ŠVICARSKA 18. V. NZZ: NEKADAŠNJOJ KRAJINI PRIJETI ODUMIRANJE

ŠVICARSKA NEUE ZÜRCHER ZEITUNG 18. V. 1998. Potraga za životom u izumrlim hrvatskim selima Život se u nekadašnju krajinu vraća tek glavnom cestom, pripovijeda novinar. "Područje bivše 'republike srpske krajine', proglašene početkom rata 1991. i likvidirane hrvatskom 'Olujom' i 'egzodusom' Srba 1995., počinje odmah iza grada Karlovca. Na rijeci Korani posjetitelj prelazi nekadašnju bojišnicu. Selo Turanj, prvotno nastanjeno pretežno Hrvatima, čine razorene kuće srušenih fasada i urušenih krovova. Neke od njih dobile su novi krov i nove prozore, ali tek malobrojne imaju i stanare. Usred sela nalazi se brižno obnovljena velika škola iz doba Austro-Ugarske. Učenika nema na vidiku. Iza bojišnice razaranja su manja. Doduše, većina kuća u selima opljačkana je - opljačkali su ih Srbi za vrijeme svoje vladavine ili Hrvati nakon svog pobjedničkog pohoda - ali nosivi zidovi još stoje, krovovi obično također. Iz ponekog ognjišta uzdiže se dim, a na jednoj postaji ljudi pod crnim kišobranima čekaju autobus. To su ujedno jedini tragovi života u sivom, kišnom krajoliku. Nema čak ni krava ni ovaca, a polja tonu u korov. Samo se na glavnoj cesti tu i tamo pojavljuje gostionica gdje vozači automobila nakratko zastaju, piju kavu i potom brzo nastavljaju put prema jugu, u smjeru obale ili prema sjeveru, u smjeru Zagreba. Jedan od odvojaka vodi prema Vojniću. Mjesto se doima pustim, kuće su u stanju raspada i nema puno tragova obnove. Prije rata ta je općina imala 8000 stanovnika, a njih 7000 bili su Srbi. Koliko ljudi danas živi ovdje? U želji da dozna taj podatak, posjetitelj se obraća upravi općine. No, gradonačelnik Mirjan Slavica, koji navodno nije iz Vojnića već iz Karlovca, nema vremena za novinare i grubim ih tonovima ispraća. U hodnicima zgrade općine vise izborni plakati vladajuće stranke HDZ, s fotografijom predsjednika Franje Tuđmana. Obećaju 'stabilnost i bolji život'. U pokrajnjoj ulici troje starih ljudi - dvije žene i jedan muškarac - okupilo se na vrtnim vratima na susjedskoj čašici razgovora. Ispostavlja se da je riječ o hrvatskim Srbima. U kolovozu 1995. otišli su u povorci izbjeglica u veliki logor u Beograd gdje su stoički podnosili teške uvjete života. Prije godinu dana uspjeli su se nakon dugotrajne utrke preko birokratskih prepona i uz pomoć Visokog povjerenstva UN za izbjeglice vratiti u svoju matičnu općinu. Žive od mirovine (...) koju hrvatska država očito točno isplaćuje. Jedna žena živi sama u garaži svoje kuće - sama kuća ne pruža uvjete za stanovanje. Drugo dvoje ljudi - par - stanuje u tuđoj kući koju su im dodijelile vlasti. U vlastitu se kuću ne mogu vratiti jer su u njoj smještene hrvatske izbjeglice iz Bosne. Muškarac je jednom otišao tamo i ne usuđuje se krenuti u drugi posjet. Sada pokušavaju pravnim putem izboriti pravo na stanovanje u vlastitoj kući. Doduše, pitaju se isplati li se taj trošak budući da se njihov sin i njegova obitelj najvjerojatnije neće vratiti. Ne sviđa mu se u Beogradu gdje je život skup, a on se ne osjeća dobro u velikom gradu. No, bio je u vojsci srpske krajine te stoga u Hrvatskoj mora računati na mogućnost