US IHT 10. IV. GENOCID ARONOFF

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10. IV. 1998. Divno je što se Clinton ispričava Ruandi, ali Amerika mora djelovati "Isprika predsjednika Clintona zbog izostanka američke reakcije na genocid u Ruandi dobrodošao je prvi korak u sprječavanju budućih genocida", piše bivša pomoćnica za ljudska prava u Pentagonovom uredu za izbjeglice i humanitarnu pomoć, Yael S. Aronoff. "Međutim, njegovoj je isprici manjkala preciznost o tome što su on i njegova vlada morale poduzeti u to vrijeme (osim općenite izjave da su 'morali učiniti više') te što će učiniti u budućnosti, dođe li do genocida. Osim tih nedostataka, isprika je sadržavala istinsko suosjećanje s patnjama drugih, no to nije dovoljno da spriječi ili zaustavi buduće genocide. Jednom kad do genocida dođe, nije vjerojatno da će išta, osim vojne sile, dokončati strahote. Glavno pitanje na koje predsjednik treba odgovoriti jest slijedeće: 'Podupirete li zajedničku vojnu akciju UN-ovih i američkih snaga, ako UN ne djeluje dovoljno brzo da bi spriječio genocid koji je u tijeku?' U nedavnom obraćanju narodu Ruande, predsjednik Clinton istaknuo je tri stvari: prvo, da nije pravilno procijenio jačinu i brzinu genocida; drugo, da je njegova vlada trebala ranije nazvati ubojstva 'genocidom'; treće, da su Sjedinjene Države morale djelovati brže kako bi spriječile genocid i onemogućile da izbjeglički logori postanu sigurni zaklon za počinitelje zločina. (...) Pozitivan je korak da Predsjednik kaže kako je njegova vlada trebala ubojstva nazivati pravim imenom - genocidom. No čak i da se rabila prava riječ, na kakve bi korake Predsjednik bio spreman? Čak i nakon što je vlada počela rabiti izraz genocid, veoma se malo toga poduzimalo. (...) No informacije nisu bile glavni problem. Problem je bio nedostatak volje da se po primanju tih informacija djeluje. Bila sam svjedok tog nedostatka volje. Usprkos lobiranju mene i drugih (...), ministarstvo obrane obeshrabrivalo je naše prijedloge, a pogotovo one o ubrzanom opremanju UN-ovih dobrovoljaca ili intervenciji američkih vojnika s ciljem zaustavljanja masakra. U to se vrijeme činilo da između praktično svih članova vlade i raznih dijelovima birokracije vlada shvaćanje da g. Clinton, nakon smrti američkih vojnika u Somaliji, neće biti spreman riskirati američke živote u Africi. Kad su Sjedinjene Države na posljetku, nakon što je genocid završio, odabrale humanitarnu intervenciju za ruandske izbjeglice u Zairu, vladin je glasnogovornik naglasio da američki vojnici neće biti izloženi doslovno nikakvom riziku. Dopremanje vode izbjeglicama jedna je stvar; sprječavanje da Tutsi budu ubijeni, druga. Budući da nije bilo unaprijed određenoga vanjskopolitičkog cilja zaustavljanja genocida kad je to bilo moguće, kao i zbog nedostatka političke volje da se to učini, moguće je da vojna intervencija za zaustavljanje genocida možda nikad nije ni razmatrana. (...) Ista nespremnost da se uključi u vojnu akciju primijenila se na izbjegličke logore nakon genocida. Jedini način na koji se moglo spriječiti da logori postanu sigurni zakloni za 30.000 bivših vojnika i gerilaca odgovornih za genocid bila bi akcija za razoružanje tih ubojica, uz potporu UN-a ili Sjedinjenih Država. Tako kad g. Clinton kaže da smo mi Amerikanci 'trebali sprječiti da izbjeglički logori postanu sigurna utočišta za ubojice', govori li on da je trebao poduprijeti UN-ovu vojnu akciju, pa čak i narediti američkim vojnicima da sudjeluju u razoružavanju genocidnih ubojica? Još važnije od toga, govori li on da će to biti spreman činiti u budućnosti? G. Clinton bi trebao razraditi svoju ispriku, kako bi ona mogla poslužiti kao temelj za drukčiju politiku u budućnosti. On bi trebao snažno poduprijeti stalnu silu UN-a te u međuvremenu istaknuti svoju spremnost na uporabu naših vlastitih snaga za zaustavljanje genocida, kad je rizik razmjerno malen, a vjerojatnost uspjeha visoka, kao što je bio slučaj u Ruandi. Bez takvih konkretnih izjava njegova se isprika svodi na: 'Trebali smo učiniti više, ali ne znamo točno kako.' Kao vodeća svjetska sila, Sjedinjene bi Države morale znati kako stati na kraj najdivljačkijim i najsurovijim djelima dvadesetog stoljeća, prije nego povedu svijet u 21. stoljeće." 132321 MET apr 98