NJEM4.VI.FR: ŠAKIĆ ĆE HRVATSKU NUŽNO SUOČITI S MRAČNOM STRANOM PROŠLOSTI

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 4. VI. 1998. Nagazne mine u idili "Znadu li djevojke, koje za predivnog proljetnog poslijepodneva voze bicikl na nasipu i veselo pozdravljaju s 'dobar' dan, tko je bio i tko jest Dinko Šakić? Znadu li to mladići koji leže izvaljeni na brvnu nad podugačkim ribnjakom i pecaju? Njihovi će se roditelji možda prisjetiti imena Šakić ili posjeta ovom mjestu za vrijeme Jugoslavije u organizaciji škole; naime, tada je službena ideologija bio antifašizam. Posjet jezivom području bivšeg sabirnog logora Jasenovac bio je uobičajena stvar, ali više nije tako. No, najgori od brojnih sabirnih logora u hrvatskoj fašističkoj državi pod Hitlerovim i Mussolinijevim okriljem nedavno je iznenada ponovo postao temom razgovora. Zašto je Dinko Šakić morao početkom travnja makar za malu argentinsku televizijsku postaju pripovijedati o svojoj djelatnosti na dužnosti zapovjednika jasenovačkog logora? Zar se nakon pola stoljeća boravka u Južnoj Americi osjećao tako sigurnim da je vjerovao da će i nakon javnog opravdanja moći nesmetano nastaviti živjeti dotadašnjim životom? Bila je to pogrješna procjena. Nakon njegova izručenja nekadašnjoj domovini, Hrvatska će se morati suočiti s njim, a nužno i s mračnom stranom vlastite prošlosti. Bilo da će suđenje biti brzo ili temeljito - bit će u svakom slučaju neugodno i tjeskobno. Djeca uživaju u idili rita u kojem je početkom četrdesetih godina ovog stoljeća vladao užas. Slično se ponovilo i devedesetih godina. Naime, najnoviji rat nije poštedio područje sabirnog logora, gdje se rijeka Una, dotekla iz Bosne, i Sava slijevaju u neobičnu zeleno- smeđu cjelinu. Područje bivšeg logora postalo je dijelom srpske republike krajine da bi ga 1995. ponovno zauzeli Hrvati. U obližnjem selu Jasenovcu katolička je crkva pretrpjela velika, a srpsko-pravoslavna mala oštećenja. Osim nekoliko bučnih barova, u razrušenom je mjestu malo tragova života te nitko ne ometa male kradljivce trešanja u vrtovima kuća. Most, s čije preostale polovice polako nestaju zapreke, napravljene od vreća s pijeskom, ne treba biti obnovljen u dogledno vrijeme. Hrvati na jednoj i Srbi na drugoj obali Save, koja pripada republici srpskoj te je stoga dio Bosne i Hercegovine, ne žele (zasad) kontaktirati. Samo ribari jedre s jedne na drugu stranu kako im volja i kako ih tjera želja za plijenom. Jasenovac se nalazi oko 100 kilometara jugoistočno od Zagreba. U mjestu je kolodvor s nekoliko kolosijeka koji trenutačno zasigurno nisu svi u upotrebi. Kolosijek koji vodi prema logoru završava u raskošnom zelenilu. S tog željezničkog nasipa, koji neizbježno podsjeća na selekcionu rampu u Auschwitzu, krvnici 'Nezavisne Države Hrvatske' tjerali su svoje žrtve - Židove, Srbe, Rome, hrvatske antifašiste - u obližnje barake. Put je obložen drvenim trupcima koji korak čine nesigurnim i sporim. Na kraju tog puta - nakon što smo prošli pored dječaka - ribiča - uzdiže se od g. 1960. betonski cvijet, visok više od deset metara. Taj spomenik, djelo srpskog intelektualca Bogdana Bogdanovića, bivšeg beogradskog gradonačelnika koji danas živi u Beču, vidi se u tom ravnom kraju izdaleka. Pod cvijetom s betonskom stapkom okupljaju se svake godine malobrojni još živi zatočenici, članovi njihovih obitelji i ostali ljudi, koji ne dopuštaju da Jasenovac potone u zaborav. Sigurnosti radi okoliš cvijeta - spomenika blokiran je žutom plastičnom vrpcom - vjerojatno zato da se dosadašnjim ne bi pridružile i žrtve nagaznih mina. 'Jasenovac je imao samoupravu. Nismo se upletali i brinuli smo samo za vanjsku sigurnost', ustvrdio je Šakić u razgovoru za privatnu argentinsku televizijsku postaju Canal 13. Taj čovjek, koji je u međuvremenu navršio 76 godina, izgleda na fotografijama više nego krepko, dobro uhranjeno, bikovski snažno - oči su mu uske, pomalo podmukle. Jesu li to fotografije masovnog ubojice? On niječe. Tvrdi da nije imao nikakve veze sa smaknućima. Naravno, kada su pravosudna tijela nekog osudila, morao je pripomoći ostvarivanju pravde, dodaje Šakić. Ali deseci tisuća čak stotine tisuća mrtvih? 