US WASH. POST 7. VI. HOLBROOKE - GJELTEN

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 7. VI. 1998. Svađom do mira Autor knjige 'Sarajevski dnevnik: grad i njegove novine pod opsadom' Tom Gjelten osvrće se na Holbrookeovu knjigu 'Dovršiti rat': "U vrijeme borba i pregovora, predsjednici Bosne, Srbije i Hrvatske na outsidere su najveći dojam ostavili svojom nepopustljivošću. Alija Izetbegović toliko se usredotočio na patnje Muslimana da nije mogao priznati bol drugih. Slobodan Milošević bio je majstor poricanja i izbjegavanja. Franjo Tuđman zamišljao se velikim državnikom, ali trenucima krize nije bio dorastao. 'Jednom razjarene', piše Richard Holbrooke, 'te su vođe trebale vanjsko nadgledanje da se suzdrže od samouništenja'. Holbrooke je bio jedan od nekolicine diplomata koji su imali vještinu i temperament potreban za zadatak nadgledanja. U razdoblju od četiri mjeseca, u ljeti i jeseni 1995., on je vodio iscrpne i složene pregovore koji su vodili Daytonskom dogovoru. On je u zadatak unio svoj žestoki način i talent za improvizaciju, koji je njega i njegov tim držao korak ispred njihovih teških balkanskih partnera. Drugi diplomati, kako američki, tako i europski, pokušali su prije toga pokrenuti mirovni proces, no bez uspjeha. Holbrooke je možda bio energičniji i kreativniji ili samo nasilniji. On je također imao više sreće, pomognut savezničkom bombaškom kampanjom i pravodobnim napadom Hrvatske vojske. Neizbježno, njegove su priče o pregovorima samoreklama. 'Dovršiti rat' također ide među najvažnije i najčitanije diplomatske memoare objavljene u posljednje vrijeme. Holbrooke živahno piše o svojim dramatičnim susretima s balkanskim vođama i o neobičnim ambijentima u kojima je postignut mirovni napredak, od večere u rezidenciji Pamele Harriman u Parizu, do govornice na benzinskoj crpki na Long Island Expresswayu. Stvaranje Daytonskog dogovora zahtijevalo je pet privremenih dogovora, postignutih odvojeno u tijeku nekoliko tjedana pojačane diplomacije od Beograda do New Yorka. Proces je bio 'opasan i nepredvidljiv', piše Holbrooke, 'nešto poput kombinacije šaha i planinskog penjanja'. Njegovo pripovijedanje trebalo bi obnoviti poštovanje za često ocrnjivanu umjetnost diplomacije. Za Holbrookea i njegova pentagonskog kolegu, generala Wesleya Clarka, bosanski su pregovori dobili poticaj smrću trojice članova njihove ekipe u kolovozu 1995., na sarajevskim obroncima. Riječ je o Robertu Frasureu, Joeu Kruzelu i Nelsonu Drewu. Oklopni osobni nosač u kojem su se vozili skliznuo je s prljave ceste, otkotrljao se u klanac te eksplodirao. Clark (koji se s Holbrookeom vozio u drugom vozilu) hrabro je pokušao izvesti spašavanje, no bilo je uzaludno. Holbrooke počinje s dobro napisanim i dojmljivim opisom nesreće i sati prije i poslije tog događaja. Nedostaje samo jedan element: Holbrooke ne priča mnogo o tome što je sam proživio tog dana. Ostavljajući Clarka na mjestu nesreće, on je nastavio u Sarajevo da se posavjetuje s dužnosnicima u Washingtonu te sastane s Izetbegovićem. Holbrooke je bio čovjek osobito usredotočen na svoju misiju. Najveća vrijednost knjige jest njezin doprinos diplomatskoj povijesti. Holbrooke tvrdi da su Europa i Sjedinjene Države bile 'jednako zavedene' u svom početnom pristupu krizi izazvanoj raspadom Jugoslavije - Europljani jer su mislili da ju sami mogu riješiti; Washington jer je mislio da će drugi obaviti taj posao. (...) Holbrookeov portret Europljana, kao sklonih