US IHT 16. - 17. ROSENTHAL INDIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 16. - 17. V. 1998. Zapad je potjerao Indiju putem nuklearnog oružja "Odluku je donijela Indija i ona će platiti gospodarsku cijenu. No Amerikanci trebaju shvatiti da je Zapad, a posebice Sjedinjene Države, izgradio političku cestu koja je vodila indijskim eksplozijama", piše A. M. Rosenthal. "Potpuni šok u Washingtonu pokazuje više od obavještajnog neuspjeha. On pokazuje da su stajališta o Indiji ona ista mješavina bahatosti, neznanja i milostivosti kao i u čitavih pola stoljeća indijske neovisnosti. Taj šok jednako jasno upozorava na pogibelj novoga sastojka koji je predsjednik Bill Clinton dodao - riječ je o poticaju da Kinu učini američkim partnerom u trgovini, tehnologiji (što će brusiti mogućnosti kineskih oružanih snaga) i sigurnosnoj strategiji, što će utjecati na čitavu Aziju i Pacifik. Zamislite da ste Indijac, jedan od milijuna onih koji ushićeno odobravaju nuklearne pokuse koji su toliko zapanjili Washington. Ogledajte se oko sebe. Na granici je Pakistan, stvoren podjelom 1947. te gotovo potpuno muslimanski, s oko 132 milijuna stanovnika. Indija ima oko 850 milijuna Hindusa i oko 120 milijuna Muslimana. Indija je od postizanja neovisnosti u osnovi demokratska, a Pakistan u osnovi autoritarna zemlja. Od podjele, te su dvije zemlje vodile tri rata. Do novoga rata može doći u bilo kojem trenutku, zbog indijskoga posjedovanja muslimanskog Kašmira ili vjerskih masakra u nekoj od zemalja (...) Obje zemlje imaju nuklearno oružje i nikad se nisu pokorile zahtjevima za neprovođenje pokusa, koje postavljaju nuklearne sile koje su obavile sve potrebne testove. Washington nas poučava: Indija i Pakistan trebali bi biti ravnopravni. Jesmo li ludi? Ravnopravnost između naše milijarde i njihovih 132 milijuna, našega velikog znanstvenog establišmenta i njihova sitnog, naše demokracije i njihove autoritarnosti? Imamo veću vojsku, no ti se Pakistanci bore kao ludi. Možemo ih poraziti u konvencionalnom ratu, no samo ako se njihova saveznica Kina ne umiješa da im pomogne. A ono što najviše iritira jest da Kina prodaje Pakistanu nuklearnu tehnologiju i raketni knowhow. Sjedinjene Države Kinu ne kažnjavaju. Kina je 1962. razbila našu vojsku te uzela dio naše himalajske pogranične zemlje. Kina taj dio neće vratiti. Indijski obavještajci budniji su od američkih, no jesmo li sigurni da nas Kina više nikad neće iznenaditi te da nikad neće uporabiti nuklearno oružje? Naš ministar obrane kaže da je Kina naš najopasniji protivnik. No slušajte kako g. Clinton priča o svom prioritetu - povezivanju američke demokracije i kineske diktature u trgovinskoj i sigurnosnoj strategiji. Kakvoj strategiji? Je li se tko savjetovao s Indijom ili barem pomislio na to? Četiri sam godine živio u Indiji kao dopisnik. Washingtonska se politika sastojala od malo tapšanja po glavi ili prekoravanja. Još je tako. Želio bih da se pokusi nisu dogodili. To će opteretiti indijsko gospodarstvo - više oružja, manje inozemnih zajmova, manje ulaganja, više prijetnja. Nacionalistička stranka koja vodi koalicijsku vladu ruši moje nade za Indiju. Ona je ksenofobična prema stranom ulaganju, ima povijest izazivanja Muslimana i podupire ekstremističke hindu ogranke (...) Zasigurno, premijer Atal Bihari Vajpayee ima domaće političke motive - jačanje svoje stranke kako ga parlament ne bi svrgnuo. No ja mislim da je on imao pri pokusima više ciljeva. Jedan je bio postizanje ugleda među silama Trećega svijeta. Drugi je bio viknuti u američko uho: 'Pogledajte nas, razgovarajte s nama, mi smo Indija'. Je li g. Clinton dovoljno mudar ili hrabar da ponovno razmotri svoje mahnito slijeđenje Kine i novca kojim se američki biznis nada da će ga Peking obasuti? Pa, barem može skinuti iznenađeni izraz s lica zbog neovisnosti indijskog čina: vrijeme je. Obični Indijci goje nade i bojazni za svoju zemlju. Oni nisu raspoloženi za šutnju. Desetljeća tapšanja po glavi završena su." 190156 MET may 98