NJEMAČKA 25. V. FAZ: POVRATAK KAO REZULTAT PRITISKA I ŠANSI U DOMOVINI

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 25. V. 1998. Ključ povratka u domovinu nalazi se u domovini "Povjerenik njemačke vlade ne škrtari uskličnicima. Kad pokušava izboriti ulaganja, ne zazire od superlativa. Smatra da na istoku postoje 'jako, jako velike šanse', 'marljivi, dobro izobraženi inženjeri i stručni radnici', kultura 'kvalitete i pouzdanosti' i marka kao jamstvo. Dakle, je li posrijedi povjerenik savezne vlade za nove njemačke zemlje? (...) Dietmar Schlee, bivši ministar unutrašnjih poslova savezne pokrajine Baden-Württemberg, ne misli na istok Njemačke. Sadašnji povjerenik njemačke vlade za Bosnu i Hercegovinu misli na istočni dio Bosne i Hercegovine, posebni teritorij 'republike srpske'. Traži potporu za onu regiju koja je do početka ove godine bila europski parija - za bivše leno ratnoga poglavice Karadžića, notorni kamen spoticanja za mir, kamen spoticanja za njemačke ministre unutrašnjih poslova koji se od nastajanja 'republike srpske' nisu mogli riješiti skupih izbjeglica iz balkanskog rata. Ne treba zaboraviti da je Njemačka primila 350 tisuća izbjeglica. Schlee traži potporu za tu regiji zato što tamo od siječnja ove godine više ne vlada Karadžić već premijer Dodik, čovjek kojem čak i skeptici priznaju dobru volju. Nadalje, povjerenik slijedi novi koncept politike prema izbjeglicama, koji je proteklih mjeseci sve više izbijao u prvi plan: riječ je o ideji da prognanike više nije moguće vraćati kući samo repatrijacijskim pritiskom i birokratskim malteretiranjem već da se ključ povratka u domovinu nalazi u domovini, u tjelesnoj sigurnosti, u šansi za blagostanje, u izgledima za krov nad glavom. Stoga Schlee danas traži ulagače za Bosnu i Hercegovinu tako toplim riječima kao da dvostruko ime predstavlja njemačku saveznu pokrajinu. Ništa nije važnije od toga. Nezaposlenost iznosi do 80 posto. Tvornice su zapuštene. Tko ovdje uspije usaditi 'momentum' opravdanog pouzdanja, riješit će problem izbjeglica u Njemačkoj. Nije se uvijek tako mislilo. Naime, nakon sklapanja Daytonskog mirovnog sporazuma i konstatacije da je samo među bosanskohercegovačkim Muslimanima i Hrvatima svaka treća osoba izgubila svoj dom, da zemljom luta 800 tisuća prognanika i da za 350 tisuća izbjeglica u Njemačkoj nigdje nema mjesta, političari svih političkih blokova, zaduženi za pitanja izbjeglica, zapali su u početku u neku vrstu panične ukočenosti. Jedina rečenica koju su svi podupirali govorila je da bi bilo najbolje da se izbjeglice u Njemačkoj pretvore u zrak. Svi su tako mislili - Muslimani i Hrvati, koji u svojim razorenim mjestima nisu htjeli primiti još i izbjeglice repatrirane iz Njemačke, kao i Srbi koji nisu htjeli stalno slušati opomene da moraju primiti otjerane prije no što dobiju pomoć pri obnovi. Nadalje, njemački ministri unutrašnjih poslova bili bi zahvalni kada bi im netko nekako skinuo s vrata izbjeglice. Ples, sačinjen od uskraćenih dozvola boravka, pravnih lijekova, prebacivanih ovlasti, završio bi. 20 milijarda maraka, izdvojenih dosad za hranu, smještaj i administraciju primljenih osoba, moglo je biti ušteđeno. Njemački saveznici u NATO-u, Europskoj uniji i zaštitnoj postrojbi SFOR također bi osjetili olakšanje da se pokazalo da je sve to bio puki nesporazum te da izbjeglica uopće