SZ-ZLATNE RIJEČI I ŽELJEZNO ORUŽJE-18. V.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 18. V. 1998. Zlatne riječi i željezno oružje "Katkada se zvukom riječi može nadglasati čak i zveckanje oružja. Lijepo oblikovanim rečenicama krajem tjedna su i u Beogradu i u dalekom Birminghamu (na vrhu G 8) naglašene nade koje su popratile prvi susret kosovskog protivnika Slobodana Miloševića i Ibrahima Rugove u glavnom jugoslavenskom gradu. Dijalog između jugoslavenskoga Predsjednika i vođe kosovskih Albanaca obojica su, i međunarodna zajednica u istoj mjeri prizivali kao početak mirnog rješenja. No istodobno se u nemirnoj pokrajini mogao vidjeti nastavak sukoba: u borbama sa srpskim policajcima opet je poginulo više Albanaca; tisuće su, što rade već više tjedana, na ulicama Prištine tražile povlačenje 'srpskih okupatora' i nezavisnost Kosova. Zlatne riječi i željezne činjenice - to je opet najnovija balkanska bilanca. Pitanje je: kako mogu riječi odrediti težinu oružja, kako započeti dijalog može napokon dati rezultat? Odgovor na to nije ni kod Srba u Beogradu niti kod Albanaca u Prištini. Moraju ga dati oni koji su u Birminghamu svoj uzdah olakšanja već željeli prodati kao koncept. Ostaje zadaćom Zapada - na Moskvu zbog tradicionalnog i taktičkog prijateljstva sa Srbijom tu ne treba računati - da pronađe rješenje kosovske krize. Jer od dijaloga između Miloševića i Rugove ne treba očekivati ništa bitno. I ustrajni bi američki pregovarač Holbrooke poslije dugogodišnjega balkanskog iskustva morao znati koliko vrijede riječi pa čak i potpisi moćnika te regije, a osobito Miloševićevi. Trebalo bi se dakle sjetiti koliko je pregovaračkih krugova održano u bosanskom ratu, koliko je primirja dogovoreno i koliko je ljudi usporedno s tim ubijeno. Tada postane jasno da se bez pritiska izvana na Kosovu ništa ne može pokrenuti. Za dijalog su potrebna trojica, a treći mora u pregovorima nastupiti kao vjerodostojan jamac da će dogovori biti i provedeni. No kojim se sredstvima pritiska može navesti Miloševića da dopusti međunarodno posredovanje? Diplomacija zajedno s Holbrookeom u toj središnjoj točki do sada nije uopće ništa postigla. Ni sankcije - od zatvaranja oskudnih inozemnih roba do ukidanja inozemnih ulaganja - nisu se dojmile vodstva u Beogradu. Poslije sedam godina balkanskoga rata i krize, gospodarski ionako više ništa ne funkcionira. Ostatak Jugoslavije i bez toga nije još ponovno integriran u svjetske političke gremije poput UN-a ili OESS-a. A Milošević je hladno izračunao da mu raspirivanje nacionalnog oduševljenja među Srbima za sada donosi više koristi nego što bi mu mogle štetiti sanckije. Beogradskog će se vlastodršca, na temelju iskustva, dojmiti samo demonstracija sile, konkretno: vojna snaga. Za zapadnu diplomaciju iz toga proizlazi da u igru mora dovesti NATO. Nitko se dakako neće odvažiti na napad saveza na Kosovu. Stanje nije ni izdaleka tako strašno kao u Bosni 1995. Ali NATO, u čijem se bruxelleskom stožeru radi na katalogu opcija za Kosovo, može pravodobno dati znak da će spriječiti širenje sukoba. Postrojba NATO-a mogla bi biti razmještena u Albaniji koja sudjeluje u 'Partnerstvu za mir'. To bi bio jasan znak Beogradu, koji je s druge strane granice okupio jugoslavensku vojsku. Miloševiću bi time bilo jasno dano do znanja da nema ekskluzivno pravo na eskalaciju. Zapad bi dakle osim zlatnih riječi mogao na vagu staviti i željezo" - piše Peter Muench. 190200 MET may 98