SAD 7. V. WP: HRVATSKA SE MORA SUOČITI SA SVOJOM PROŠLOŠćU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 7. V. 1998. Hrvatski obračun s prošlošću Benjamin Wittes drži da je suđenje Šakiću prilika da se Hrvatska suoči sa svojom prošlošću. "Početkom prošloga mjeseca čovjek po imenu Dinko Šakić izjavio je u informativnoj emisiji jedne argentinske televizijske postaje da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio zapovjednik hrvatskog sabirnog logora poznatog po imenu Jasenovac. Šakićeva izjava izazavala je tek slabašan odjek u međunarodnoj javnosti i mnogi ljudi njegov slučaj vjerojatno nisu razlikovali od sličnih slučajeva ratnih zločina. No, nije tako. Ako Dinko Šakić uistinu jest to što tvrdi, riječ je o jednom od važnih živih osumnjičenih ratnih zločinaca u današnjem svijetu. Jasenovac nije poznato ime čak ni među onima koji znaju za holokaust. Velika većina ljudi, ubijenih u tom logoru, nisu bili Židovi već Srbi, te Jasenovac nije bio u žarištu interesa većine povjesničara holokausta. Za razliku od svojih pandana u Poljskoj, Jasenovac nisu osnovali niti su njime upravljali sami nacisti već lokalna uprava - kolaboracionistička vlada takozvane Nezavisne Države Hrvatske pod vodstvom diktatora Ante Pavelića i njegove ustaške stranke. Ljudi kojima je Jasenovac od središnje važnosti - srpski i hrvatski nacionalisti, komunistički propagatori i apologeti fašizma - gotovo su suglasno proizvodili iskrivljene, ideološke prikaze povijesti. Stoga ne postoji opće prihvaćena brojka ljudi - Srba, Židova, Roma i hrvatskih protivnika ustaške vlasti - ubijenih u Jasenovcu. Hrvatski nacionalisti iznose nisku brojku od 60 tisuća, srpski nacionalisti pak visoku od 700 tisuća. Istina je vjerojatno negdje između. Pouzdano znamo da su se ustaše isticale svojom okrutnošću čak i u razdoblju neuobičajene okrutnosti te da su njihovi zapovjednici bili ratni zločinci prvog reda. Nedavni televizijski interview nije bio prva prilika u kojoj je Šakić javno priznao svoju prošlost. G. 1995. jedan hrvatski list objavio je interview s njim, u kojem je Šakić izjavio da je služio u Jasenovcu u razdoblju između 1942. i 1944. - prvo kao zamjenik zapovjednika logora, a poslije i kao zapovjednik. Zanijekao je tvrdnje o masovnim ubojstvima u tom logoru, izjavljujući da ljudi jesu umirali u Jasenovcu, ali da je posrijedi 'bila zakonita institucija, osnovana sukladno zakonu... Jasenovac nije bio sanatorij, ali nije bio ni mučilište kao što tvrde Srbi'. Ne očitujući znakove kajanja, Šakić je zapravo izjavio da je 'ponosan na svoju prošlost, na sve što sam činio'. Kada bi mogao početi život ispočetka, 'učinio bih isto', kazao je. Šakić tvrdi da u logoru nisu počinjena nikakva zlodjela, ali ono što priznaje prilično je zbunjujuće. U interviewu, danom 1995., opisuje sebe kao 'pomoćnika' čovjeka po imenu Maks Luburić, čija mu je sestra bila žena. Šakić opisuje Luburića toplim riječima kao svog mentora i filantropa - 'zaštitnika Židova'. Naziva sebe Luburićevim najpouzdanijim i 'najbližim suradnikom'. No, Šakićevo visoko mišljenje ne dijele baš svi poznavatelji Luburićevih djela. Napokon, Luburić je bio jedan od zapovjednika ustaške mreže logora. Jedan je promatrač 1943. o njemu napisao sljedeće: 'Na njegovu je zapovijed u Staroj Gradiški likvidirano 80 tisuća ljudi, u Jasenovcu 120 tisuća, a u ostalim logorima 20 tisuća. (Luburić) je osobno sudjelovao u tim pokoljima; veliki sadist. Neurotična, patološka osoba... i pokretač krvavih događaja u Hrvatskoj.' Očito zaprepašteni autor opisa nije organizacija za borbu za ljudska prava - riječ je o nacističkom obavještajnom izvješću o ustaškim časnicima koje je tijekom istrage o bivšem austrijskom predsjedniku Kurtu Waldheimu otkrio jedan povjesničar u američkom ministarstvu pravosuđa. Druga bilješka o Luburićevu karakteru potječe od Luburićeve majke čije su riječi citirane u memoarima umjerenog hrvatskog nacionalističkog vođe Vladka Mačeka. Ona je kazala sljedeće: 'Kad bi samo mali dio onoga što ljudi pričaju o njemu bila istina, poželjela bih da nikada nisam dočekala njegovo rođenje'. Naravno, bilo bi prerano proglasiti Šakića krivim. Ono što u početku izgleda kao jasan ratni zločin otkriva katkad drugačiju prirodu. Ipak, teško je dokučiti zašto Dinko Šakić ne bi bio važan ratni zločinac - osim ako ne iznosi lažan identitet odnosno ako ne halucinira o prošlosti koju nije proživio. Odjel američkog ministarstva pravosuđa, zadužen za gonjenje nacista, Ured za posebne istrage, ozbiljno shvaća njegove tvrdnje i zabranio mu je dolazak u Sjedinjene Države. Nadalje, iako se čini da je dokumentacija koja potvrđuju Šakićeve tvrdnje - odnosno, do sada dostupan dio te dokumentacije - prilično tanka, njegovo se ime uistinu opetovano pojavljuje u jugoslavenskoj povijesti Jasenovca, objavljenoj nekoliko godina prije Šakićevih priznanja. Šakićeve tvrdnje, usmjerene protiv njega samog, zahtijevaju pomnu istragu i maksimalno oštru optužnicu koju dokazi mogu potvrditi. Hrvatska vlada zahtijeva Šakićevo izručenje i Argentina ga je uhitila. Šakić se ne opire izručenju, izjavljujući da želi dokazati svoju nevinost. Hrvatska je često bila optuživana za nesuočavanje s vlastitom fašističkom prošlošću pa i za rehabilitaciju simbola i vođa iz tog razdoblja svoje prošlosti. Izvođenje Dinka Šakića pred sud bit će zdrava vježba izravnog suočavanja s prošlošću i mala gesta u prilog pravednosti", zaključuje Benjamin Wittes. 080025 MET may 98