AUSTR. DER STANDARD-KOSOVO-2./3.V.

AUSTRIJA DER STANDARD 2./3. V. 1998. Šutnja prije oluje "Kosovo 1998.: Krvavi jugoslavenski sukob - pokolj - rat - građanski rat - vraća se na svoje polazište i nije potreban proročki dar da bi se zamislilo što bi taj povratak mogao značiti. Doduše, ne može se isključiti da će sukob - kako se neki potajno cinično nadaju - samo tinjati, krvavi sukob usred Europe, pri čemu će se mrtvi raspodijeliti na desetljeća dok jednom neki demokratski nastrojeni nasljednik Miloševića ustupcima, koji se danas srpskom vodstvu čine neprihvatljivima, na posljetku ne smiri krizno žarište. Međutim, vjerojatnije se čini da će sukob kojega je pacifistička gerila Ibrahima Rugove, književnika-predsjednika kosovskih Albanaca, držala ispod razine nasilja, eskalirati; katastrofalno političko-ekonomsko stanje Srbije, Miloševićeva pokeraška politika, boležljivo stanje i potaknute nacionalne strasti mentalno i vojno lako naoružane Albanije, sve to govori u prilog tomu da će u Europi opet biti rata - s kosovskim Albancima kao Kurdima kontinenta. I morem izbjeglica popraćenim spremnošću za humanitarnu pomoć i sve glasnijim neprijateljstvom prema strancima. Istodobno, opet izranjaju ona pitanja koja su već zagrijala duše u povodu rata u Bosni. To što su ostala bez odgovora, pridonosi sve dubljoj tišini prije oluje, upravo u nas: u političkoj klasi kao i među (književnom) inteligencijom vlada paraliza i rezignacija. Sasma je jasna jedina realna opcija koja bi možda mogla spriječiti izbijanje rata, vojna: intervencija onog NATO-a koji već, pod drugim nazivom, djeluje u Bosni. Ako se razilaženja na Kosovu do sada još nisu smirila, onda je to - bez obzira na dosadašnju politiku ustrajnog otpora kosovskih Albanaca - na NATO-u, jedinom djelotvornom europskom sigurnosnom sustavu. Ta konstatacija ne proizlazi toliko iz simpatija koliko iz političkog uvida. Da bi se europske vlade uopće suprotstavile, iako bez uvjerenja, prijetećem ratu, više je povezano sa strahom od izbjeglica (točnije: od značajnog dijela strancima neprijateljskog stanovništva u pojedinim zemljama) nego s odlučnom voljom da se mir i ljudska prava u Europi u krajnjem slučaju provedu i prijetnjom oružanom silom. Povod za to bio bi povoljan: previše se jednoznačno doima stvarno stanje, a da bi se iz afere mogli izvući moralnom 'neutralnošću': između politike apartheida bijelih Južnoafrikanaca i politike spram kosovskih Albanaca kakvu forsira srpski nacionalizam, postoji samo stupnjevita ali ne bitna razlika. Nevjerojatno je da se književna inteligencija u ovoj zemlji zbog takvog stanja želi založiti za stvar kosovskih Albanaca i svojega 'kolege' Rugove. To bi značilo zaokret od 180 stupnjeva, kasnu solidarnost sa svima onima koji su se od 1989. u postkomunističkim zemljama zalagali za civil society, to bi obuhvatilo profilirano priznanje primatu ljudskih prava i ponajprije impliciralo - horribile dictu - reviziju neprijateljske slike NATO-a. Tako bi nedavna kriza u bivšoj Jugoslaviji ubrzala 'nestanak' klasičnog intelektualca na čije mjesto stupaju skupine i organizacije koje se bez predrasuda zalažu za ljudska prava na Kosovu ili bilo gdje. U sadašnjoj se krizi previđa - kao i u slučaju bosanskoga rata - cijeloeuropska dimenzija. Ne na posljednjem mjestu, u sukobu između sadašnje srpske politike i EU-a radi se o kulturnom liku Europe. U europskom je interesu da islam i židovstvo shvati kao integralni sastavni dio sebe same, kontinenta čija se kakvoća sastoji u različitosti i heterogenosti njegovih kultura. Islamski svijet će bez obzira na to mjeriti političku Europu po tomu koliko se aktivno zalaže za fizičko i kulturno očuvanje svojeg islamskog stanovništva - protiv Le Pena i Miloševića. Optužbe turskog premijera Mesuta Yilmaza da Europa drži Tursku na distanci zbog njezine islamske kulture, možda su demagoške, ali ipak smo dužni odgovoriti da mi u Europi želimo pristati uz islam. Tako kriza na Balkanu ima značenje koje daleko prelazi regionalno: europski su Muslimani važna poveznica između Europe i arapskog svijeta. Utoliko se i od naših kršćanskih crkava zahtijeva da pored samorazumljive dobrotvorne i humanitarne pomoći za izbjeglice započne i ekumenski dijalog, ponajprije s europskim islamom, dok europski intelektualci moraju raščistiti koji 'kulturni kodovi' moraju vrijediti u Europi. Na žalost, i europski je književni parlament sve drugo doli rječit, medijski nazočan ustroj" - drži Wolfgang Müller-Funk, filozof i esejist. 040050 MET may 98