'Ljudi su umirali prirodnom smrću', tumači on, tada tek nadzornik, a s 23 godine zapovjednik logora, i dodaje: 'primjerice, došlo je do epidemije tifusa, ali nije bilo spalionica u kojima bi netko bio ubijen'. Na brončanom planu logora, istaknutom na putu izrađenom od trupaca, naznačene su zgrade s pećima za spaljivanje leševa. U Jasenovcu su proizvođene opeke, lanci i remeni. Osim baraka za stanovanje, tu se nalazio i mlin, pilana, pristanište za skele kojima su zatočenici prevoženi na drugu stranu Save radi smaknuća. Logor često nazivaju hrvatskim ili balkanskim Auschwitzom, ali spisateljica Slavenka Drakulić smatra da ta usporedba nije primjerena. Naime, 'ovdje se drugačije umiralo - nije bilo tuševa s ciklonom B, spalionica, ni nikakvih iluzija. Samo gola okrutnost noža i metka, željezne šipke ili čekića, vrlo slično onom što se 50 godina kasnije dogodilo u Bosni', tvrdi Drakulićka. Gola okrutnost, osobno nasilje, ručno klanje alatkama - u svim izvješćima to obrtničko klanje razlikuje Jasenovac od mašinerije smrti u Auschwitzu. Svijet je znao za teror i ubijanje u klerikalno-fašističkoj diktaturi 'poglavnika' Ante Pavelića, koji se oslanjao na 'ustaški' pokret. Po ciničnom motu da trećina pripadnika drugih etničkih skupina ili vjeroispovijesti treba biti istjerana iz Hrvatske, trećina preobraćena na katoličku vjeru, a trećina poubijana, ustaše su već tada pokušale provesti 'etničko čišćenje'. Nacistički prijatelji u Berlinu znali su za te otvorene težnje. Vatikan je doznao u kojoj su mjeri katolički svećenici, franjevci i biskupi ne samo prekriženih ruku gledali što se događa već i aktivno sudjelovali u ubojstvima. U fašističkoj Italiji jedan bolonjski list užasnuto je 1941. pisao o 'sljedbenicima i duhovnim nasljednicima' Franje Asiškog: 'Kolju, ubijaju i pokapaju žive ljude, bacaju svoje žrtve u rijeku, more i gudure. Postoje čitave čete takvih ubojica, koji se nalaze su stanju luđačkog uzbuđenja, a vode ih svećenici i katolički dužnosnici'. Franjevac Miroslav Filipović-Majstorović bio je prvi zapovjednik jasenovačkog logora. Za vrtoglavu karijeru mladog Šakića bio je zaslužan njegov pretpostavljeni i šogor Maks Luburić. Njih su dvojica uz pomoć katoličkih krugova pomogli svom vođi Anti Paveliću da pobjegne - kao i u slučaju SS-ova zločinca Ericha Priebkea - iz Rima u Argentinu. Tamo se Šakić 1994. sastao i razgovarao sa šefom hrvatske države Franjom Tuđmanom tijekom njegova posjeta toj južnoameričkoj zemlji. U interviewu, objavljenom u tom razdoblju, on je ustašku državu nazvao 'temeljem, na kojem je izgrađena sadašnja Hrvatska', ne pokazujući ni traga žaljenja ili kajanja. Neki Hrvati smatraju da su njihove pravosudne vlasti već tada trebale pokrenuti istražni postupak odnosno da je to moglo biti učinjeno već 1990., kada je Šakić jednom novinaru u interviewu kazao da bi ponovio sve što je učinio. Tada je navodno sudjelovao na komemoraciji u austrijskom mjestu Bleiburgu, gdje su Titovi partizani g. 1945. poubijali desetke tisuća Hrvata. Katkada se broj ubijenih u Bleiburgu ističe kao protuteža broju ubijenih u Jasenovcu. Broj žrtava sabirnog logora podvrgnut je sramotnoj igri. Srpska strana navodi da je u jasenovačkom logoru stradalo 600 tisuća, pa i više ljudi, dok ga je povjesničar Tuđman u Hrvatskoj računicom smanjio na 30 tisuća. Spisateljica Drakulić napominje: 'Kao predsjednik, on se smatra gospodarom povijesti koju po volji razotkriva ili zataškava'. Težnja nacionalnom pomirenju potaknula je Tuđmana na ideju o pretvaranju Jasenovca u spomen-obilježje za žrtve i zločince, za fašiste i antifašiste. Ta je ideja naišla na ogorčen otpor. Intelektualac Slavko Goldstein, koji je u Jasenovcu izgubio devet članova svoje obitelji, napisao je Predsjedniku sljedeće riječi: 'Ne dopuštam Vam to oskrvnuće. Prestanite iskopavati i premještati kosti i grobove'. Bivši partizanski general Tuđman izlazi u susret ekstremistima - mnogi su od njih iseljeni Hrvati - zato što je na njihovoj potpori i njihovom novcu izgradio svoj režim. Suđenje Šakiću nužno će razotkriti slučajeve međusobne pomiješanosti i nejasne povezanosti. Ne bude li suđenje površno, Hrvatska će se suočiti s ružnom prošlošću i sadašnjošću. Propali jasenovački muzej, pred kojim danas kočoperno šeću rode, mora ponovno biti popunjen. Naime, učenici, koje vode u posjet 'Memorijalnom Muzeju', prilično dobro razlikuju žrtve i zločince", zaključuje Roman Arens. 050045 MET jun 98