suđenja. Osim toga, u samom mjestu nema mogućnosti zarade jer je proizvodnja u tri vojnićke tvornice (za preradu drva, izradu keramike i dijelova strojeva) slaba ili je potpuno zamrla. No, Srbi su u prvom redu svjesni da u Hrvatskoj nisu dobrodošli. U Vojniću su se nastanile hrvatske obitelji iz Bosne koje su za vrijeme rata ustrajale u Banja Luci i okolici, području pod srpskom vlašću, ali su u kolovozu 1995. morale napraviti mjesta za srpske izbjeglice iz krajine. Žive u tuđim uništenim kućama na mjestu s kojim ih ništa ne veže; ne osjećaju se kod kuće u toj ničijoj zemlji. Tako pripovijeda jedna tridesetogdišnja žena: 'Ovdje sam dvije i pol godine. Ne vidim budućnost za sebe ni za moje dvoje djece. U Banjoj Luci imali smo lijepu kuću, a sada živimo u šupi'. Čovjek iste dobi - Hrvat koji je morao služiti vojnu obvezu u vojsci RSK - misli danas samo na odlazak u inozemstvo; nada se da će dobiti vizu za odlazak u Kanadu. Jedna 76-godišnja žena kaže sljedeće: 'Želim se samo vratiti kući, u Prijedor, i tamo u miru umrijeti i biti pokopana pokraj svoga muža'. S Hrvatima je u Vojnić iz Banje Luke došao i katolički svećenik fra Stanko. On pripovijeda da povremeno izbijaju svađe između hrvatskih izbjeglica i srpskih povratnika, ali su one po njegovim riječima više motivirane alkoholom nego politikom i nacijom. Većih incidenata dosad nije bilo, tvrdi on: 'Izbjeglice obično razumiju uzajamnu patnju'. U Vojnić je došlo 2500 bosanskih Hrvata, a ostalo ih je 1700, pripovijeda on, dodajući da su neki od njih umrli dok su mnogi otišli u Zagreb ili Karlovac ili čak preko oceana. Sve izbjeglice snose teret opće političke nesigurnosti: hoće li im republika srpska dopustiti povratak? Hoće li hrvatska Vlada riješiti pitanje smještaja? kakve će rezultate međunarodni pritisak polučiti na obje strane?, pita svećenik, opisujući svoju dušobrižničku zadaću sljedećim riječima: 'Pokušavam pomoći izbjeglicama kako bi sačuvali nadu te kako ne bi duševno propali'. Nešto južnije smjestilo se trgovište Slunj. Tržni je dan, među štandovima vlada gužva - ugodan kontrast prema pustoši u ostalim mjestima. Pozornost privlači činjenica da su mnoge kuće duž glavne ceste već obnovljene ili su radovi upravo u tijeku. Obnovljena je i zgrada općine. Doček je ljubazan. I predsjednik općine Mile Skokan i njegova zamjenica Ivanka Magdić potječu iz Slunja i ponovno oživljavanje općine očito drže svojom osobnom zadaćom. Tumače da povratak prognanika dobro napreduje. Slunj - gradsko središte i okolna sela i zaseoci - imao je prije rata 19 tisuća stanovnika - 12 tisuća Hrvata i 5500 Srba. G. 1991. protjerani su Hrvati, a 1995. Srbi; nakon toga mjesto je ostalo gotovo bez ijednog stanovnika. Danas u Slunju, po riječima načelnika općine, ponovno živi 5000 stanovnika, a njih još 5000 živi ovdje povremeno. Većina su Hrvati iz Slunja, koji su za vrijeme rata živjeli u Karlovcu. U tom su gradu uporno održavali svoju seosku zajednicu te su na tom temelju uspjeli brzo pokrenuti proces povratka. U Slunj se pak vratio tek mali broj Srba. U ovom ih kraju ionako nije bilo puno, izjavljuje Skokan. Živjeli su pretežno u udaljenim selima i s njima nema problema, dodaje