NJEMAČKA 8. V. RDW: TREBA LI ZABRANITI EKSTREMNU STRANKU?

NJEMAČKA RADIO DEUTSCHE WELLE 8. V. 1998. Kako pravna država reagira na uspjehe ekstremnih stranaka? Zabrana bilo koje stranke stvara kobni dojam da država želi ukloniti i njezine birače, upozorava Guido Heinen. "U Njemačkoj se gotovo ustalio sljedeći ritual: kadgod ekstremne stranke dobiju veći broj glasova na izborima za općinske ili saveznu skupštinu, javljaju se glasovi koji zahtijevaju zabranu njihova djelovanja. Tako se danas ponovo raspravlja o eventualnoj zabrani desne ekstremne 'Njemačke narodne unije' (DVU), koja je u saveznoj pokrajini Sachsen-Anhalt dobila gotovo 13 posto glasova. Doduše, velika većina stručnjaka koji se bave političkim ekstremizmom odbacuje opciju zabrane stranke - i to iz opravdanih razloga. U demokratskoj su Njemačkoj nakon rata zabranjene dvije stranke. U Njemačkoj stranka može biti zabranjena samo ako je ustavni sud, najviši njemački sud, proglasi protuustavnom. Na taj je način 1952. g. zabranjena ekstremna desna 'Socijalistička stranka Reicha' (SRP), a 1956. 'Komunistička stranka Njemačke' (KPD). SRP je smatrana nasljednicom nacinalsocijalista pod Hitlerovim vodstvom, a KPD je vodila politiku u duhu Sovjetskog Saveza. Srž tih zabrana bila je ideja o 'borbenoj demokraciji' koja se posredstvom zabrane željela obraniti od te dvije stranke. Ta je reakcija u spomenuto vrijeme bila razumljiva budući da je Savezna Republika Njemačka bila pod dvostrukim dojmom ekstremističkih težnja: u prvom slučaju zabrane još su bila svježa sjećanja na Weimarsku republiku, koja se na kraju raspala zbog neprekidnih napada desnih i lijevih ekstremista. Trauma, uzrokovana zaključkom da nije dovoljno učinjeno za obranu demokracije, bila je još vrlo živa. Što se tiče drugog slučaja zabrane, Savezna Republika Njemačka bila je za vrijeme hladnog rata izravno suočena s agresivnom i antidemokratskom silom komunističkog istočnog bloka. No, ideja o 'borbenoj demokraciji' opominje također da treba biti oprezan pri zabranjivanju stranaka. Prvo, vrlo je dvojbeno može li zabrana uistinu riješiti problem. Naime, u pravilu se ubrzo nakon zabrane osnivaju zamjenska udruženja koja nastavljaju rad u duhu zabranjenih prethodnica ili također dobivaju zabranu djelovanja, što rezultira istrošenošću instrumenta 'zabrane'. Osim toga, čest su proizvod zabrane 'mučenici', koji tvrde da ih država politički progoni te se protiv nje bore svim raspoloživim sredstvima. U aktualnoj raspavi o zabrani rada ekstremnih stranaka dvojbu izaziva činjenica da je sama rasprava pokrenuta nakon izbornog uspjeha sporne stranke. Tako nastaje kobni dojam da je cilj zabrane nestanak ne samo stranke već i njezinih birača. Može li pak otvoreno društvo sebi priuštiti taj luksuz da rezultat slobodnih i tajnih izbora proglasi nezakonitim? Taj potez izolira ljude umjesto da potakne suočavanje s ekstremnim sadržajima. Poštenje pak zahtijeva razlikovanje između ekstremne stranke i njezinih birača. Batina u vidu zabrane rada stranke previše lako skreće pozornost s činjenice da se mnogi Nijemci više ne žele baviti uzrocima ekstremnih strujanja. Zašto na rubovima stranačkog spektra nastaju pokreti koji agitiraju protiv demokratske pravne države? Čemu oni teže, kako izgleda njihova strategija? Pri odgovaranju na ta pitanja veliku pomoć nude izvješća savezne i pokrajinskih služba za zaštitu ustavnog poretka: naime, ona u suhom i jezgrovitom obliku pokazuju čitav spektar ekstremne djelatnosti. U tim izvješćima može se također pročitati kakvi se motivi skrivaju iza jeftinih parola. Širenje tih spoznaja podjednako je važno kao i jačanje osjetljivosti za tu temu u školama. Njemačka je na međunarodnoj pozornici aktivna i priznata kao zagovornik ljudskih prava. Sloboda osnivanja stranke jedna je od najvećih vrijednosti demokratske države. U diktaturi ta sloboda ne postoji jer diktatori zaziru od otvorenog suočavanja s protivnicima vlastitog sustava. Demokratskoj državi to nije potrebno: ona se protiv svojih protivnika može boriti i ne mora zabranjivati njihov rad", zaključuje Guido Heinen. (RDW) 110242 MET may 98