nema. Ne bi na Balkanu morali rasporediti tako velik broj skupih vojnika jer bi bez neprekidnog kovitlanja rijeke izbjeglica sve bilo daleko lakše. Lakše bi postigli dogovor sa Srbima. Sadašnja crta razdvajanja dobila bi onu normativnu snagu koja se često pripisuje činjenicama. Možda bi, na kraju krajeva, i pokoji izbjeglica bio sretan što ga nema. U prihvatnim domovima u Berlinu viđene su starice koje dan za danom gledaju video-snimke razaranja svoga sela i muškarci koji neobrijani, škripajući zubima, usred prijepodneva sjede pred bocom. Uistinu su izgledali kao da i sami žele da kao izbjeglice nestanu. No, oni postoje i budući da je to za sve najgore od svih mogućih rješenja, svi su ih godinama slali s jedne adrese na drugu. Političari bošnjačko-hrvatske federacije slali su povratnike iz grada u grad jer su imali dovoljno briga s prognanicima. Saveznici su ih diskretno gurali u smjeru Njemačke jer nisu željeli izložiti svoje vojnike novim sukobima. Vođe žalosno siromašne 'republike srpske' prvo su u zločinačkoj omami čišćenja ispraznili čitava mjesta, a potom su i popravljivi među njima odbijali povratnike jer i oni sami moraju zbrinjavati 400 tisuća vlastitih izbjeglih sunarodnjaka. I Nijemci su ih naguravali, ali različiti su ih Nijemci gurali u različitim smjerovima. Ministri unutrašnjih poslova, primjerice bavarski ministar Beckstein (CSU), donjosaski ministar Glogowski (SPD) i savezni ministar Kanther (CDU) gurali su ih iz Njemačke u smjeru Bosne. Žuri im se jer misle na troškove i na uskipjelu dušu naroda. Ministarstvo vanjskih poslova, ali i ministar obrane Rühe (CDU) dosad su uglavnom kočili taj proces. U Bosni i Hercegovini nalaze se tisuće njemačkih vojnika i njemačkih diplomata koji se ne bi smjeli naći u opasnosti ako prevelik broj repatriranih osoba izazove krizu. Proces koče i ostale zapadne zemlje. Sve su one zajedno prihvatile daleko manje izbjeglica nego Njemačka te ih teret zbrinjavanja tih ljudi daleko manje tišti. Nekadašnje protjecanje izbjeglica kroz kapilare njemačkoga socijalnog sustava pretpostavile su rizičnoj repatrijaciji na Balkan. Tako je Europska unija godinama odugovlačila pomoć pri povratku, a zaštitne postrojbe nisu povratnicima pružale gotovo nikakvu zaštitu. 'Visoki predstavnici' u Sarajevu postali su krajnje oprezni pri repatrijaciji. Američki diplomati i predstavnici Ujedinjenih naroda upozorili su Njemačku da odustane od 'deportacija'. Općenito gledano, svi koji su interesima bili vezani za Bosnu smatrali su da su izbjeglice odlično zbrinute na udaljenoj postaji u Njemačkoj. No, tko je interesima bio vezan uz Njemačku - poput ministara unutrašnjih poslova - inzistirao je na povratku. Želje izbjeglica nisu istražene. No, viđeni su muškarci i žene koji su plakali kada su ih pitali kamo žele ići. Suprotnost je u početku bila velika. Konferencija ministara unutrašnjih poslova prihvatila je 1996. oštar program povratka koji se činio primjerenim za brzo rješavanje problema prihvaćenih osoba, po potrebi i repatrijacijom. Pritom nije bilo važno je li konkretan zavičaj repatriranih pod neprijateljskom kontrolom ili ne. U osvrtu na potrese koji su zaprijetili Bosni zbog vala povratnika, jedan je dužnosnik berlinske uprave kazao da mu je žao ali da njegove ovlasti ne sežu do Sarajeva. Tamo je pak zavladao očaj. Izaslanici ministara unutrašnjih