prepiranju i opsjednutih statusom, gotovo je prijeziran. Britanija, Francuska i Njemačka željele su isključiti Italiju iz kontaktne skupine, kaže on, uglavnom stoga što im se 'sviđala istaknutost koja ide s tim da budu viši članovi prestižne međunarodne pregovaračke skupine. (Bez obzira na djelotvornost.)' Slično, Europljani su se suprotstavljali održavanju konačnih mirovnih pregovora u zračnoj bazi Wright - Patterson u Daytonu, Ohio, jer 'su bili naviknuti na luksuznija mjesta.' No Holbrooke je jednako oštar prema onim članovima američke vlade koji nisu uspjeli poduprijeti pozitivnu politiku u Bosni. Strah američke vojske od 'uzaludne misije' i nedobrodošlih zadaća u Bosni, primjerice, 'nikad nije bio jasno određen, samo prizivan, uvijek u negativnom smislu; rabljen samo da se uništi prijedlog nekog drugog.' O mnogo čemu što g. Holbrooke opisuje, poput drame posljednjih sati pregovaranja u Daytonu, već se izvještavalo. Doznajemo da u lipnju 1995. predsjednik Clinton još nije shvatio da su Sjedinjene Države obvezne na slanje američkih vojnika u Bosnu u slučaju mirovnog dogovora ili povlačenja UN-a, što su u to vrijeme bila jedina dva zamisliva ishoda u području. Holbrooke također primjećuje da su Hrvatskoj u rujnu 1995. bile poslane zbrkane poruke, u vrijeme kad je Hrvatska vojska provodila vojni napad na srpske snage u sjeverozapadnoj Bosni. Dok je glasnogovornik Bijele kuće Mike McCurry govorio 'Željeli bismo da oni te borbe obustave', Holbrooke kaže da su on i njegovi kolege privatno ohrabrivali hrvatske vođe da nastave, smatrajući da napad podupire njihove napore mirovnog pregovaranja. Ovdje on očito želi odvratiti dugogodišnje optužbe da je nametnuo prerani kraj hrvatskog napada. Holbrooke se, međutim, uglavnom ne uspijeva osvrnuti na drugo pitanje zbog kojeg je bio kritiziran - svoj odnos sa srpskim vođom Miloševićem. Prvo veliko postignuće Holbrookea u Jugoslaviji bilo je što je uredio da Milošević predstavlja bosanske Srbe u svim mirovnim pregovorima. Od tog trenutka do posljednjih sati u Daytonu, veza Holbrooke - Milošević bila je u srcu procesa mirovnih pregovora. Na četvrtoj stranici knjige, Holbrooke izvješćuje da je Milošević 'oštrouman' i 'šarmantan'. To nas iznova i iznova uvjerava. Odbija se rukovati ili jesti s vođama bosanskih Srba Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. No očito nema takvih sumnji pri svojim susretima s Miloševićem, iako su Karadžić i Mladić dobar dio svog prljavog posla učinili na njegovu zapovijed. Nije to samo pitanje stila. Mnogi američki dužnosnici vjeruju da na Balkanu postoji malo izgleda za mir tako dugo dok Milošević ostaje na vlasti te se pitaju jesu li Holbrooke i drugi pregovarači postupali mudro, oviseći toliko o srpskom vođi. Holbrooke se treba suočiti s tim kritikama, a on to ne čini. (...) Kao pomoćnik ministrice vanjskih poslova, Holbrooke je stekao reputaciju za traženje publiciteta. Ova će se knjiga nesumnjivo čitati kao dokaz te sklonosti. On naširoko citira svoje memorandume. (...) Time ne želim reći da je njegov ugled nezaslužen. Holbrooke se rano zalagao za američko uključenje u Bosni, a njegovi su se savjeti često zanemarivali. On je pristao na položaj pomoćnika ministrice, istu funkciju koju je prije 20 godina obnašao u Carterovoj vladi, djelomično stoga što je želio učiniti nešto u Bosni. Ova je knjiga za njega bila mogućnost da ustvrdi da je čitavo vrijeme bio u pravu, i on to uvjerljivo čini." 080202 MET jun 98