlađivati zbog neprijateljskih akcija jugoslavenskih vlasti. Tu spada maltretiranje osoblja američkog veleposlanstva, optužbe o vršenju obavještajnih djelatnosti, suđenje djelatnicima američkog veleposlanstva koji su bili jugoslavenski građani pod optužbom za špijunažu, zatim napadi na nenaoružane američke zrakoplove nad Jugoslavijom, jugoslavenski pokušaj aneksije Trsta, kao i nespremnost Jugoslavije da riješi pitanje konfiscirane imovine američkih građana. K tomu brutalnost jugoslavenske policije i nepoštivanje ljudskih prava već su i tada uvelike pridonijeli hlađenju odnosa između Sjedinjenih Država i poslijeratne Jugoslavije. Krajem '46. godine odgovarajući na jugoslavenske prosvjede zbog neefikasnog izručivanja optuženika za ratne zločine, Sjedinjene su Države poručile da će isporučiti sve one osobe za čije aktivnosti Jugoslavija podastre dokaze prima facie, međutim rečeno je i to da su traženja jugoslavenske vlade postala nekompletna u smislu dostave podataka, nedostatnih za identifikaciju optuženika ili pak u smislu izostavljanja relevantnih pojedinosti koje bi govorile da su zločini zaista počinjeni. Britanci su s druge strane smatrali da će izručivanje ustaša samo smiriti vlasti u komunističkoj Jugoslaviji, s obzirom da će one tada imati manje razloga za negodovanje zbog broja četnika koji nisu bili izručeni, a nalazili su se na terenima pod britanskom ili pak američkom odgovornošću. - S vremenom su se kriteriji za izručenjem sve više pooštravali, je li tako? = Da jesu. '47. godine je odlučeno da osobe koje se ne nalaze na popisu komisije Ujedinjenih naroda za ratne zločine neće biti izručene. K tomu, s obzirom da je Drugi svjetski rat bio gotov, a hladni rat je tek počinjao, mnogi su pripadnici ustaškog i ne samo ustaškog pokreta unovačeni za rad u stranim obavještajnim službama, po borbi ovaj put protiv komunizma. Američko državno tajništvo smatralo je da sama pripadnost ustaškom ili pak četničkom pokretu nije bilo dovoljan razlog za izručenje. Kao i danas, tražili su se dokazi za počinjena zlodjela, a drugačija se politička orijentacija od one vladajuće nije smatrala kažnjivom. - I što možemo zaključiti, što je pred nama? Hoće li se i dalje raditi na iznalaženju istine o ovim pitanjima? = Pa eto, na osnovi spomenutih američkih arhiva nije moguće dobiti potpuno jasnu i preciznu sliku događaja niti sudbine ustaškog zlata. Kako u svom izvješću zaključuje Stuart Eizenstat, potrebno je pregledati arhive drugih država, kao i Vatikana. Republika Hrvatska je na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu održanom u prosincu 1997. godine objavila da je osnovan posebni odbor koji će se baviti ustanovljavanjem povijesnih činjenica, u svezi s imovinom oduzetom tijekom nacizma. Hrvatska je delegacija tom prilikom izjavila da je najveći dio arhiva sačuvan. Bilo je to dakle prije samo šest mjeseci. Tom je prilikom rečeno da su zlatne rezerve ustaškog režima iznosile 45 sanduka zlata nepoznate vrijednosti. Trinaest je sanduka izneseno iz zemlje 7. svibnja '45. a 32 sanduka je bilo sakriveno u franjevačkom samostanu u Zagrebu. U veljači '46. ti su sanduci predani nacionalnoj banci Jugoslavije. Međutim, Eizenstatovo izvješće nalazi da se dobar dio vrijedne arhive nalazi u današnjoj Jugoslaviji te da je pitanje jesu li jugoslavenske vlasti spremne surađivati u pitanju otvaranja arhive. Osim hrvatskog i srpskih arhiva ističe se potreba za pregledavanjem švicarskih, njemačkih, britanskih, vatikanskih te argentinskih arhiva. (VOA) 080206 MET jun 98