poslova vodili su u njemačkom veleposlanstvu u Sarajevu gerilski rat protiv ljudi iz njemačkog ministarstva vanjskih poslova. Fizički pokušaj repatrijacije bio je tada jedina mogućnost za unutrašnju politiku da slomi falangu interesa koji su Njemačku smatrali idealnim utočištem za 350 tisuća ljudi na smetnji. Početak repatrijacije bio je znak da su Nijemci čvrsto odlučili po potrebi ugroziti sva pomirbena nastojanja u Bosni i Hercegovini ako je pod pojmom pomirbe trebalo podrazumijevati prepuštanje izbjeglica Njemačkoj. Repatrirane izbjeglice postale su tako sredstvo pritiska. Ubrizgane u nevoljki bosanski organizam u ciljanim dozama, trebale su prisiliti i njega i njegove multinacionalne liječnike iz SFOR-a, visokog predstavništva, EU i NATO-a da stvore uvjete prijama koji bi u protivnom ostali na začelju popisa prioriteta. Čitava ta stvar mogla je poći po zlu. Izmoždena Bosna mogla je na povratnike reagirati autoimunim fenomenima. Posljedica bi bio novi rat, a možda i novi val izbjeglica. No, do danas, dvije godine nakon odluka o repatrijaciji, to se nije dogodilo. Najgore se nije dogodilo iz nekoliko razloga. Prvo, ministri unutrašnjih poslova glasno su lajali, a malo grizli. Do masovnih repatrijacija nije došlo. Repatrirano je samo 1500 od ukupno 350 tisuća prihvaćenih izbjeglica. Rokovnik po kojemu su već u jeseni prošle godine trebala biti zatvorena vrata za zadnjim povratnikom šutke je odbačen. Danas je aktualna nada da će se do sredine ove godine svojim domovima vratiti polovica primljenih izbjeglica. Međunarodna zajednica shvatila je pak da izbjeglice smještene u Njemačkoj ne mogu biti skraćene u bosanskoj jednadžbi. Stoga je 9. ovog mjeseca međunarodna donatorska konferencija odobrila izdvajanje 1,25 milijardi dolara koji bi u prvom redu trebali biti upotrijebljeni za povratnike. Vladama federacije i republike srpske jasno i glasno je poručeno da će dio te svote dobiti samo onaj tko ponovo prihvati izbjeglice. Što se tiče Schleea, proces preobrazbe ministra unutrašnjih poslova u političara zaduženog za Bosnu poprilično je napredovao. Umjesto hvaljenja repatrijacijama, kao što su činili njegovi bivši kolege, on se danas hvali malim brojem slučajeva prisilnog povratka. Nastoji pronaći sredinu između suprotstavljenih interesa unutrašnje i vanjske politike: ta sredina sastoji se u forsiranju obnove u Bosni, i to u prvom redu na onim mjestima iz kojih potječe većina izbjeglica - dakle u republici srpskoj. Repatrijacijskom pritisku u Njemačkoj Schlee namjerava dodati mamac budućih prilika u domovini. Njemački diplomati ugodno su iznenađeni tom preobrazbom. Doduše, zamjenik 'visokog povjerenika' u Sarajevu Schumacher, čije tijelo de facto nadzire politiku Bosne i Hercegovine, nedavno je ponovio poznato upozorenje o previše 'dojmljivim' repatrijacijama. No, njegove su formulacije bile umjerene. Naime, njegova je uprava odavno uočila da bi 'saveznici brzo onemoćali' u pitanju izbjeglica da nije pritiska iz Njemačke. U tom bi slučaju čitav proces ponovnog uključivanja povratnika u bosansko društvo ponovo zapeo, uključujući i odgovarajuću financijsku pomoć. Samo valja napomenuti da pritisak treba biti tako doziran da 'čitava ta bačva baruta ne odleti u zrak', kazao je Schumacher. Tvrdi se da Schlee sasvim dobro održava tu ravnotežu", ističe Konrad Schuller. 260105 MET may 98