19. IV. - ARGENTINA - LA VOZ DEL INTERIOR O VALU ISTRAGA O NACISTIČKIM ZLOČINIMA

ZLOČINIMA ARGENTINA LA VOZ DEL INTERIOR 19. IV. 1998. Dan holokausta - odjeci velike šutnje U velikom članku, u nedjeljnom dodatku, novinari lista pišu o ratnim zločinima počinjenima u Drugom svjetskom ratu i na taj se način uključuju u napise u argentinskom tisku u kojima se govori o nacističkim ratnim zločincima i istragama što je potaknuto već stvaranjem posebnog povjerenstva koje treba razjasniti djelovanje nacističkih useljenika u Argentini (CEANA - Comision de Esclarecimiento de las Actividades nazis en la Argentina). U članku se najviše pozornosti posvećuje stradanjima Židova u Drugom svjetskom ratu, pa se u tom kontekstu spominju Rumunjska, Mađarska, Sovjetski Savez i Francuska, a kritički se govori o pokušajima nekih američih istraživača da se za sve zlo optuži njemački narod u cjelini. U članku, između ostaloga, piše: "Budući da se od završetka Drugoga svjetskog rata obilježava Dan holokausta, cijeli će se svijet ove srijede prisjetiti užasa koje je počinila nacistička Njemačka i odat će počast žrtvama najgoreg genocida koji se dogodio u ovome stoljeću i zaklet će se da se takvi užasi nikada više neće dogoditi. No, to neće biti samo još jedna obljetnica za vježbanje pamćenja. Nakon pedeset godina, cijeli niz događaja izbija na površinu povijesti i podsjeća nas na to da su pamćenje i pravda neizmjerno strpljivi i da napreduju sporo, ali neumoljivo. Tako se na ovo obilježavanja Dana holokausta nadvio, prvi put nakon nekoliko desetljeća, 'mea culpa' onih čija je šutnja uzrokovana određenim stupnjem odgovornosti za smrt milijuna osoba (Židova, Roma, komunista, crnaca, homoseksualaca) koje su ubili nacisti. Međunarodni Crveni križ otvorio je prošle godine svoje arhive iz Drugoga svjetskog rata potvrđujući neke kritike koje su mu upućene zbog načina djelovanja - bolje reći, nedjelovanja - u nacističkim koncentracijskim logorima. Vatikan je upravo odaslao dokument u kojemu priznaje da 'neki članovi Crkve nisu postupali kako treba. Švicarski se bankari nalaze pred zidom, suočeni s dokazima koji potvrđuju njihovo financijsko sudjelovanje pri čuvanju zlata koje su nacisti opljačkali. Pola stoljeća poslije holokausta, ti događaji potvrđuju da račun još nije konačan. (...)" U nastavku novinari lista pišu o tome da Crveni križ, unatoč tome što je dugo vremena znao za postojanje nacističkih koncentracijskih logora, nije to želio objaviti strahujući da će na taj način izazvati njemački napad na Švicarsku, državu u kojoj se nalazi njegovo sjedište. Spominje se i knjiga Daniela Jonaha Goldhagena: (...)" Djelo Daniela Jonaha Goldhagena 'Dragovoljni Hitlerovi krvnici' opet preuzima tezu prema kojoj je genocid izvelo njemačko društvo u cjelini. U knjizi se opet dovode u pitanje sva istraživanja provedena u vezi s holokaustom. Goldhagen naziva mitovima sve poglede koji daju previše važnosti (kako on vjeruje) koncentracijskim logorima, plinskim komorama i ulozi tehnike, racionalnosti i cijelom aparatu koji je omogućio pokolj. Primjetna je velika želja američkog povjesničara da gotovo sustavno ignorira sve ono što ne podupire njegovu tezu, a ona bi se, s nekoliko riječi, mogla svesti na sljedeće: cijeli je njemački narod bio uronjen u viziju svijeta nastalu na načelima neke inačice antisemitizma (naziva ga 'eliminatorskim') koji je postojao i prije Hitlerova uspona. I taj nasilni oblik mržnje prema Židovima