DELO-DIVLJA PRIVATIZACIJA-6. VI.

SLOVENIJA DELO 6. VI. 1998. Veliki cirkus ili 'divlja' privatizacija nakon nekoliko godina "O 'pljački stoljeća' govorili su zastupnici Janšine socijaldemokratske stranke, Peterleovih kršćanskih demokrata i članovi Pahorove ZLSD, kad su prije nekoliko mjeseci tražili osnivanje parlamentranog istražnog povjerenstva. Po njihovim smo tvrdnjama mi Slovenci 'opljačkani' za 84 milijarde tolara. Povjerenstvo će utvrditi koji su političari i drugi javni djelatnici krivi što nije bilo spriječeno tzv. oštećenje društvene imovine i da oni koji su je oštetili nisu bili kažnjeni. Potpredsjednik vlade Marjan Podobnik već je prije nekog vremena rekao da će zatvor na Dobu biti premalen za sve koji su se okoristili. Po vlastitim je riječima baš zbog uvjerenja da sam može presudno utjecati na to da izgubljeno bude vraćeno, a krivci kažnjeni, postigao osnivanje posebnog povjerenstva vlade. Povjerenstvo bi trebalo brinuti o sprječavanju oštećenja društvene imovine, a ima još dvije zadaće - posredovanje da se nešto slično ne dogodi i s državnom imovinom i čuvanje javnog interesa. Bilo što to zadnje značilo. O tomu da se osobito prvih godina tranzicije društveno vlasništvo pretakalo u privatni sektor, nema dvojbe. No vrlo su različita pojašnjenja službenih brojaka koje govore o tomu koliko je zapravo bilo toga, zašto je uopće došlo do 'divljeg prisvajanja' i zašto još nitko nije u zatvoru. O pojavi 'divljeg prisvajanja' počelo se govoriti i pisati još 1990. No sve do listopada 1992. u tom se pogledu nije dogodilo ništa važno. Mnogi su upozoravali da su za nastajanje usporednih poduzeća na koja su neka društvena prenosila poslove i dobitak, krive odluke tada još važećeg Markovićeva zakona o društvenom kapitalu koji to nije izričito zabranjivao. Zašto se tadašnja Peterleova vlada unatoč pozivima nije pobrinula za promjenu tog zakona, tumači se na više načina. Neki govore da bi time bila onemogućena i privatna gospodarska inicijativa. Drugi drže da su Demosove stranke koje su tada činile koaliciju vlade, bile dobro upoznate s opasnošću od pretakanja društvenog vlasništva u privatne ruke, ali da su prijelazno doba pokušale iskoristiti i za pridobivanje vlastite gospodarske moći. 'Sve skupa podsjećalo je na elitnu zabavu prije koje se gosti dogovore da će na neko vrijeme ugasiti svjetlo i dok se opet ne upali, svatko može uzeti što i koliko hoće; zatim će opet vrijediti moralna pravila i pristojnost', kaže jedan od naših brojnih sugovornika. Pravnu podlogu za sprječavanje oštećivanja društvene imovine donio je zakon o imovinskom preoblikovanju poduzeća u listopadu 1992. Kasno, prekasno. Za financijske preglede odnosno revizije zadužio je Službu društvenog knjigovodstva (SDK). Ona je do tada već bila službeni čuvar i nadzornik zakonitosti poslovanja društvenih poduzeća, ali i državne uprave i javnog sektora. Zbog prošlih grijeha bila je na prilično lošem glasu i već dugo nitko je se nije bojao, što je možda i jedan od razloga za kasniju revizijsku marljivost. No zakon je taksativno nabrojao lakše i teže prekršaje za koje je SDK mogao pretpostavljati odnosno sumnjati da je uz njihovu pomoć oštećena društvena imovina. (...) Službeni cilj revizije obznanjen je javno: treba se pobrinuti da društvena imovina poduzeća bude takva da državljani kao vlasnici njezinog dijela ne budu prikraćeni. Revizije su počele na temelju prijava. Mogle su ih dati službene ustanove ali i anonimci. Prijava je bilo puno, razumljivo. Od oko 1400 društvenih poduzeća pregledano je 1113. Inspektori SDK i njezinih nasljednica su do kraja 1997. otkrili oštećivanje u 654 ili šest desetina pregledanih poduzeća. Vrijednost pretpostavljenog odnosno sumnjivog oštećenja revalorizirana na dan 1. I. 1993. koji je određen za ishodište revizije i privatizacije, po podacima agencije za reviziju iznosila je 85,289 milijardi tolara. Je li to bila 'pljačka stoljeća'? Umalo. To je recimo nešto više od onoga što je državna blagajna dobila od poreza na promet. Alenki Žnidaršič-Kranjc koja je svojedobno radila u SDK, a početkom desetljeća kao istraživač u Institutu za kriminologiju proučavala prve slučajeve sumnjive privatizacije, uporaba riječi 'pljačka' čini se neprimjerenom. 'Ako u nekoj državi 60 posto ljudi krade hranu, čovjek će pomisliti da to vjerojatno rade jer su gladni. Ako je revizija u šezdeset posto poduzeća ustanovila da je došlo do oštećivanja društvene imovine, vjerojatno bismo morali početi razmišljati o tomu kakav je bio sustav koji je dopustio da se ljudi tako ponašaju'.(...) Kakvi su pozitivni a kakvi negativni učinci zakašnjelog progona oštećivanja društvene imovine? 'Povećala se vrijednost kapitala, zato se moglo privatizirati više nego inače', kaže sadašnja direktorica agencije za reviziju Alenka Arh-Kovač. 'Puno onih koji bi na njegov račun postali privatni vlasnici, to nisu.' Oštećivanje društvene imovine za sada se ponajprije smanjilo knjigovodstveno. Za velike stvari povezane s usporednim privatnim poduzećima doma ili tvrtkama kćerima u inozemstvu, tužbe su još u tijeku. Za utjerivanje velike količine manje problematičnih, poduzećima bi recimo trebalo platiti dospjela potraživanja. Nekima možda nikada ni neće. Možda su ih zauvijek izgubila u pokojnoj Jugoslaviji i drugim politički i gospodarski nestabilnim državama poput Iraka, Libije, Kube itd...(...). Je li u svemu skupa osim javno obznanjenog cilja - uklanjanja oštećivanja - u revizija možda još neki podcilj, neki očekivani sporedni učinak? Neki su u to uvjereni. Radi se navodno o progonu tzv. crvenih direktora. Motivi su mogli biti različiti. Bilo je i ponešto prevelike gorljivosti, a još više hladnog razmišljanja: neselektivnim progonom ponekad sasma običnog lošeg gospodarenja društvenim vlasništvom, pokušalo se direktore zastrašiti, disciplinirati, napraviti ih poslušnima, u najgorim slučajevima čak i voljnima platiti u neku političku blagajnu. Revizije oštećenja društvene imovine moraju po zakonu završiti do 2003. godine. Dokumenti s velikim i malim grijesima iz tog desetljeća još će neko vrijeme biti konjunkturna roba" - piše među ostalim Mitja Repovž. 080158 MET jun 98