on. No, većina njih pokušava prodati svoje kuće, a izbjeglica iz Bosne u Slunju nema, pripovijeda načelnik općine. Obnova, poduprta državnom pomoći, napreduje onoliko brzo koliko je to moguće s obzirom na oskudna financijska sredstva, tvrdi načelnik općine, napominjući da još ni izdaleka nisu pokrivene sve osnovne potrebe. Prvo je uklonjen građevinski otpad, stvoren tijekom ratnih sukoba, a sada je u tijeku obnova infrastrukture - od opskrbe električnom energijom do dječjih vrtića, pripovijeda Skokan. Važan je dolazak manjih ili srednjih tvornica pri čemu bi trebale pomoći porezne povlastice. Nedostatak radnih mjesta najveća je zapreka za povratnike; trenutačno u Slunju ima 2000 rado sposobnih stanovnika a samo 850 radnih mjesta, ističe načelnik općine. Glavni gospodarski potencijal kraja leži u poljoprivredi i u turizmu čiji su glavni magnet obližnja Plitvička jezera. No, nastavak puta sporednom cestom kroz zelene brežuljke u smjeru bosanske granice ponovno otkriva tjeskobu pustoši. Doduše, u zaseocima su mnoge kuće dobile nove krovove i prozore, a i neka su polja svježe uzorana. Ipak, ponovno nedostaju ljudi. U jednom rascvjetanom voćnjaku u Donjem Lađevcu stoji starija seljanka, Hrvatica. G. 1991. izbjegla je zajedno sa svojom obitelji i svojim susjedima. G. 1995. vratila se kući zajedno sa svojim mužem, odmah nakon hrvatske 'Oluje'; kuća i staja bile su opljačkane i spaljene. 'Za kuću smo sedam godina radili u Njemačkoj. Sada živimo u šupi', pripovijeda ona. Snage staraca ograničene su - obnova sporo napreduje. Staje još uvijek nema, a pas je jedina domaća životinja. Nema ni traktora ni pluga. Sin i snaha dolaze krajem tjedna kako bi pomogli. No, ni ne pomišljaju na život u tom selu. Tome se posebno protivi mlada žena. Ima posao u gradu i nema volje za povratak napornom životu seljanke u udaljenom selu. I prije je iz slunjskoga kraja i ostalih dijelova krajine iseljavao velik broj ljudi. Rat je drastično pojačao i dokončao već postojeću demografsku tendenciju. Jako je teško povjerovati u ponovno naseljavanje nakon iznenadnog iseljavanja, suprotno trendu i u jako razorenim selima s nedostatnim mogućnostima zarade. Mnogi mladi Hrvati žele ostati u gradovima i ne žele se vratiti na selo - osim krajem tjedna i za praznike. Mladi Srbi ne mogu se vratiti jer su u Hrvatskoj očito nepoželjni - i za vladu u Zagrebu i za široke slojeve stanovništva. Seljanka kaže sljedeće: 'Ranije nisam bila nacionalistkinja. No, nakon svega što se dogodilo, ne želim više imati nikakva posla sa Srbima. Ovdje su ubili 40 ili 50 ljudi i sve uništili. Suživot više ne dolazi u obzir - nedostaje povjerenje'. Hrvatske izbjeglice iz Bosne ne znaju pak kakvu im je sudbinu namijenila velika politika. U takvim će uvjetima vjerojatno velik dio bivše krajine ostati bez stanovnika, a to se posebno odnosi na udaljene i brdovite predjele. Za Hrvatsku to znači djelomični gubitak starog kultiviranog kraja koji čini četvrtinu ukupne površine zemlje. 'Teško je', govore žene i brišu suze dok pričaju o tragedijama koje su proživjele proteklih godina. Muškarci sliježu ramenima i zure u prazno", prenosi novinar na kraju reportaže. 190158 MET may 98