zapravo je omogućio da obični njemački građani, vozači vlakova, pekari i radnici, ubijaju svoje žrtve uvjereni da čine pravednu stvar. Nema tu ni riječi o nekakvom mehanizmu. Naprotiv, govori se o želji za uništavanjem, o dragovoljnim krvnicima. (...) Jedno od velikih pitanja koje nam je ostavio holokaust jest i ovo: zašto saveznici, budući da su već 1941. godine znali za postojanje nacističkog plana 'Konačnog rješenja', nakon što su Britanci presreli neke poruke u kojima se do podrobnosti govorilo o pogubljivanju desetaka tisuća Židova u zauzetim sovjetskim republikama, nisu ništa učinili kako bi zaustavili taj pokolj stoljeća. Odgovori su razni, i pozivaju se na više čimbenika. S jedne strane, velike sile bile su uvjerene da je jedini način za spašavanje Židova pobjeđivanje u ratu. Osim toga, bojali su se da će biti izloženi kritikama zbog uporabe svojih vojnih sredstava za obranu jedne određene skupine (Židova). Zbog toga su se odlučili samo za bombardiranje željezničkih pruga kojima su zatočenici prebacivani u koncentracijske logore, ali su svi ti napori bili posve uzaludni budući da su se te pruge vrlo brzo obnavljale zahvaljujući radovima tih istih logoraša. S druge strane, i Britanci i Amerikanci bojali su se masovnog useljavanja Židova u svoje države. Kad je riječ o SAD-u, primio je samo deset posto ljudi od broja koji je mogao primiti prema zakonu, a u toj je državi bilo više antisemitizma između 1938. i 1945. nego u cijeloj njezinoj povijesti. Čak ni predsjednik Francis D. Roosevelt nikada nije krio svoju nesklonost Židovima, a tome je dodavao i svoje pogrešne informacije o stanju Židova u Njemačkoj (čak je npr. opravdavao žalbe Nijemaca da su u Njemačkoj 50 posto odvjetnika i sveučilišnih profesora Židovi, iako je to u stvari bilo 16,5 i 0,5 posto). A Velika Britanija je imala svojeg velikog zagovarača cionizma Winstona Churchilla, ali je protiv njega bila većina britanskih dužnosnika koji nisu bili pripravni dopustiti većem broju Židova da isele u Palestinu, tada pod njihovim nadzorom. Argument je bio da bi ih takav postupak udaljio od arapskih saveznika na Srednjem istoku. Poslije rata, oslobođeni zatočenici koji su lutali Europom uglavnom su nailazili na prijezir. Za 'tipove' poput generala Pattona, 'prognani Židov' bio je 'neka ljudska podvrsta bez društvenih rafiniranosti'. Samo u Poljskoj zabilježeno je 350 ubojstava Židova u nekoliko mjeseci poslije završetka rata. (...) Stigli su u našu domovinu (Argentinu, op. prev.) u potrazi za oprostom i zaboravom i nije važno kako se zovu, Ricardo Clement ili Adolf Eichmann. Naša je kršćanska obveza da im oprostimo ono što su učinili'. Tim riječima, izgovorenima za dnevni list 'La Razon' u prosincu 1960, nakon što se saznalo da je u Argentini uhićen nacistički zločinac, monsinjor Antonio Caggiano otkrio je mnogo od Vatikanove politike prema premještanju ratnih zločinaca u ostale države, poslije propasti Trećeg Reicha, među ostalima i u Argentinu. Iz najnovijih istraživanja Povjerenstva za rasvjetljavanje nacističke djelatnosti u Argentini (CEANA), vidi se, između ostaloga, da je visoka crkvena hijerarhija iz Rima slala molbe argentinskim dužnosnicima kako bi se izdale vize npr. francuskim kolaboracionistima. Mnogi su nacistički zločinci pronašli utočište u našoj državi uz pomoć Crkve, a javnost se i danas čudi kad se otkrije da oni i dalje normalno žive u mjestima kao što su Bariloche i Santa Teresita". 210056 MET apr 98