23. IV. - LE FIGARO - PATRICK BESSON ODGOVARA REMYU OURDANU (BESSON BRANI SRBE)

FRANCUSKA LE FIGARO 23. IV. 1998. Odgovor Remyu Ourdanu Patrick Besson u rubrici 'Polemike' odgovara novinaru 'Le Mondea' Remyu Ourdanu, nakon što ga je ovaj spomenuo kao jednog od prosrpskih intelektualaca koji 'nije potpisao novu prosrpsku knjižicu'. U članku, između ostaloga, stoji: "'Le Monde' od 19./20. travnja 1998. na prvoj stranici donosi članak Remya Ourdana pod naslovom: 'Prosrpski intelektualci dobivaju potporu od Brigitte Bardot'. O čemu je riječ? 'Izdavačka kuća 'l'Age d'homme' koju vodi književnik Alain Paucard, objavljuje četvrtu knjigu koja brani srpsku stvar pod naslovom 'Srpski saveznici' ('Allies des Serbes'). A Srbi, to je kao Nacionalna fronta (Front National). Ako se vjeruje da je to nešto što se ne može braniti, onda treba rastrgati Daytonski sporazum i baciti atomsku bombu na Beograd i Banju Luku. Jednako tako, ako je NF, a u to nas uvjerava predsjednik Republike, 'rasistička i ksenofobna stranka', onda ga, prema zakonu, odmah treba zabraniti. U protivnom, mi kao demokrati, moramo prihvatiti činjenicu da neki intelektualci mogu podupirati Srbe, jednako tako kao što prihvaćamo činjenicu da ima ljudi koji glasuju za Nacionalnu frontu. Iako su ti ljudi, kao što naglašava i Remy Ourdan, rijetko jedne te iste osobe. Knjiga 'Srpski saveznici' zanimljiva je zbog dvije stvari: članka koji je napisao Aleksandar Solženjicin i malog pisma koje je napisala Brigitte Bardot, 'bivša glumica', kako to kaže Ourdan. (...) A 'Le Monde' je odlučio pozornost usmjeriti ne na Aleksandra Solženjicina, nego na Brigitte Bardot. Je li možda Remy Ourdan zaboravio da je Solženjicin, za razliku od B. Bardot, dobio Nobelovu nagradu za književnost godinu dana prije nego što je glumica, oh, oprostite, 'bivša glumica' postala slavna? Očito, i to je nešto sasvim novo, 'Le Monde' više pozornosti posvećuje filmu Roberta Enrica, a on je, priznajem, važan, nego autoru 'Arhipelaga Gulag', ili možda 'Le Monde', list koji je na glasu kao objektivan i nepristran, želi umanjiti činjenicu da se među 'srpskim saveznicima' nalazi i takav književni div kao što je to Solženjicin pa je odlučio istodobno istaknuti da njih podupire i Brigitte Bardot, osoba koja je politički nekorektna zato što drži govore protiv islama i prilično smiješna zbog svojeg zalaganja za male tuljane... (...) Ourdan. Druga rečenica: 'Nakon povjerljive 'Sa Srbima' (1996), 'Srbi i mi' (1996) i 'Pohvala Srba' (1997), oni ('prosrpski intelektualci') upravo su objavili novu knjižicu'. (...) Riječ 'knjižica' Ourdan sasvim sigurno rabi kako bi ismijao i ocrnio, budući da mu se riječ 'knjiga' čini previše plemenitom i uzvišenom za označavanje djela u kojemu se, od živih, spominju Solženjicin, ali i Peter Handke, Jean Dutourd i Vladimir Volkov, a od mrtvih Victor Hugo, Lamartine, Apollinaire itd. Dakle, Mazarine Pingeot (kći Francoisa Mitteranda, op. prev.) piše 'knjigu', a Solženjicin sudjeluje pri pisanju 'knjižice'. Gdje je razlika? U Srbiji. Srbija je novi ključ za čitanje 'Le Mondea'. No, u 'Larousseovom' rječniku francuskog jezika piše da je 'knjižica' (opuscule) 'malo znanstveno ili književno djelo'. I upravo tako, dragi čitatelji, treba gledati na 'Srpske saveznike'. Ourdan zatim autore optužuje da preuzimaju 'promidžbu Beograda i Pala...' I tu je sada nastao mali problem. Jer, promidžbe Beograda i Pala uopće nisu iste. Čak su, neko vrijeme, bile toliko različite da je Beograd uveo embargo protiv Pala. Osim toga, da bi se preuzela ta dvoglava i dvosmjerna promidžba, najprije bi je trebalo zgrabiti za neki kraj. Ali za koji? Ja ga, za sada, ne vidim nigdje. Zna dobro Remy Ourdan da književnici nazočni u 'Srpskim saveznicima' ne preuzimaju ničiju promidžbu nego da su jednostavno razmišljali, proučavali, slušali i, na svoju veliku opasnost i štetu, ne dobivši za to ništa osim uvreda i marginaliziranja, jednostavno dopustili vlastitom srcu da progovori. Ourdan se ruga: 'Oni ('prosrpski intelektualci') tvrde da se bore protiv velike američko-germansko-vatikansko-islamske urote...' Najprije malo pitanje: zašto 'tvrde da se bore protiv', a ne 'bore se protiv'? Je li Ourdan želio reći da se 'prosrpski intelektualci' samo prave da se bore protiv te koalicije, a zapravo igraju dvostruku igru? (...) Ta koalicija, to je barem jednostavno, ona nikada nije postojala, običan privid. Putovanje Madeleine Albright u Bonn? Kulturni turizam. Anateme Ivana Pavla II? Nevine brbljarije. Oružje iz Teherana? Igračke za klince. Kinkel i Vedrine, ruku pod ruku, kad idu vikati na Miloševića u Beograd? Remyu Ourdanu se sve to gadi: ti 'prosrpski intelektualci' sve upropaštavaju, sve uprljaju... Nijemac i Francuz postanu odlični prijatelji, a oni u svemu tome vide nekakvu urotu. Opsjednuti su, jadnici! Malo dalje Remy Ourdan govori o srpskoj 'soldateski'. Postoje vojska bosanskih muslimana i srpska 'soldateska'. Razlika? Pa to se bar vidi. Vojnik je plemenit, moralan. Skoro vitez. Brani udovice i siročad. Dijeli svoj vojnički obrok s djecom. A soldateska kolje, pljačka i siluje. Vidi se koliko je protusrpska promidžba nazočna u svakoj njegovoj rečenici. Nijedna riječ tu nije slučajna. Naizgled umjereno, sve je tu dobro organizirano, upravo znanstveno, i to je jedino čemu se ja divim kod Remya Ourdana kad želi prenijeti neku misao, onu istu koja se u svim svjetskim medijima ponavlja već sedam godina: Srbin je zao, Srbin je zlo, Srbin mora umrijeti. Taj članak, objavljen u broju od 19./20. travnja 1998., kao i stotine članaka koje su mu prethodile, nije ništa drugo do poziv na genocid, onakav kakvih je bilo u raznim vremenima i protiv raznih naroda. (...)" U nastavku članka Patrick Besson poriče da su se prosrpski intelektualci približili Le Penovoj Nacionalnoj fronti, a kao jedini razlog što i njegov tekst nije objavljen u knjizi 'Srpski saveznici' navodi činjenicu da ga je on sam smatrao previše agresivnim pa ga je objavio odvojeno u zbirci 'Žuti karton' ('Carton jaune') u izdanju iste izdavačke kuće. 232354 MET apr 98